Za nedavnog boravka u Beogradu susreli smo se na kavi s Lukom Pavićevićem. Nešto stariji hrvatski poklonici košarke pamte ga kao košarkaša Cibone i Jugoplastike, a oni koji pozornije prate kraljicu igara znat će da je Pavićević danas kvalitetan trener. Ovog časa Luka je bez posla, uostalom kao i mnogi drugi treneri, ali i nadalje je spreman za trenerske izazove. Uostalom, osim u Srbiji i Crnoj Gori, radio je i u Grčkoj, Njemačkoj, Francuskoj i Japanu, pa mu iskustva ne nedostaje. Na kavi koju smo s njime popili u beogradskom hotelu In vratili smo ga u mladost, u kadetske godine, kada je s 14 godina srušio rekord Dražena Petrovića i postao najmlađi igrač koji je zaigrao za prvu momčad u bivšoj SFRJ, u jednoj od najjačih državnih liga tog vremena u Europi.
– Bila su to neka druga vremena. Titograd, današnja Podgorica, bio je manji grad i nije bio utjecajan u državi. Budućnost je tek ušla u Prvu ligu igrajući u Danilovgradu jer Podgorica je imala samo nekoliko školskih terena – kaže Pavićević na početku.
A jedini pravi, čuli smo, bio je Njegošev park.
Da, to mi je igralište bilo usput dok sam pohađao školu engleskog jezika. Otkrio sam ga i ostao na njemu 12 godina. Do 14. godine svi su me znali. Imao sam doma jedno 20 lopti jer bi mi ostavili stariji, a imao sam i mrežice jer su se krale pa sam ih čuvao.
Tko vas je na tom terenu primijetio?
Primijetio me Čedo Drašković i pozvao na juniorsko prvenstvo. Kako tada nije bilo organiziranih mlađih kategorija od juniorske, momčadi je nedostajao razigravač pa je Čedi netko rekao da ima jedan mali u parku. Došli su me vidjeti njegovi pomoćnici rekavši mi da sutradan dođem na autobus. I tako sam ja odigrao crnogorsko juniorsko prvenstvo u konkurenciji Sutjeske, Lovćena i Primorja.
Očito ste ostavili dobar dojam kada je poziv ponovljen.
Poslije tog turnira Čedo mi je rekao da 5. kolovoza počinju pripreme, a ja sam tek trebao napuniti 14 godina. Već u rujnu odigrao sam službenu Kup utakmicu protiv IMT-a u Beogradu. Volio bih reći da je to bilo zahvaljujući mom izvanrednom talentu, a istina, imao sam ga. Pustili bi oni mene da igram sa svojim naraštajem, ali nije ga bilo pa su rekli neka treniram sa seniorima da se ne zagubim na ulici, neka igram s braćom Ivanović, Rakočevićem i ostalima, neka "popijem" i malo zezanja. Dakle, to više bilo s ciljem da uđem u nešto organizirano, a ne da ostanem basketaš. Zato sam tim trenerima vrlo zahvalan.
Nakon nekoliko godina otišli ste na koledž u Ameriku. Kako je to toga došlo?
Kada počnete igrati u prvoj momčadi s 14, sa 17 godina osjećate se kao veteran. Mnogi su se gurali zabijati koševe, a ja sam bio taj koji im je namještao najbolje situacije pa sam proglašen za najboljeg kadeta Jugoslavije. Fizički sam bio prilično snažan i izdržljiv, visok 193 centimetra, pa sam i na čuvenom kadetskom turniru u Mannheimu izabran za najboljeg igrača. Nakon toga sam mislio da ću igrati za seniore, no Budućnost u to vrijeme nije imala snagu organizacije kao ni moć predviđanja. S obzirom na to da je moja nastavnica matematike bila majka Žarka Đurišića, koji je tada studirao na Wichita State Universityju, poželio sam otići na koledž. Uostalom, moji roditelji su bili intelektualci, majka dječji ortodont, a otac građevinski inženjer, pa se od mene očekivala akademska karijera. A košarka mi je trebala biti usputna stanica.
Jeste li u košarkaškom smislu pogriješili što ste otišli preko Atlantika?
Ispred mene su bila samo dvojica starijih studenata, takozvani seniori, i jedan junior koji su morali igrati. Mislio sam da sam bolji od njih, što sam vjerojatno i bio, a nisam igrao jer sam došao prerano. Trebalo je pažljivije birati fakultet i uhvatiti liniju regrutiranja.
