Iako će do glavnog turnira nastojati doći kroz kvalifikacije (a i tu je upao kao zamjena), Ernests Gulbis (32) najveća je zvijezda ovogodišnjeg Zagreb Opena, ATP Challengera vrijednog 44.820 eura koji je jučer počeo kvalifikacijskim dvobojima na terenima TC Maksimir na Ravnicama (glavni turnir počinje danas). Za mnoge kontroverzni Letonac (posebno u mlađim danima) bio je svojedobno član elitnog Top 10 svjetskog tenisa (u lipnju 2014. bio je 10.), a karizma ne blijedi. Uvjerili smo se to i u ovom ekskluzivnom razgovoru za Večernji list, pa procijenite sami...
Ne uđem li u TOP 100, to je kraj
Zagreb i Hrvatska nisu novost za vas s obzirom na to da vam je Nikola Pilić bio dugogodišnji trener i često vas je dovodio ovamo?
– Da, u Zagrebu sam bio već 2005. na jednom Futuresu, poslije sam dva puta nastupio na Zagreb Indoorsu (2008. izgubio od Ljubičića u prvom, 2009. od Dodiga u drugom kolu – op. a.). Bio sam i u Umagu, Dubrovniku, Niki me vodio na polufinale Davisova kupa između Hrvatske i Rusije u Splitu 2005., a bio sam i u Bratislavi kad je Hrvatska osvojila naslov. Puno sam vremena proveo kod vas i Hrvatska je zbilja lijepa zemlja.
U Akademiji Nikole Pilića u Münchenu boravili ste između svoje 11. i 18. godine. Kakav je Pilić bio kao trener?
– Iznimno cijenim i volim tog čovjeka. Nismo se prilično dugo čuli, morat ću ga nazvati, on me stvorio kao igrača, ali i uložio puno energije u mom formiranju kao osobe. On je moj drugi otac. I zato ga volim i obožavam, ništa drugo osim velikog poštovanja ne mogu mu iskazati. Znam da je sad u Opatiji i da je još u pogonu, ali to sam od njega i očekivao.
Družili ste se tada u Akademiji s Novakom Đokovićem i Goranom Beloševićem, sadašnjim direktorom Zagreb Opena, kako je bilo?
– Đoković je zapravo odlazio kad sam ja dolazio, tako da smo zajedno trenirali samo nekoliko mjeseci. A s Goranom sam bio zajedno nekoliko godina i postali smo dobri prijatelji, ali evo nismo se vidjeli 14 godina. Nazvao me i pitao me mogu li doći. I ja sam došao, kako sam sad u Beču, do Zagreba mi je trebalo samo tri i pol sata vožnje.
Ali nije vam ponudio pozivnicu?
– Znam da, kao i na drugim turnirima, ima obveza prema nacionalnom savezu, sponzorima. Da je o njemu ovisilo, sigurno bi mi je dao. Ali nema veze, došao sam, upisao se kao zamjena i sad ću se u kvalifikacijama nastojati plasirati u glavni turnir. Nije bilo loše za promjenu malo doći u Zagreb.
Jednom ste izjavili da ne podnosite ljude kao što je Đoković koji su dopustili da ih novac promijeni? Što ste pod tim mislili?
– Izgovorio sam ja puno gluposti u životu, to je možda jedna od njih. Ne sjećam se točno povoda za tu izjavu, ali ne volim ljude koji se mijenjaju na gore kad dođu do uspjeha i novca. Znam da tome nije lako odoljeti, novac je veliki test za sve nas, možemo promatrati ljude kako se ponašaju kad su siromašni, kako se ponašaju kad su bogati, kako se odnose prema ljudima u svojoj blizini... To je veliki test, ali tko sam ja da sudim.
Osvojili ste šest turnira, bili u Top 10, igrali ste polufinale Roland Garrosa, pobijedili ste Federera dva puta i Đokovića jednom... Što vas od toga čini posebno ponosnim?
– Pa, mislim da je biti u Top 10 nešto o čemu sanjaju tisuće tenisača i da je to uistinu veliko postignuće. No, ja i dalje mislim da nisam postigao koliko sam mogao, imao bih bolju karijeru da sam ponekad donosio bolje odluke. No, imam 32 godine i želim se nadati da su ispred mene još tri do četiri dobre godine.
Za vas kažu da ste boem, buntovnik, sin bogatog oca. Što je od pobrojenog istina?
– Boem, što bi to značilo?
Možda zbog noćnog života ili zato što vam tenis nije bio jedina stvar u životu?
– Zašto bi bilo kome tenis bio jedina stvar u životu? Ako je nekome tenis jedina stvar u životu, onda mu mora biti vrlo dosadno. U tom smislu sam 100 posto boem.
A bogati otac (Ainars, bivši košarkaš, vlasnik je investicijske tvrtke, majka Milena je kazališna glumica)?
– On je prije svega bogat ljubavlju, nadam se da je bogat zdravljem i to je sve što ću reći o tom bogatstvu.
Pa, imate li vi još motivacije baviti se profesionalnim tenisom?
– U nekim trenucima teško ju je pronaći, posebno ako ste bili u Top 10, a potom morate igrati Challengere, nije to lako. Ovo je moja posljednja utrka, ako se do kraja godine vratim u Top 100 (trenutačno je 188. – op. a.), onda ću nastaviti. Ako ne, to bi mogao biti kraj. I u toj situaciji pronalazim puno motiva.
Nisam igrao mjesec dana
U kakvim ste odnosima s hrvatskim tenisačima?
– Imam jako dobar odnos s Čilićem jer smo vršnjaci i zajedno smo teniski odrastali, bili zajedno na mnogim turnirima za mlađe naraštaje. S Ljubičićem sam isto jako dobar jer je on prvi čovjek iz Top 100 s kojim sam trenirao izvan sezone, bilo je to u Monte Carlu prije 20 godina. A igrali smo zajedno i parove.
Što očekujete od Challengera u Zagrebu?
– Mjesec dana nisam ništa igrao, tako da će ovo biti moj prvi turnir nakon Marbelle, gdje sam ispao u prvom kolu kvalifikacija. Svaka pobjeda će mi dobro doći jer želim biti spreman za Roland Garros koji je za dva tjedna (kvalifikacije – op. a.). Nadam se da ću dobro igrati u Garrosu i potom u Wimbledonu. Tu se može osvojiti puno bodova, a ja i volim igrati sve Grand Slam turnire, a posebno ova dva. Kad smo već govorili o motivaciji, za njih imam ekstramotivaciju. Najbolje rezultate postigao sam na zemlji, ali jako volim igrati i na travi.
Postali ste suprug i otac, imate dvoje djece, zar ne?
- Da, ja sam organiziran, ha-ha... Kći ima nešto više od tri, a sin nešto više od jedne godine.
Zbog čega se izvrće interviju u kojem nema iskazane nikakve mržnje naspram Srbina nego samo konsttacija o davnoj nespretnoj izjavi.