Na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje pred oko 300 studenata održan je zanimljiv panel s radnim naslovom "Medalja i diploma" i podnaslovom "Život studenta sportaša". A o tome su govorili studenti ovog fakulteta, jedan bivši, trofejni gimnastičar Tin Srbić, jedan sadašnji, veslač Roko Bošković i jedan student Kineziološkog fakulteta, trofejni veslač Martin Sinković. Prije nego što smo čuli niz zanimljivih akademskih ispovijesti, dotaknuli su se toga kako su donijeli odluku što studirati pa evo kako je Tin Srbić odlučio upisati jedan od najzahtjevnijih fakulteta.
– Ja sam kao srednjoškolac bio učenik generacije. Volio sam matematiku pa sam upisao strojarstvo. Kazao sam sebi: "Tamo je devet smjerova, jedan će valjda biti zanimljiv."
Martin Sinković, sam priznaje, nije bio srednjoškolski odlikaš.
– Nisam bio dobar đak. Nisam znao učiti. No shvatio sam u čemu sam dobar i upisao sportu srodan faks, a to je KIF. No to sam učinio kao već afirmiran sportaš.
Roko Bošković, kao potencijalni olimpijac u četvercu na pariće, studij je ovako izabrao.
– U osnovnoj i srednjoj školi išao sam na natjecanja iz fizike i matematike i odlučio sam to prebaciti u stvarni akademski svijet. Osim toga, FSB je završio i moj otac. Imao sam ja poziv s dva prestižna američka fakulteta, Yalea i Browna, išao sam tamo u posjet, no ipak sam odlučio ostati ovdje. Volim svoj život u Hrvatskoj.
Je li Roko za sebe učinio najbolje što je mogao, Martin Sinković nije siguran.
– U Americi je znatno lakše studirati i baviti se sportom. Znam puno veslača koji su studirali ondje. Posložen je sustav u kojem te neće nitko pustiti zato što si sportaš, ali zna se kada se trenira i ide na natjecanja, a kada se slušaju predavanja i polažu ispiti. Svaki sportaš student ima tutora kojem se može uvijek obratiti. U Hrvatskoj bi trebalo mijenjati sustav tako da se na vrhunski sport i studij odlučuje više ljudi. Kod nas ima profesora koji se vole pohvaliti koliko su studenata srušili, vole se hvaliti malom prolaznošću, da su jako strogi. U Americi profesori koji imaju premalo prolaza dobivaju otkaz jer očito ne znaju svoje znanje prenijeti studentima. Zašto se naši fakulteti ne bi pohvalili olimpijskim medaljašem, a ne da ga se demotivira...
A žrtva tog i takvog sustava bio je upravo akademski ambiciozni gimnastički olimpijski doprvak i svjetski prvak Tin Srbić.
– Prvu godinu riješio sam u roku, a onda je krenula druga godina, na kojoj su mene i dvojicu frendova iz srednje stariji kolege savjetovali da ne upišemo sve najteže predmete. A ja sam mislio "ako sam riješio prvu, onda ću valjda i drugu". Onda smo upisali sve najteže i tu je već krenulo s problemima.
Uslijedili su problemi s profesorom predmeta Elementi konstrukcija, koji nije imao ni najmanjeg razumijevanja za vrhunskog sportaša.
– Padneš više puta pa kada vidiš da po roku prolaze jedan do dva studenta, čohaš se po glavi i pitaš treba li mi to u životu. Kao nekome tko se već ostvario u sportu, bilo mi je lakše odlučiti da mi taj stres ne treba. Zamišljao sam kolege koji nisu iz Zagreba i koji su se posvetili ovome, a roditelji im skupo plaćaju stan, a onda se dogodi profesor koji vam to sve poljulja. Mislim da se to moglo odraditi tako da ja zadržim volju da nastavim studirati. Bilo je i drugih kolegija koji su bili teški, ali uspio sam ih riješiti jer su profesori bili susretljiviji.
Koja su objašnjenja bila zašto se to ne može odgoditi, i to kada je u pitanju netko tko je svjetski prvak i olimpijski doprvak?
– Tada sam bio "samo" svjetski prvak. Bilo je tu objašnjenja u stilu "ili se bavi sportom ili studiraj!" Sjećam se zastrašivanja na prvoj godini u stilu: "Ne smijete to zeznuti jer kada jednog dana budete projektirali, to će se sve urušiti." Pa čovječe, neću ja sam to raditi, pa valjda će netko to provjeriti. Kakve su to fore, zar ću ubiti nekoga ako nešto fulam? U 90 posto slučajeva osjećao sam se dobro, ali neke su stvari već u startu bile malo čudne. Tijekom godina stekao sam dojam da postoje ljudi, a ne znam je li to uvjetovano njihovim privatnim stanjima, koji jednostavno ne žele pomoći.
Iako je prije panela rekao da neće spominjati imena profesora, jedno je ime ipak odlučio spomenuti.
