Ne treba posebice predstavljati Nemanju Matića. Sjajni srpski nogometaš u karijeri je, među ostalim klubovima, igrao za Chelsea, Manchester United, Romu, Lyon... Sljedeći tjedan će se, kako nam je kazao, znati više o njegovu eventualnom prelasku u Sassuolo. Družili smo se u Sarajevu u sklopu projekta Sportskih igara mladih. Zdravko Marić okupio je brojne svjetske sportske face, vještina je to koju na ovim prostorima imaju rijetki. Dva dana sam proveo među sportskim ikonama u Sarajevu, a već mi je nakon samo nekoliko minuta bilo jasno zašto je Nemanja Matić ambasador jedne ovakve priče. Neposrednost i jednostavnost ovog iznimno simpatičnog dečka odmah na prvu otkriva o kakvoj je osobi riječ. Rekao bih da je pravi medij putem kojeg se na neopisivo prirodan način može poslati poruka tisućama klinaca koji su i ove godine sudjelovali u ovom jedinstvenom projektu. Poruke o nekim drugim vrijednostima koje se u društvima na ovim prostorima tako lako gube možda su potrebnije nego ikada?
– Naravno. Svi znamo što se na ovim prostorima događalo. Iako ta vremena ne pamtim jer sam bio beba. Ali pokušajmo zajedno pripremiti bolju budućnost za našu djecu. A baš to je ono što Sportske igre mladih rade i zbog toga su iznimno važne – počeo je Matić.
Skromno podrijetlo i trnovit put
Njegov put afirmacije bio je posebice težak...
– Svaki put je težak. Želite li biti uspješni, profesionalni, to je normalno u svakom poslu. No, toj djeci bih kazao da nije važno hoće li biti uspješni profesionalni sportaši. Najvažnije je da se u razvojnoj fazi bave sportom, budu zdravi ljudi koji se znaju ponašati u pobjedi i porazu. Moraju znati poštovati sebe, kao i protivnika. Takve će im vrijednosti pomoći kada odrastu, bez obzira na to kojim će se poslom baviti. Mali je postotak onih koji su predodređeni za sportske karijere. Puno je tu faktora. Zapravo, to nije ni važno. Djeca koja su u sportu i rastu u takvim uvjetima družeći se s vršnjacima, promijenit će svoju svijest. Jer, postoje ljudi koji nemaju priliku učiti iz sličnih priča. Zato su djeca u ovom projektu Igara posebice privilegirana. Vidim njihovu radost, a to će tek cijeniti na pravi način kada odrastu.
FOTO Goran Ivanišević, Slaven Bilić i sportska elita Balkana zajedno u Sarajevu
Iskreno se dječački nasmijao kada sam mu spomenuo Vrelo kraj Uba, malo selo iz kojeg je Matić počeo graditi svoju nogometnu priču. Skromno podrijetlo i trnovit put do svjetala svjetske pozornice zaista zvuči kao predložak za neku poučnu priču generacijama koje trebaju pravu inspiraciju.
– Kao što ste rekli, nije bilo lako. Ja sam, vjerojatno kao i vi, odrastao u sličnim uvjetima. Svako ljeto, svaki dan odrastali smo uz sport. Ako se to ljeto igralo prvenstvo u odbojci, igrali smo odbojku. Ili bilo koji drugi sport. Kao dijete sam znao napamet svakog reprezentativca u košarci, odbojci, rukometu... I svaki sam sport volio. Teško je doći do Manchester Uniteda ili Chelseaja. No, imao sam sjajno djetinjstvo provedeno na terenima, bezbrižno, bez pametnih telefona. Djetinjstvo ljepše nego što sada imaju moja djeca.
Sjetio se detalja kako je do prve autobusne stanice, na putu za trening, morao stopirati na cesti. Trajalo bi to satima...
– I takve vas stvari nauče nečemu. Brusi vam karakter kada vam netko stane, a vi morate procijeniti smijete li uopće ući u taj automobil. Vani je mrak, a vama se ne svidi vozač, morate mu slagati da ne idete u tom pravcu. Onda čekate nekog drugog. Sve je to bio dio mog sazrijevanja. Mi smo dosta rano odrasli i postali ljudi, takav nas je život tjerao da puno brže postanemo samostalni.
A današnja djeca nemaju privilegij učenja i brušenja vještina na takav način?
– Mi smo tome krivi. To smo im omogućili. Duži boravak u komfornoj zoni. Mi forsiramo da imaju telefone uz sebe, vezali smo ih za tehnologiju i zapravo im stvorili problem.
Opet se vratio na svoje Vrelo kod Uba...
– Moje selo ima 1500 stanovnika, Ub možda 7-8 tisuća, sva sela u okolici oko 25 tisuća stanovnika. Iz mog su kraja Dragan Džajić, Dušan Savić, Radosav Petrović, Ratko Čolić... To je specifičan kraj u kojem svi igraju nogomet. U koji god kafić ili restoran uđete, svaki će vam čovjek kazati da je igrao nogomet.
