Jedan od samo pet klubova koji su osvojili naslov portugalskog nogometnog prvaka, Boavista iz Porta dobila je sudski nalog kako do 31. srpnja ove godine mora obustaviti sve svoje poslove te isprazni prostorije koje koristi što praktički znači kako klub prestaje postojati nakon 123 godine.
Prije nego što je Leicester City očarao svijet osvajanjem engleske Premier lige, Portugal je imao svoju, jednako nevjerojatnu nogometnu bajku. U srcu te priče bio je Boavista, klub iz Porta, vječno u sjeni svog moćnog gradskog rivala, Porta. Poznatiji po svojim unikatnim crno-bijelim kariranim dresovima nego po trofejima, "Os Axadrezados" (Kockasti) su početkom 21. stoljeća ispisali jednu od najljepših stranica u povijesti portugalskog nogometa. Njihov uspon nije bio slučajan, već plod dugogodišnjeg rada, prkosa i vjere da se i manji mogu suprotstaviti divovima. U zemlji u kojoj su titule bile rezervirane isključivo za Benficu, Porto i Sporting, Boavista je pokazala da je nemoguće samo riječ, a njihova priča postala je inspiracija za sve one koji sanjaju o rušenju ustaljenog poretka.
Sve je počelo davne 1903. godine, kada su dva engleska brata i poduzetnika, Harry i Dick Lowe, donijeli prvu nogometnu loptu u četvrt Boavista u Portu. Dobili su je od oca iz Engleske i, zajedno s portugalskim radnicima iz tekstilne tvornice Williama Grahama, osnovali klub pod imenom "The Boavista Footballers". Međutim, kulturološke razlike umalo su ugasile klub samo šest godina kasnije. Englezi, kao anglikanski kršćani, inzistirali su na odigravanju utakmica subotom, dok su portugalski radnici, katolici, mogli igrati isključivo nedjeljom. Organizirano je glasovanje na kojem je prevagnula portugalska struja. Nezadovoljni ishodom, mnogi engleski članovi, uključujući i financijskog pokrovitelja Grahama, napustili su klub. Godinu dana kasnije, s većinskim portugalskim članstvom, ime je promijenjeno u Boavista Futebol Clube, ali su inicijali "FC" ostali kao trajna uspomena na britanske korijene kluba koji je tek čekao svoje prve velike bitke.
Prvi značajniji uspjeh stigao je 1914. godine osvajanjem prvog i jedinog naslova u prvenstvu Porta, natjecanju kojim će kasnije dominirati gradski rival. Međutim, izbijanje Prvog svjetskog rata dramatično je promijenilo sudbinu kluba. Mnogi članovi, prvo Englezi, a potom i Portugalci, otišli su na bojišta s kojih se nikada nisu vratili. Klub se godinama oporavljao od tih gubitaka, a desetljeća koja su uslijedila provela su uglavnom u sjeni "Velike trojke", povremeno se boreći za opstanak. Ključni trenutak u formiranju identiteta dogodio se 1933. godine, kada je predsjednik Artur Oliveira Valença, inspiriran jednim francuskim timom, uveo legendarne crno-bijele karirane dresove. Taj vizualni pečat postao je njihov zaštitni znak, toliko neobičan da su u Italiji, tijekom europskih gostovanja, zaradili nadimak "il club delle maglie strane" – klub čudnih dresova. Taj je dres postao simbolom njihove posebnosti i prkosa.
Prva zlatna era kluba dogodila se u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su se "Pantere" napokon probile na veliku scenu. Dolaskom karizmatičnog trenera Joséa Marije Pedrota i ambicioznog predsjednika Valentima Loureira, Boavista je postala sila s kojom se moralo računati. Godine 1975. osvojili su svoj prvi veliki trofej, Portugalski kup (Taça de Portugal), pobjedom nad Benficom u finalu. Uspjeh su ponovili već sljedeće sezone, kada su obranili naslov u kupu i završili kao viceprvaci lige, što je bio njihov najbolji plasman u povijesti. Do kraja desetljeća osvojili su još jedan kup, 1979. godine, te prvi Superkup, čime su definitivno potvrdili svoj status četvrtog najvećeg kluba u Portugalu. Iako su osamdesete prošle relativno mirno, devedesete su donijele nove uspjehe, s još dva osvojena kupa (1992. i 1997.), postavljajući temelje za ono što će uslijediti.