– Nisam ja ni od koga tražio da me pusti, nego da me samo malo pogurne u smislu termina izlazaka na ispit, kao što je to, recimo, učinio profesor Ferdelji iz Termodinamike. Ja sam na Svjetski kup u Dohi nosio sa sobom literaturu jer mi je čovjek rekao da mogu doći k njemu u ured i pisati taj ispit. I tako je i bilo, ja sam došao i čovjek je tri sata sjedio uz mene i čekao da ja to dovršim. Smatram to velikom gestom s njegove strane i zato ga i poštujem. A nije napravio nešto spektakularno što i drugi mu kolege ne bi mogli. Susretljivi su bili i moji srednjoškolski profesori kojima bi kada bi vidjeli da sam naučio gradivo, bilo drago što su mi izašli u susret, uvjerivši se tako da to ima smisla. Inače, ja sam upisao X. gimnaziju zato što mi je bila blizu kluba koji je u centru grada i u koji sam jurio nakon nastave. Navečer, nakon treninga, učio bih u tramvaju do Dubrave, a znalo se dogoditi i da zaspim i da se probudim u Dubecu. No kada bih došao doma, malo bih prije spavanja igrao videoigru Lol.
Imao je Tin neko slično iskustvo i na Kineziološkom fakultetu.
– Nije to samo na FSB-u. Ja sam 2019. upisao KIF, a nakon dva i pol mjeseca sam poludio. Nije mi bilo jasno, a tada sam bio svjetski prvak i svjetski doprvak, da ja kao takav moram odraditi 400 metara prepone, istrčati pet kilometara i onda ići na svoj trening. Ili isplivati 200 metara. Pa ja umrem nakon 20 metara. Ja sam na prijamnom jedva isplivao dužinu. Došao sam plavih usana na trening i tresao se.
Premda Roko Bošković nije sportaš na razini Tina Srbića, potencijalni olimpijac jest pa je bilo zanimljivo čuti kako njemu uspijeva stići i na predavanja i na treninge.
– Puno se toga svodi na planiranje dana. Vezano za ovu temu, ipak postoje neki pomaci. Sportaši bi trebali znati da postoji opcija potpisivanja ugovora o studiranju s fakultetima s kojima je definirano da studenti sportaši imaju neke privilegije, naročito ako su u pitanju međunarodna natjecanja pa se može zamrznuti godina, upisati manje ECTS bodova i produljiti studiranje kao redovni. Pa i to da bi profesori trebali izlaziti u susret s terminima ispita ako sportaš ne može izaći na zadane rokove zbog priprema ili nastupa na velikim natjecanjima. Svi koji imaju prvu, drugu ili treću kategoriju, to mogu koristiti.
Što se tiče planiranja vremena, sjajan je primjer iznio Martin Sinković:
– Znam dosta veslača koji su studirali i koji su i na faksu i u čamcu bili jako dobri. No onda su ocijenili da im je to prekomplicirano pa su odustali od veslanja i na koncu ni na faksu više nisu bili dobri. Naime, dogodilo se to da su izgubili planiranje vremena. Pomislili bi da sada za sve imaju vremena i više ne bi planirali dan u minutu pa bi se izgubili u tome. No da im se malo izašlo u susret, moglo ih se zadržati na oba kolosijeka. Sportaši studenti žrtvuju svoje slobodno vrijeme, odriču se studentskih zabava i izlazaka pa je šteta što im se s malo susretljivosti na fakultetu nije pomoglo.
Da bi se još malo začinila ova priča, poslužili smo se anegdotama iz mamine kuhinje.
– Nije smak svijeta to što sam odustao od strojarstva i nakon što sam se preselio na fakultet u Slavonski Brod. Ako sam na jednim Olimpijskim igrama mogao osvojiti medalju, a na drugima pasti na glavu, onda ni ovo nije smak svijeta. No nije to tako ako pitate moju mamu. Znate li što me prvo pitala nakon što sam u Tokiju osvojio olimpijsko srebro? "Kaj je s faksom?" Još je dodala: "Kako mi je žao da nemaš barem one tri godine." A ja sam joj rekao: "Zar da ti mašem s tom diplomom, ionako moram imati pet, a ne tri godine" – rekao je Srbić.
– Naši roditelji i dalje misle da ćemo imati sretniji život s fakultetom, što nije zajamčeno. Mi smo već imali jedno, a možda i dva olimpijska zlata, a moja je mama rekla: "Blago onim roditeljima čija su djeca završila fakultet" – kazao je trostruki olimpijski pobjednik Martin Sinković.
Otvori KEKS Pay
Ma dobro roditelji uvijek tako. Ako si diplomirao onda zasto nisi ozenjen, a ako si ozenjen zasto nemas djece, a onda nakon 20 godina pocnu kada ce unuk/a diplomirati, a ako je unuka diplomirala, zasto ide na magisteriji umjesto da se uda, itd.