Mit o brazilskoj nogometnoj reprezentaciji iz 1970. godine rođen je pred očima cijelog svijeta, u prvoj globalno prenošenoj ekstazi Svjetskog prvenstva. Trijumf od 4:1 nad Italijom na stadionu Azteca u Mexico Cityju nije bio samo pobjeda; bila je to krunidba, potvrda da je Brazil zemlja nogometa, a Pelé njezin vječni kralj. Posljednji gol Carlosa Alberta, proizašao iz gotovo baletne akcije cijele momčadi, postao je zlatni standard kolektivne igre. Više od pet desetljeća kasnije, taj briljantni trenutak i dalje odjekuje, a Netflix ga sada ponovno oživljava, i to dvostruko. Prvo kroz dokumentarac "Pelé" iz 2021., koji je pokušao zaviriti iza ikone, a sada i kroz raskošnu igranu miniseriju "Brazil '70: Treća zvijezda", koja obećava gledatelje uvući izravno na teren, u kopačke igrača, kako bi osjetili pritisak i emocije koje su oblikovale legendu.
Teško je danas povjerovati, ali samo tri mjeseca prije nego što će kapetan Carlos Alberto podići trofej Julesa Rimeta, Brazil je bio na koljenima. Nakon katastrofalnog ispadanja u grupnoj fazi na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj, nacija je prolazila kroz duboko preispitivanje. Momčad je promijenila pet izbornika u dvije godine, a stručnjaci su upozoravali da je njihov prepoznatljivi, lepršavi stil nogometa postao zastario. Sam Pelé, izmučen ozljedama i duboko potišten, uzeo je dvogodišnju pauzu od reprezentacije, izjavivši da više ne namjerava igrati na svjetskim prvenstvima jer u njima nema sreće. Vrhunac beznađa dogodio se 99 dana prije početka prvenstva u Meksiku, kada je brazilska selekcija odigrala sramotnih 1:1 protiv nejakog lokalnog kluba Bangu i bila ispraćena zvižducima s terena. Mnogi navijači vjerovali su da momčad leti u Meksiko samo kako bi doživjela još jednu katastrofu.
Preokret je započeo dolaskom Joãa Saldanhe, karizmatičnog i otvorenog nogometnog komentatora koji je postao izbornik u veljači 1969. godine. Njegov izbor bio je neobičan, s obzirom na to da je vojna hunta, koja je preuzela vlast 1964., upravo uvela najrepresivnije zakone. Saldanha je bio deklarirani komunist, no njegova strast i oštra analiza ujedinile su navijače iza reprezentacije. Pod njegovim vodstvom, Brazil je ostvario šest pobjeda u šest kvalifikacijskih utakmica, što je bio rekord. No, taj uspjeh postao je dvosjekli mač za vojni režim. Pobjeda u Meksiku podigla bi imidž Brazila, ali bi također učinila Saldanhu nedodirljivim herojem, što je bila zastrašujuća pomisao za predsjednika, generala Emílija Garrastazua Médicija. Saldanha je postao nepredvidljiv; u jednom je incidentu nosio pištolj kako bi se obračunao s trenerom Flamenga, a zatim je lažno tvrdio da Pelé ima smrtonosnu bolest kako bi ga izbacio iz momčadi. Režim si nije mogao priuštiti da komunistički "slobodni top" postane nacionalni junak s globalnom platformom.
Saldanhina smjena otvorila je vrata za Márija Zagalla, no ključni element za uspjeh i dalje je bio Pelé. A Kralj je oklijevao. Progonjen sjećanjima na brutalne prekršaje koji su ga izbacili s dva prethodna prvenstva, nije bio siguran želi li se ponovno izložiti. Tu na scenu stupa sirova politička moć. Kako je novinar Juca Kfouri opisao u dokumentarcu, pobjeda na Svjetskom prvenstvu postala je "državno pitanje". Za vojnu diktaturu, koja je mučenjem i represijom ušutkavala neistomišljenike, trijumf u Meksiku bio je savršeno sredstvo za pranje ugleda na međunarodnoj sceni i stvaranje osjećaja nacionalnog jedinstva kod kuće. Cijeli stožer reprezentacije bio je ispunjen vojnim osobljem, a domoljubna pjesma "Pra Frente Brasil" odzvanjala je s radija. Poruke iz diktatorskih krugova bile su jasne: Pelé je morao igrati. Pritisak je bio golem, a njegova uloga nadišla je onu sportaša. Postao je, htio to ili ne, najvažniji alat u propagandnoj mašineriji brutalnog režima, a njegova prisutnost na terenu trebala je svijetu pokazati sliku sretnog i uspješnog Brazila, dok se u pozadini odvijala mračna stvarnost političkih progona.
Godinama je Pelé održavao narativ o sebi kao apolitičnom sportašu, čovjeku koji je samo igrao nogomet i nije se miješao u politiku. Netflixov dokumentarac iz 2021. godine oprezno pristupa toj temi, ali je kritičari optužuju da je premekan i da ne uspijeva postaviti prava pitanja. Mnogo oštriji bio je njegov bivši suigrač, Paulo Cézar Lima, poznat kao Caju.