Ključna figura u stvaranju najvećeg uspjeha u povijesti kluba bio je Jaime Pacheco, bivši veznjak Porta i portugalske reprezentacije, koji je preuzeo trenersku klupu 1997. godine. Pod njegovim vodstvom, Boavista je postala taktički besprijekorna i mentalno čvrsta momčad. Već u sezoni 1998/99. osvojili su drugo mjesto, a godinu kasnije bili su četvrti. Iako je optimizam rastao, nitko ih uoči sezone 2000/01. nije svrstavao među glavne favorite za naslov. Početak sezone pripao je Portu, koji je nakon 12 kola imao pet bodova prednosti ispred Sportinga. No, Boavista je strpljivo čekala svoju priliku. U siječnju su u gradskom derbiju svladali Porto s 1:0 i preuzeli vrh ljestvice, poziciju koju više nisu ispuštali do kraja prvenstva.
Kruna sezone stigla je 18. svibnja 2001. godine. Pobjedom od 3:0 protiv Avesa, Boavista je i matematički osigurala naslov prvaka Portugala, a ulice Porta preplavili su navijači u crno-bijelim dresovima. "Mi smo prvaci jer smo najbolji," glasila je jednostavna, ali moćna izjava trenera Pacheca nakon ostvarenja povijesnog podviga. Tajna njihovog uspjeha ležala je u granitnoj obrani koja je u 34 utakmice primila samo 22 gola. Na vratima je briljirao Ricardo, dok je srce i duša veznog reda bio neumorni Petit, dijete kluba koje je postalo sinonim za Boavistinu borbenost. Glavni kreativac bio je bolivijski virtuoz Erwin Sánchez, majstor slobodnih udaraca, dok su po krilima nevolje suparničkim obranama stvarali brzonogi Martelinho i Duda. Zanimljivo, momčad nije imala izraženog strijelca; najbolji je bio Brazilac Elpídio Silva sa skromnih 11 golova. Golovi su bili raspoređeni na cijelu momčad, što je bio dokaz izvanrednog kolektivnog duha.
Da bi se njihov uspjeh stavio u pravi kontekst, potrebno je znati da je Boavista postala tek peti klub u povijesti koji je osvojio portugalsko prvenstvo, osnovano 1934. godine. Još važnije, bili su tek drugi klub izvan "Velike trojke" kojem je to pošlo za rukom, nakon što je lisabonski Belenenses bio prvak davne 1946. godine. Srušili su monopol koji je trajao 55 godina, unoseći dašak svježine i nepredvidivosti u ligu. Zanimljiv je bio i odnos s gradskim rivalom. Iako je postojao lokalni animozitet, predsjednik FC Porta, Jorge Nuno Pinto da Costa, bio je potajno zadovoljan. Kao veliki regionalist i protivnik lisabonske centralizacije, vidio je Boavistin naslov kao pobjedu sjevera nad glavnim gradom. Prijateljstvo između njega i predsjednika Boaviste, Valentima Loureira, bilo je javna tajna, a rivalstvo je postojalo samo na terenu, nikad u uredima.
Nakon osvajanja titule, Boavista je iduće sezone završila kao respektabilna drugoplasirana momčad, a onda je uslijedila najbolja europska sezona u povijesti kluba. U Kupu UEFA u sezoni 2002/03., "Pantere" su redom rušile Maccabi Tel Aviv, Anorthosis, Paris Saint-Germain, Herthu i Malagu, stigavši do polufinala. Tamo ih je čekao škotski Celtic. U prvoj utakmici u Glasgowu izvukli su obećavajućih 1:1, što im je davalo veliku prednost pred uzvrat na Estádio do Bessa. San o finalu protiv gradskog rivala Porta, kojeg je tada vodio José Mourinho, bio je nadohvat ruke. Međutim, u uzvratu su Škoti slavili s 1:0 golom Henrika Larssona u završnici utakmice, raspršivši snove o povijesnom finalu. Slomljena srca navijača te noći bila su tek uvod u ono što je slijedilo.