Kad ste se vratili, što ste zatekli?
Računao sam na ljetne aktivnosti s reprezentacijom u kojoj su stasali Kukoč, Divac, Rađa i Đorđević, koji su me prestigli. Inače, selektirao nas je sjajni Rusmir Halilović i po nekom redu vožnje on je trebao preuzeti seniorsku reprezentaciju. No to se nije dogodilo.
No dogodilo se da ste sa spomenutim igračima postali juniorski prvak svijeta.
Nevjerojatno je da je te 1987. Jugoslavija bila juniorski prvak svijeta u košarci, nogometu i rukometu. Mene su ta ljetna aktivnost i nastup u Bormiju držali aktivnim.
Kako ste po povratku dospjeli u Cibonu?
Namjeravao sam otići u Jugoplastiku jer su me zvali Toni i Dino, no u Dubrovniku me presreo Mirko Novosel koji je s nama, mojim ocem i trenerom Halilovićem, sjeo za stol. Ja još pod utjecajem vremenske razlike, sjedimo u nekom finom restoranu, i meni Mirko kaže da Dražen odlazi iz kluba, da je Aco već otišao u Scavolini i da Cibona treba njihova nasljednika. Tog časa Cibona je bila najorganiziraniji klub u državi, a Novosel je u Zagreb doveo Univerzijadu, uredio grad, izgradio dvoranu, učinio da klub bude samoodrživ. Dobio sam tada najviše što sam mogao, automobil, stipendiju, hranarinu, stan. Ponudio mi je ono što moji roditelji nisu mogli steći za 20 godina.
Ako se ne varamo, Dražen ipak nije otišao?
Da, ali bili smo cimeri u toj njegovoj posljednjoj sezoni u Ciboni.
Jeste li ga i vi doživljavali kao superstara?
To je dobar izraz koji se danas olako koristi. U to vrijeme superstarovi su bili Zdravko Čolić, Lepa Brena i Dražen Petrović. Ja sam pak vidio momka koji je skroz posvećen i strastven u svojoj ljubavi prema košarci. Njega nije zanimao status superzvijezde ali on je to osjećao, naročito po pažnji pripadnica ljepšeg spola. To je znao prihvatiti, nerado je to odbijao. Nisam ga gledao kao nekoga tko traži posebnu pažnju, već kao superzvijer i pokušavao sam to iskoristiti za sebe. Jer, uz dobre primjere kraj sebe, i sami rastete. Uostalom, on je imao golem utjecaj na nas nešto mlađe. Mi smo slušali priče kako se Dražen budi ranom zorom i trenira prije škole pa smo i sami nastojali usvojiti te radne navike.
Kako ste doživljavali Mirka Novosela?
Ja sam živio u hotelu Palace pa sam često dolazio k njemu jer je živio u susjednoj zgradi. Nisam vidio širi um od njegova, on je bio puno više od trenera.
Nakon samo jedne sezone završili ste ipak u Splitu? Kako se to dogodilo?
Splitu je trebao razigravač, a ja sam bio jedini slobodan. Da, postojala je zamisao da ostanem u Ciboni i da budem prvi playmaker, no Mirko je te sezone ušao u neku političku "igranku" pa je morao otići iz Cibone. Aco pak nije uspio u svojoj inozemnoj karijeri pa mu je trebalo osigurati mjesto u Ciboni. A kako je on igrao na mojoj poziciji, shvatio sam; em nisam dobro odradio Ameriku, em bih ovdje mogao sjediti na klupi. Rekao sam sebi da moram ići dalje, priključiti se Toniju i Dinu, mojem naraštaju. U Splitu sam dijelio minutažu sa Zoranom Sretenovićem, trebao sam tu poziciju dograditi svojom mladošću, energijom i talentom, što se na kraju i dogodilo.
Očito vam je to bio potez karijere jer postali ste s Jugoplastikom, odnosno Splitom, trostruki prvak Europe.
Da, bio je to fenomenalan potez koji je kompenzirao pogrešku preranog odlaska u Ameriku. Iz sadašnje perspektive gledano, ostao bih u Budućnosti do 20. godine i tek bih onda otišao u Ameriku, a ne sa 17. Izabrao bih pažljivo koledž pa bih na koncu možda završio i u NBA ligi. Osim toga, vjerojatno bih završio studij matematike na University of Utah, koji sam prekinuo na četvrtoj godini. Bilo je to jedno od bogatijih sveučilišta, financijski i akademski moćno.