A u tom kraju Matić uživa posebno poštovanje. Tek nakon razgovora saznao sam o njegovim humanitarnim projektima u rodnom kraju gdje je dobio i poseban privilegij, vlastitu ulicu...
– Nisam nikada otišao iz svog kraja. Budim se i ustajem razmišljajući o svom kraju. Kada dođem u svoje selo, susjed mi mahne rukom, dan mi je ispunjen. To su stvari koje su u mom vrijednosnom sustavu jako važne. Taj osjećaj teško je opisati riječima. Volim svoj kraj i svoje ljude. Svjestan sam da ovaj život kratko traje i svaki čovjek treba poštovati svoje ljude koji su mu u nekom periodu odrastanja možda pomogli, a da oni toga nisu ni bili svjesni. Svakodnevno se opterećujemo nevažnim stvarima i doživljavamo nepotrebne stresove.
Zgodno je dometnuo kako već neko vrijeme pokušava dobiti kaznu za pogrešno parkiranje u ulici koja nosi njegovo ime. Uokvirit će je...
– Nisam još uspio, spremam se za tu akciju – smije se Matić.
A u profesionalne nogometne vode uveo vas je Miodrag Ciga Rakčević, poznatiji kao Amigo. On je u Hrvatskoj svojedobno bio hit...
– Romano Obilinović – ispalio je Matić uz smijeh:
– Slušao sam njihove razgovore, fantastično i duhovito. Amigo me je gledao u trećoj srpskoj ligi i odveo me u Košice na probu. Imali smo sjajan odnos. To je poseban lik, ne znam jeste li ga ikada vidjeli. Sada ima osamdesetak godina, gospodin u odijelu sa šeširom. Stari beogradski mangup, premazan svim mastima. Po tim snimkama s Obilinovićem zaista možete dokučiti o čemu se radi. Pojavio se i u nekom filmu. Svi ga znaju u poznatom beogradskom restoranu Madera, od glumaca, pjevača, sportaša... Prava je pojava. Prve dvije godine profesionalne karijere bio mi je menadžer – otkriva Matić.
Još mi se jedan detalj kod Matića svidio kada je iskreno pričao o razdoblju u kojem je bio potpuno bez novca u počecima svoje nogometne priče.
– Istina. Nisam imao klub, došao sam na probu, a mislio sam da dolazim potpisati ugovor. U tom sam trenutku, bez dinara u džepu, odbio ozbiljnu ponudu jednog korejskog kluba. Kada me direktor pogledao, nije mu bilo jasno zašto sam to napravio. Ali ja sam iz Košica htio ići igrati ozbiljan nogomet u Europu.
Ističe kako je na tom putu afirmacije bilo dosta stupica...
– Morate pratiti znakove pokraj puta. Nekada morate preskočiti, nekada zastati i pažljivo pročitati. Valjda je sve to negdje bilo zapisano. Tada sam bio mlad, ništa mi nije bilo teško. A odluke sam donosio više prema osjećaju u trbuhu nego u glavi. Time sam se vodio. Osjećaj u trbuhu, neki će reći da je to intuicija, nikada me nije prevario.
S Chelseajem je Matić osvajao trofeje, no Manchester United doživljava na poseban način.
– Ne mogu se odlučiti gdje mi je bilo ljepše. U Chelseaju sam imao rezultate, a u Manchesteru mi je bilo sjajno u tih pet godina. Emocije su pomiješane, a oba su kluba posebna.
Zašto je Manchester United u silaznoj putanji još od odlaska Alexa Fergusona?
– United se previše bavio komercijalnim stvarima, snimanjem reklama, to mi je smetalo. Svaki smo tjedan snimali reklame za sve žive proizvode, od zrakoplova, do šalica. Svjestan sam da to donosi profit, ali smo, u odnosu na Chelsea, previše bili fokusirani na takve stvari. U Chelseaju je Roman Abramovič tražio samo rezultat. Ništa mu drugo nije bilo važno osim izvedbe na terenu. Mislim da su u Manchesteru to shvatili i da će se vratiti, no za sve je potrebno vrijeme. Jer, drugi klubovi jako puno ulažu. Nije to tako lako kao nekada kada ste u Premiershipu imali dva ili tri kluba.
Roman Abramovič samo je jedna od posebnih faca iz Matićeve biografije...
– On je promijenio svjetski nogomet i balans u Premiershipu. Svi su se morali ugledati na njih i kopirati njihov koncept. Vjerojatno je najbolji predsjednik u mojoj karijeri, a zanimali su ga samo najbolji na svim razinama.
A druge dvije posebne face su Jose Mourinho i Cristiano Ronaldo.
– S Mourinhom sam radio u tri kluba. Ne treba posebno pričati kakva je trenerska klasa. Kako je Abramovič promijenio odnose u engleskom nogometu, sličan je utjecaj imao i Mourinho.
Nerijetko je na svom vrhuncu znao ostaviti dojam arogantnog tipa?
– Ma nije arogantan. U medijima je katkad znao držati takvu tenziju. No, privatno je normalna osoba, ugodan u društvu, svima dostupan. A Cristiano? Što se tu još može dodati? Uz Messija, najbolji igrač u povijesti.
