Danijel Pranjić jedan je od onih igrača koje biste, da imate šansu, doveli u Katar i dali im počasnu medalju, jer ako Hrvatska u subotu napravi novi podvig i uzme svjetsku broncu, treće svjetsko odličje u zadnjih dvadeset godina, u taj zaista senzacionalan, epski uspjeh bit će ugrađene i sve one bolne, najbolnije utakmice Hrvatske, svi porazi i tragedije, a bio ih je čitav niz, koje su na svojim leđima iznijeli i isplakali Pranjić, Srna, Joe i još njih par. Njihova lica ne drže Daliću leđa u stručnom stožeru poput Mandžukića, Olića i Ćorluke danas, ali njihove su zasluge ogromne i to se ne može izbjeći kao prva tema dok jutro nakon polufinala i teškog poraza od Messija i Argentine sabiremo dojmove s Pranjićem, danas mladim i vrlo ambicioznim trenerom NK Trnje.
- Krenuo sam istim putem kao kad sam igrao, od najniže instance. Vjerujem da je to jako važno za trenera kasnije. Nikada nisam mislio da ću se baviti ovim poslom, ali onda se samo okrenulo. Sad kad sam unutra, to je drugi sport. Moje ambicije su sada ogromne, idem i želim zaista napraviti neke velike stvari, opet sanjam. I lijepo je to, vidjeti kad te igrači prihvate, to je bio ključan moment, to mi je dalo zalet i potvrdu da mogu, da ostajem. Sada već gradim i iskustvo, učio sam od najvećih, od Van Gaala posebice, ali imam i neke svoje ideje, prošao sam puno.
Bio je jedan od onih koje se uvijek krivilo kod poraza, a nikad dovoljno isticalo kod pobjeda.
- Da, ja sam bio baš taj i to je u redu. Zna se da nisam Modrić, i zna se tko je Raketa, to tako biti mora. Nisam s tim nikad imao problema, ali treba igrač biti snažan u glavi, zato ističem i van Gaala, to je škola i Nike Kovača. Nama možda ne paše, ali to je vrh nogometa. Zato ću vam sada reći i još nešto: svaka čast svima, ali jedno ime ovog SP-a... Josip Juranović. Taj dečko je najveća priča SP-a, ponosim se njegovim putem jer je krenuo iz Dubrave, iz treće lige i pokazao svima, cijelom svijetu, mladim igračima ali i onima koji su prošli sve - da se isplati boriti, da se u životu baš uvijek isplati boriti. Bravo Jura, majstore i svaka ti čast, uzor si mladima - to je moja poruka za njega nakon svega što sam vidio.
Hrvatska je odigrala mudro, to je pamet i Zlatka Dalića koji savršeno važe sve što govori i svaku odluku koju donosi, igrači ga slijede i on je njima donio jednu takvu mirnoću. To Hrvatska ranije možda nije imala, a ovdje se poklopilo, oni baš iusto govore i razmišljaju, kad se dogodi ta kemija, mi sad imamo izbornika za narednih tisuću godina. Mudro smo ušli, bilo je kritika nakon Maroka ali Dalić je znao što radi, znao je kako postaviti tu utakmicu, ali i svaku sljedeću, našu najbolju protiv Kanade, pa Belgiju gdje smo imali sreće treba reći, jer Lukaku od onakve tri, dvije šanse zabija. Najviše sam strahovao protiv Japana i to jest bila jako teška utakmica, a kad smo to prošli, dalje je krenulo...
A Pranjićeva generacija platila je cijenu sazrijevanja.
- Uvijek kažem, ta Turska, to je bila najveća tragedija, znate svi, posebno onaj tko je bio tamo. To je bila noć koja se ne zaboravlja, Šimunić gubi prvi skok na utakmici, ali tko te pita. Da, i meni je žao što nisam s njima sad, ali ovo je senzacija i ja sam presretan kao da jesam.
- Kad je Petković zabio, zovu me prijatelji i kolege, pitaju što će biti sad. Rekao sam da nikada Hrvatska nije igrala 120 minuta, a da nije na gol zapucala. A kad dođu penali, jasno je sve. Hrvatsku su smatrali underdog ekipom, ali nakon Katara to se sada zaista mijenja, sada će se drugačije pripremati i misliti o Hrvatskoj, jer mi smo sila i svjetski vrh, već niz godina. Uvjete moramo popraviti i zna se što je sada ključ. valorizacija ovog uspjeha a to nakon Rusije nismo uspjeli.
Pamtit će se dugo utakmica protiv Brazila.
Hrvatska je slomila Brazil tako da mu je oduzela loptu, veliki posao cijele ekipe i stručnog stožera, to je vrh nogometa i pobjeda za sva vremena. Nismo mogli ponoviti isto protiv Argentine, njima sam odmah predvidio svjetski naslov, svi igraju za Messija, a ako to nije Hrvatska, i ja sam definitivno jedan od njih. Najveći je svih vremena i sretan sam i privilegiran, ja sam živio i igrao u eri Messija, Ronalda...
I Luke Modrića.
- Eh, znate što je kod njega drugačije? On je baš uvijek jedini od nas na terenu toliko želio pobijediti, nitko od nas nije imao baš toliku želju i nije tako teško doživljavao poraze. To imaju predodređeni za najveće stvari, to ima i Joško Gvardiol. I zato ne, ne, ni slučajno sada ne treba misliti da je to što ga je Messi dobro izvozao kod gola bio problem, to je najveća sreća, najbolje što se Gvardiolu u Kataru uopće moglo dogoditi. Znate zašto? Njemu se to nikad više dogoditi neće, on je taj predodređeni i budućnost hrvatskog nogometa.
Ima li itko u državi da nije junak?Pa koji junaci?igraju za sebe i svoje džepove.U Kataru je bilo više članova obitelji igrača nego navijača.Tu se kmeči za njima oni milijunaši.