U čemu je bila tajna te momčadi Jugoplastike?
Trener sam već 23 godine i dosta je toga sazrelo u mojoj glavi. U košarci sam 43 godine i imam dovoljno iskustva da mogu zaključiti kako se Jugoplastika dogodila u spoju nekoliko ključnih čimbenika koji klub čine ozbiljnim i daju mu mogućnost za vrhunski rezultat. Prva i temeljna stavka bio je talent – radilo se o iznimno darovitom naraštaju. Split je oduvijek bio košarkaški grad pa je i prije te generacije imao naraštaj koji su činili Šolman, Skansi, Tvrdić, Jerkov i Krstulović, momčad koja je igrala finale Kupa prvaka. Nakon završetka igračke karijere ti su bivši igrači sazreli u kvalitetne klupske dužnosnike, ljude koji su znali što žele i kako to ostvariti. Projekt su povjerili Slavku Trniniću, a on je predanim radom otključao golemi potencijal te generacije. Svi znamo da je bio krajnje discipliniran trener koji nije odstupao ni milimetra od onoga u što vjeruje. Možda ga je upravo ta dosljednost u određenom trenutku stajala pokojeg trofeja, ali je Splitu podario petorku koja je izašla na parket u Kupu prvaka, a činili su je Burić, Perasović, Kukoč, Rađa i Sobin. Kad sam radio kao trener u Japanu, zvali su me njemački novinari kako bi to provjerili, jer je slično učinio i Aíto García Reneses u Berlinu pa su smatrali da je on bio prvi.
No nije samo lokalni talent bio presudan.
On je dopunjen znanjem iz cijele bivše države. Jugoplastika je imala infrastrukturu i ono što je sama stvorila nadopunjavala je s igračima iz drugih sredina. Nakon Trninića i Slavnića klupski čelnici dali su se u potragu za trenerom koji može talentiranoj skupini igrača osigurati da se razvija, ali i da se istodobno i natječe. Tako se došlo do profesora Ace Nikolića, koji je predložio Božidara Maljkovića, koji je pak već desetak godina bio po patronatom Ranka Žeravice. Bio je vrhunski mladi trener s nedostatkom iskustva koje će nadomjestiti profesorovim iskustvom. Treća stavka bila je organizacija kluba koju su činili igrači iz nekog prijašnjeg vremena, a bili su spremni pomoći da novi naraštaj zasjeni njihov. To je bio japanski pristup kakvog je teško naći i na prostorima koje smatramo sofisticiranijim. Jerkov i Šolman su fantastični ljudi. Svojim su ugledom privukli gradske oce, predsjednike kompanija i animirali cijeli grad da stane iza projekta.
Ako biste izdvojili jednu ključnu odluku, koja bi to bila?
To je dovođenje Josipa Bilića za glavnog tajnika. On nije bio košarkaški obrazovan čovjek, ali je bio izvanredan menadžer i k tome zaljubljen u sport. Poslije će on sudjelovati i u kreiranju regionalne lige i čini mi se da ga se ne spominje dovoljno. Meni će zauvijek ostati u sjećanju dan kada smo gostovali u Titogradu, a on je mojoj pokojnoj majci donio repliku Meštrovićeve "Mati".
Recimo nešto i o igračima. Jeste li u karijeri igrali s talentiranijim igračem od Tonija Kukoča?
Obožavam Tonija, on je stvarno bio čarobna sedmica, u potpunosti je razumio sve elemente koji dovode do pobjede. Imao je takve tjelesne predispozicije koje nije bilo lako nositi jer je bio prilično visok, a uz to su se u njemu skladno spojili razumijevanje igre, koordinacija i prirodne tjelesne sposobnosti. Raskoš njegova talenta leži u kombinaciji više čimbenika i to se ponekad nije moglo ni pratiti. Za neke od stvari koje je radio na treningu shvatili bismo da nam to nikad ne bi palo na pamet. Uostalom, svojom prisutnošću u Bullsima pridobio je i jednog Jordana koji ga je uveo i u Košarkašku kuću slavnih. Ne znam shvaćaju li ljudi kolika je to čast. A to znaju samo oni koji poznaju stvarne razmjere razdora crnog i bijelog. Morali ste proći testove sposobnosti i hrabrosti da bi vas Jordan prihvatio.
Kako vas se kao suigrač dojmio Dino Rađa?