FOTO Diletta prozirnom haljinom osvojila fanove. Svi gledaju u jedan detalj
Skrenuli smo malo na naše meridijane. Kamo ide nogomet na našim prostorima i koliko pratite hrvatsku ligu?
– Stalno pratim hrvatsku ligu. Prošla mi je sezona bila nevjerojatna. Baš kad pomislite da će Dinamo pobijediti i preskočiti Rijeku, dogodi im se poraz. Sutradan igra Hajduk i izgubi, pa Rijeka remizira. I tako pet-šest kola zaredom. U Srbiji je posljednjih godina nemoguće vidjeti tako zanimljivo prvenstvo. Crvena zvezda bude prvak u listopadu ili prosincu. Hrvatska liga puno je zanimljivija, iako, naravno, to još nije razina za neke europske iskorake. No, pune se stadioni, ljudi hoće vidjeti neizvjesno prvenstvo. No, smatram da je regionalna liga jedini spas za naše klubove. Do toga će jednostavno morati doći. Jer, mi smo male zemlje, nismo zanimljivi sponzorima, televizijama. Zamislite da Crvena zvezda gostuje u Splitu ili Dinamo u Vojvodini, svaku biste utakmicu imali pune stadione.
Jesmo li u civilizacijskom smislu spremni za takvo što?
– Ma jesmo. Probleme sa svih strana prave idioti i male interesne skupine koji sami sebe vole nazivati navijačima. Normalni ljudi ne vide ništa sporno u tome. I ja sam navijač, volim svoj klub, ali nisam huligan. Navijam za Jedinstvo Ub i ne idem se na stadion tući ili suditi nekome zbog nacije ili religije. Spremni smo mi za to, ako države to žele napraviti. A svi se problemi mogu riješiti za jedan dan. Šteta je što nema interesa, jer jamčim vam da bismo u deset godina napravili najbolju europsku ligu. Treba napraviti ljestvicu najboljih deset klubova u posljednjih deset godina.
Hoće li se ikada na ovim prostorima roditi klasa kakva je Luka Modrić?
– Teško.
A tko je najveći s ovih prostora?
– Bilo je dobrih igrača, otkad je Zvezda bila prvak Europe, Savićević, Prosinečki, Šuker, Boban... Ali nitko kao Luka Modrić nije tako dugo nosio igru najvećeg svjetskog kluba. On je daleko ispred svih.
Kako biste vas dvojica funkcionirali u tandemu?
– Kada smo bili na vrhuncu, uh, Luka i ja, Rakitić i Kovačić u veznom redu. Bila bi to fantazija da smo imali priliku igrati zajedno.
Ako Luka ikada prestane igrati, možda ćete surađivati na nekoj drugoj razini?
– Pa za desetak godina, kad se obojica ostavimo nogometa, moguće je... – smije se Matić.
Odabrali ste idealan vezni red, možete li kompletirati neku idealnu taktičku varijantu novijeg doba?
– U napadu Džeko i Mandžukić. Računa li se Ibrahimović kao naš? Ma može. U obrani Ivanović, Srna, Kolarov, Vidić, Lovren... Uh, ima nas puno. Subašić je vrhunski vratar, tu su i Oblak, Handanović...
Politika sve može riješiti, ali...
Zašto se srpska reprezentacija godinama muči?
– Ma to je jednostavno. Kako siješ, tako ćeš i žeti. Kako tretiramo našu djecu u akademijama, takav proizvod i dobijemo. Ne ulažemo dovoljno i nismo još dotakli dno kakvo ćemo dotaknuti ne opametimo li se. Prije desetak godina sam kazao da ćemo biti kao prosječne reprezentacije, kao Bugarska ili Litva. Ljudi su mi rekli da pretjerujem. No, to je naša razina, igrači nam ne igraju na vrhunskoj razini kao nekada Vidić, Stanković, Kolarov, Ivanović... Nakon deset godina nemamo nijednog igrača u najboljim svjetskim klubovima kao što je Hrvatska imala 2018. godine. Ovo je rezultat onoga što smo radili posljednjih deset godina.
Pa i mi imamo dosta sličnih problema kao i vi u Srbiji?
– Posljednjih godina suđenje je u vašoj ligi napredovalo, barem mi se tako čini da ste krenuli na put oporavka. Vi ste završili procese koje mi još nismo ni počeli.
Što vam je najveći nenogometni uteg?
– Ranije je to bio Partizan, a sada Crvena zvezda kojoj je podređen cijeli nogomet. Ne smiju izgubiti nijednu utakmicu, moraju imati najveći budžet. I onda imamo takvu situaciju.
Mogu li se stvoriti uvjeti za nogomet bez sumnjivih likova?
– Ako država hoće, za 24 sata!
Analogijom bismo možda mogli malo prokomentirati političku situaciju u Srbiji?
– Ne bih o politici, samo me nogomet zanima – zaključio je Matić.
Otvori KEKS Pay
Ne treba nama Nemanja Matic da bismo znali tko je luka Modric..