Umjesto da se ustoliči u vrhu portugalskog nogometa, Boavista je započela polagani, ali nezaustavljivi pad. Financije su diktirale prodaju ključnih igrača. U ljeto 2002., Petit je otišao u Benficu, a Pedro Emanuel u Porto, gdje su obojica kasnije postali kapetani. Godinu kasnije, vratar Ricardo prešao je u Sporting, a Erwin Sánchez se 2004. vratio u Boliviju. Istovremeno, klupska akademija, koja je stvorila igrače poput Nuna Gomesa, Joséa Bosingwe i Raula Meirelesa, počela je gubiti na snazi. Kap koja je prelila čašu bila je obnova stadiona Estádio do Bessa za potrebe Europskog prvenstva 2004. godine. Iako arhitektonski jedinstven, projekt je stvorio golemu financijsku rupu u klupskoj blagajni. Očekivana pomoć države i sponzora nije stigla u obećanom iznosu, a klub se našao u dugovima koje više nije mogao kontrolirati.
Konačni udarac koji je šampionsku Boavistu poslao na koljena stigao je u proljeće 2008. godine. U sklopu velike antikorupcijske istrage u portugalskom nogometu, poznate kao Apito Dourado (Zlatna zviždaljka), klub je proglašen krivim za pokušaj podmićivanja sudaca u sezoni 2003/04. Kazna je bila brutalna: izbacivanje u drugu ligu, prvi put nakon 40 godina. Mnogi su smatrali da je Boavista žrtvovana kako bi se zaštitio veći i moćniji FC Porto, čiji je predsjednik Pinto da Costa također bio upleten u skandal, ali je njegov klub kažnjen samo oduzimanjem šest bodova, što nije utjecalo na osvajanje naslova. Teorije o žrtvovanju "manjeg brata" da bi se spasio "veliki" nikada nisu dokazane, ali ostavile su gorak okus u ustima navijača.
Pad u Drugu ligu bio je samo početak agonije. Opterećen dugovima i lošim upravljanjem, klub je odmah sljedeće sezone ispao i u treću ligu. Šampion Portugala iz 2001. i polufinalist Kupa UEFA iz 2003. sada je tavorio u potpunoj anonimnosti, boreći se za goli opstanak. Klub je bio na rubu bankrota, plaće su kasnile, a slavni dani činili su se kao daleka prošlost. Godine provedene u trećeligaškom blatu bile su najmračnije razdoblje u stogodišnjoj povijesti kluba, a činilo se da je potpuni nestanak sa scene samo pitanje vremena.
Kada se činilo da je svaka nada izgubljena, na scenu se vratio João Loureiro, sin bivšeg predsjednika Valentima i čovjek koji je bio na čelu kluba tijekom šampionske sezone. Vratio se 2013. godine na poziv očajnih navijača. Koristeći svoje pravne i poslovne vještine, Loureiro je uspio napraviti čudo. U dugotrajnoj pravnoj bitci uspio je poništiti presudu koja je klub izbacila u drugu ligu, a istovremeno je uvjerio vjerovnike da otpišu dio duga, smanjivši ga s preko 60 na otprilike 32 milijuna eura. U ljeto 2014., iskoristivši proširenje prve lige na 18 klubova, Boavista je administrativnim putem vraćena u najviši rang nakon šest godina izbivanja.
Međutim, Boavista koja se vratila u Primeira Ligu bila je samo blijeda sjena nekadašnjeg prvaka. Bez velikih zvijezda, s uništenom akademijom i gotovo bez sponzora, klub je morao sastaviti potpuno novu momčad. Na klupu je sjeo heroj iz 2001., Petit, koji je s momčadi sastavljenom od anonimnih igrača i veterana uspio, protiv svih očekivanja, osigurati opstanak. Od tada, svaka nova sezona za Boavistu je borba za preživljavanje, podsjetnik na slavnu prošlost i surovu sadašnjost.
Otvori KEKS Pay