To je bio igrač s najviše jamstava. Za mene je on bio naša verzija Karla Malonea. Netko će reći da je Divac bio talentiraniji, no Dino je bio nemilosrdan. To je čovjek koji nije imao lošeg dana. Žao mi je što je potrošio najbolje godine u Boston Celticsima koji su tada bili u svom najlošijem razdoblju. Kada biste od nekoga trebali litru krvi, malo tko bi preskočio Dina. Da igramo u to da onaj koji izgubi ostaje bez glave, ja bih izabrao Dina jer on bi došao s arsenalom poput kakvog Ninje.
Ako se dobro sjećamo jednog našeg prijašnjeg razgovora, najbolji prijatelj bili ste s Perasovićem.
Peki je bio vrhunski igrač koji je uživao veliko poštovanje, ali nije mogao doći u prvi plan pokraj svih ovih veličina. To je bio igrač koji će doći na utakmicu s dvije lijeve tenisice, ali će i zabiti 36 na poluvremenu. Uostalom, govorimo o jednom od najboljih strijelaca španjolske lige svih vremena. Ja sam u Jugoplastici bio dobar sa svima, no s Pekijem sam imao poseban odnos, prijateljstvo kakvo se teško ostvaruje. Kad smo izašli s jednog testiranja, Perasović je bio igrač s najmanjim odrazom. Moje je mišljenje bilo da je to nevažno ako čovjek može zabiti 30 za poluvrijeme. Perasović se riješio kompleksa kada je došao Čutura koji je imao centimetar manji skok.
Još kao igrač žutih doživjeli ste tešku prometnu nesreću zbog koje ste završili na višemjesečnom oporavku u bolnici?
Pripreme su bile tek započele i ja sam se osjećao baš moćno. Za vikend sam otišao kući do Titograda. To su bile neke godine kada sam volio izaći. No te je nedjelje Hajduk gostovao u gradu, a ja sam među hajdukovcima imao prijatelje kao što su Pudar i Štimac, a manje Bokšić. Nakon što sam odgledao tu utakmicu, ostao sam s obitelji na večeri planirajući da ću nakon toga krenuti za Split i da ću tamo stići za doručak, a potom i na zrakoplov za neko gostovanje. No otac me, protiv nekih mojih načela, uspije nagovoriti da u Dubrovniku preuzme volan. Vjerojatno je zaspao i kod Ploča smo se prevrnuli. U autu su bili još Borko Radović i Ivan Vujičić, no kako su oni bili budni, držali su se, a ja koji sam spavao, dopola sam ispao kroz prozor. Izderao sam kožu o magistralu.
A koža vam se tako izderala da su vam je morali presađivati.
Četiri mjeseca sam proveo u bolnici. Imao sam sreće da je civilna bolnica bila zatvorena, a dežurna je bila vojna u kojoj je radio ponajbolji plastični kirurg u Jugoslaviji Zdravko Roje. Kad je vidio ranu na glavi veliku osam puta sedam centimetara, odlučio je da neće presađivati kožu, već je ono što je zatekao raširio, računajući na elastičnost tkiva. Uz uporan rad ja sam već u siječnju na Gripama zaigrao protiv Makabija.
Vi ste jedan od samo četvorice igrača Splita koji je osvojio sva tri naslova prvaka Europe, uz Kukoča, Sretenovića i Perasovića.
Kada mi to netko spomene, uvijek se sjetim anegdote sa Žarkom Varajićem. Znate da je on u pobjedi nad Emersonom za Bosnin naslov prvaka Europe zabio 44 koša. Kada mu je neki Sarajlija kazao kako je igrao maestralno i zabio 43 koša, on se uvrijedio. Duhoviti Bosanci shvatili su što se događa s njegovim egom pa su mu slali ljude da mu govore "Joj, kako si ono zabio 42 koša", "Svaka čast za onih 40 koševa". Nije shvatio da ga zadirkuju, a bilo mu je stalo do svakog koša koji je zabio.
Kad su se začule ratne trube, reagirali ste odlaskom. Kako ste proživljavali to što su s jedne strane vaši splitski prijatelji stupali u Hrvatsku vojsku, a s druge vaši crnogorski prijatelji odlazili u pričuvni sastav JNA?