- Volim Peléa, ali to me neće spriječiti da ga kritiziram. Mislio sam da je njegovo ponašanje bilo ponašanje crnca koji kaže 'da, gospodine'. Pokornog crnca", izjavio je Caju, dodavši da bi samo jedna Peléova izjava protiv režima imala golem odjek.
Ideja, koju u filmu iznosi novinar Kfouri, da bi diktatura mogla učiniti da Pelé "nestane" da je progovorio, odbačena je od strane mnogih povjesničara kao nerealna. Režim je bio brutalan, ali nije bio glup; znali su da bi napad na najvećeg nacionalnog heroja izazvao nezamisliv kaos. Sam Pelé, u rijetkom trenutku iskrenosti, dao je najjednostavnije objašnjenje za svoju šutnju:
- Da kažem da nisam bio svjestan toga, lagao bih... ali u mom se životu ništa nije promijenilo. Nikad me nisu gnjavili.
Ono što dokumentarci često prešućuju jesu dokazi koji sugeriraju da je Peléov odnos s režimom bio više od pasivnog promatranja. Dokumenti otkriveni u državnim arhivima 2010. i 2014. godine bacaju novo svjetlo na njegovu navodnu apolitičnost. Jedan dokument iz 1970. otkriva da je politička policija (DOPS) "istraživala" Peléa nakon što mu je netko na javnom događaju uručio manifest za oslobađanje političkih zatvorenika. Istraga je brzo zaključena kada je Pelé potvrdio policiji da se ne slaže s komunizmom i čak ponudio da će dati javne izjave na tu temu ako vlasti to smatraju potrebnim. Još snažniji dokaz je pismo koje je Pelé osobno napisao diktatoru Médiciju iste godine, a koje je pronađeno u generalovoj osobnoj arhivi. U njemu mu se zahvaljuje što ga je diktatura odabrala da predstavlja zemlju na nogometnom događaju u Meksiku, putujući s plaćenim troškovima i diplomatskom vizom.
Kritičari ističu da je fokus isključivo na razdoblju od 1958. do 1970. godine namjeran izbor producenata kako bi se izbjegle još neugodnije epizode iz Peléova života. Potpuno je izostavljena priča o Sandri Regini, kćeri koju je dobio izvan braka i koju je godinama odbijao priznati, unatoč DNK dokazu. Sudska bitka trajala je godinama, a Sandra je umrla od raka, a da njezin otac nikada nije razgovarao s njom niti joj pomogao platiti liječenje. Također, nema ni spomena o njegovoj kontroverznoj petogodišnjoj vezi s TV voditeljicom Xuxom, koja je započela kada je ona imala samo 17, a on 40 godina, razveden i s troje djece. Ironično, Pelé, koji je tvrdio da je bio apolitičan, kasnije je postao prvi brazilski ministar sporta. Još je bizarnija njegova izjava iz 2014., kada je tvrdio da je odbio igrati na Svjetskom prvenstvu 1974. upravo iz protesta protiv diktature - tvrdnja koja se kosi sa svim njegovim ranijim izjavama
Najnoviji Netflixov projekt, igrana serija "Brazil '70: Treća zvijezda", ima drugačiji cilj. Umjesto introspekcije, redatelji Paulo i Pedro Morelli žele gledatelje teleportirati u prošlost. Kako su objasnili, cilj im je bio ponuditi pogled iz perspektive igrača, koristeći suvremenu tehnologiju kako bi se publika osjećala kao da je na terenu, tik uz Peléa, Gérsona i Rivelina. S više od 1300 VFX kadrova, serija rekreira ključne trenutke s nevjerojatnom preciznošću. Za ulogu Peléa odabran je naturščik Lucas Agrícola, koji nevjerojatno sliči mladom Kralju, dok su uloge trenera povjerene poznatim brazilskim glumcima Rodrigu Santoru (Saldanha) i Bruni Mazzeu (Zagallo). Serija ne bježi od prikaza pritiska diktature, ali njezin je primarni fokus na sportskoj drami, na putu od autsajdera do prvaka, i na emocijama koje su igrači proživljavali u svlačionici i na terenu.
Na kraju, priča o Brazilu iz 1970. priča je o pobjedi koja je naciji u mračnim vremenima donijela neizmjernu radost i osjećaj ponosa. Proslave koje su uslijedile bile su, kako je rekao jedan od igrača, "kao puštanje s lanca" - rijetka prilika za javno veselje u vrijeme kada su velika okupljanja bila zabranjena. Kako ističe autor Andrew Downie, kultni žuti dres, nekoć simbol nacionalnog jedinstva i nogometne umjetnosti, danas je u Brazilu postao simbol povezan s desničarskim populizmom.
Otvori KEKS Pay