Da, neke su odvodili i protiv njihove volje. Bila je to noćna mora, ali ja nisam morao ići. Nisam imao osjećaj da sam ugrožen.. Nažalost, ratovi se koriste da bi neki ljudi vladali, zarađivali novac. Stvara se snažan sukob, produbljuju se podjele i ljude se svrstava na suprotne strane kako bi nekome bilo bolje. Primjerice, Češka i Slovačka razdvojile su se mirnim putem, a kod nas ispada kao da smo se pobili zbog nekoliko odmarališta i nekoliko poduzeća. U to jednostavno ne vjerujem. Mudre i stabilne države znaju kako ostati izvan takvih scenarija, dok se mlade i nedovoljno učvršćene zemlje lakše uvlači u ratne procese kojima se rješavaju interesi i računi koji su nama, običnim ljudima, često posve nelogični.
U kojoj ste mjeri zadržali kontakte sa Splićanima koji nisu bili vaši suigrači ili dio kluba?
Taj kutak je izblijedio. Ne iz nedostatka ljubavi, nego iz osjećaja neadekvatnosti u tim trenucima. Zbog doze začuđenosti i srama što smo svi dio toga, što moram birati strane, što moraš gledati svu tu muku. Morao sam se okrenuti svojoj obitelji koja je tada živjela u Podgorici.
Kako je izgledao taj trenutak rastanka?
Biba me dočekao u svom uredu s novinarima. Svi su bili jako ozbiljni, valjda su slutili. Ja sam ih zamolio da izađu na pet minuta da se pogledam s Bibom oči u oči. Ne, nisam osjećao nikakvu ugrozu, ali ne bi bilo fer da ostanem u Splitu kada se sve drugo raspada, kada moje prijatelje vode u rat. Činilo mi se da bi bilo nepristojno da ja ostanem i igram Kup prvaka s Jugoplastikom. I zato sam Bibi vratio ključeve od stana i izrazio mu zahvalnost za svu podršku koju mi je pružio. A on nije izdržao i počeo je plakati. Pa sam zaplakao i ja. Trebalo nam je malo vremena da se sredimo i vratimo pred novinare.
Igračku karijeru završili ste igrajući treći put za Crvenu zvezdu.
Kao klinac sam bio zvezdaš pa mi je bilo logično da se odazovem kada me pozovu. Uostalom, u sklopu tog kluba postao sam i trener i zato sam zahvalan tadašnjoj upravi i velikom jugoslavenskom treneru Zmagi Sagadinu. Na inicijativu čelnika kluba, pod pokroviteljstvom pokojnog Đinđića, bio sam i potpredsjednik Skupštine kluba. Nakon što sam otišao iz Splita, a bio je to grad za koji sam mislio da ću u njemu živjeti ostatak života, u Beogradu sam na koncu stvorio obitelj te sam je, unatoč ratu, uspio sačuvati netaknutu. Jako sam volio Zagreb i Beograd kao veće gradove, ali imao sam senzibilitet Podgorice i zato mi je Split bio broj jedan.
Imali ste zapaženih dionica u svojoj trenerskoj karijeri. Krenuli ste kao trener Atlasa pa Hemofarma i Panioniosa, a onda ste četiri godine trenirali berlinsku Albu, tri godine proveli ste u Francuskoj a potom dugi niz godina u Japanu. U međuvremenu ste bili izbornik srpske sveučilišne reprezentacije, koja je osvojila Univerzijadu, i izbornik crnogorske seniorske reprezentacije. Dakle, na svim razinama, iskustva vam ne nedostaje. Jeste li otvoreni za neki novi angažman na prostorima bivše SFRJ?
Jesam. Želio sam se vratiti na europsko tržište što sam i učinio vrativši se u Panionios. No dočekala me neorganizirana situacija koja mi je prekinula sezonu. Iskustvo rada u zemljama poput Njemačke, Francuske i Japana itekako su dragocjena i spreman sam na sve moguće izazove.
Jeste li se, prije nego što ćete preuzeti Toyotinu momčad u Japanu, čuli s hrvatskim trenerom Željkom Pavličevićem koji je svojedobno bio i japanski izbornik i koji je u Zemlji izlazećeg sunca proveo desetak godina?
Jesam, čuli smo se nekoliko puta i Željko mi je dao lijepe smjernice, korisne savjete. U tih nekoliko razgovora dao mi je dobronamjerni uvid u problematiku japanske košarke što mi je pomoglo da se lakše snađem. Uostalom, s Toyotom sam osvojio tri uzastopna naslova prvaka Japana, ali i Kup prvaka Azije što nije uspjelo nijednom japanskom klubu.
Otvori KEKS Pay
