Nakon što je dokumentarni film o Toniju Kukoču snimio sarajevski novinar Sabahudin Topalbećirević ni dokumentarac o najvećem uspjehu hrvatske košarke, o olimpijskom srebru iz Barcelone 1992., neće snimati nitko iz Hrvatske. Što je, na neki način, porazno za hrvatsku sportsku dokumentaristiku, pa tako i za one koji bi se oko toga ovdje u Lijepoj Našoj trebali potruditi.
Srećom ideja o snimanju dokumentarnog filma o hrvatskom Dream Teamu stiže iz Los Angelesa, točnije iz njegova lučkog distrikta San Pedra. A razradom ideje već neko vrijeme bavi se 60-godišnji američki Hrvat Jack Barić koji nam se ovako predstavio:
- Rođen sam u San Pedru, u obitelji hrvatskih emigranata. Moj otac rođen je na Ugljanu a mama na Dugom otoku. Moj prvi jezik je bio hrvatski i tek kada sam imao pet godina počeo sam učiti engleski da bih mogao krenuti u školu. Učitelji su bili ljuti na moje roditelje jer ja po dolasku u školu nisam htio učiti engleski. Ironično, već krajem te prve godine ja sam već jako dobro znao engleski da sam u razredu bio prevoditelj mojem rođaku iz San Pedra. Od tog trenutka pa do danas moj hrvatski je postajao sve lošiji a engleski sve bolji tako i sa svojom majkom pričam engleski. A jedino kada pričam hrvatski su nogometne utakmice nas Hrvata koje igramo svako nedjeljno jutro no riječi koje tada rabimo nisu za vaše novine.
Kako je pak išao njegov profesionalni razvoj.?
- Nakon završenog fakulteta, moj prvi posao bio je prodaja oglasa u jednom magazinu i tako sam i došao u medije gdje sam dospio i do izdavača vlastita magazina. Nakon 15 godina izdavanja istog odlučio sam raditi dokumentarne filmove i dosad sam in snimio osam. Ovdje sam, u suradnji s HRT-om, radio projekt nazvan "Godina Oluje", seriju od četiri epizode od operaciji "Oluja" a oni su me angažirali jer su vidjeli kako sam napravio dokumentarac o suđenju za navodni ratni zločin Anti Gotovini.
A u tom filmu, ovaj filmaš hrvatskih korijena koristio je sve argumente kako bi dokazao da Gotovina nije kriv za ono što mu se stavlja na teret.
- Godine 1992. proveo sam nekoliko mjeseci radeći kao volonter Hrvatsko-američkoj udruzi u Washingtonu koja je lobirala kod američkog Kongresa da pomogne zaustaviti rat u Hrvatskoj i da prizna Hrvatsku kao neovisnu državu. Osjećao sam tada, zapravo cijelo vrijeme slučaja Gotovina, da međunarodna zajednica na taj rat gleda u stilu "obje strane su krive, to je građanski rat i mi tu ne možemo ništa". Takva politika je bila tragična, naročito za Bosnu i Hercegovinu i osjećao sam da se moglo učiniti puno više. A sa suđenjem Gotovini htjeli su dokazati da su bili u pravu da su obje strane radile strašne stvari. I zato je Gotovina i bježao. U filmu nisam opravdavao zločine koji su bili počinjeni tijekom "Oluje" nego sam htio dokazati da Gotovina za njih nije odgovoran.
Kako se njegova dokumentaristička karijera razvijala, Barić je napravio i nagrađivani "Bloody Thursday" koji govori o tome kako su lučki radnici za vrijeme velike depresije osnovali svoj sindikat.
- Taj film radio sam za televiziju PBS i za njega sam osvojio losangeleški "Emmy" za najbolji povijesni film. Taj film mi je jako puno značio jer sam odrastao u gradu u kojem je svaka druga osoba koju sam znao radila kao lučki radnik.
Kako se filmski razvijao tako je došao i trenutak da snimi sportski dokumentarac.
- Snimio sam film o povijesti rivaliteta između USC-a i UCLA u američkom koledž nogometu. A on je intenzivan kao i neki slavni rivaliteti u europskom nogometu jer kada igrate protiv nekoga iz istog grada to je uvijek napetije nego kada igrate s momčadima iz drugih gradova. Većina mojih projekata bili su neovisni ili su bili vezani uz temu za koju sam bio strastveno vezan.
A strast je očito pogonska snaga i kada je u pitanju jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta.
- Jako dobro se sjećam da sam sjedio u Hrvatsko-američkom klubu u San Pedru i gledao kako se Hrvatska u polufinalu vratila iz minusa od 12 koševa protiv reprezentacije ZND-a. Nas nekolicina smo poludjeli od sreće, nismo mogli vjerovati da su se vratili i da će naša mala zemlja igrati u olimpijskom finalu protiv originalnog Dream Teama, najslavnijeg tima u povijesti košarke. Možete li zamisliti koliko je to bila velika stvar za nas Hrvate koji nismo odrasli u Hrvatskoj. Štipali smo se u nevjerici i bili smo tako ponosni. Uvijek sam htio raditi taj film ali ne samo za hrvatsku već i za globalnu publiku kako bi i ona vidjela koliki je to bio izazov za zemlju koja je tada bila u ratu. I zato je to bila puno veća priča od toga da bude samo za Hrvate. To je priča s toliko dramatičnih elemenata koja koja kazuje da i mali narodi mogu jako puno postići. I na kraju sam za to i dobio priliku zahvaljujući nekim ljudima koje sam sreo u Hollywoodu i koji će mi pomoći distribuciju filma na najvećim platformama u Americi a s time i u ostatku svijeta.
I zato je tim veća šteta što se nitko u Hrvatskoj (HOO, resorno ministarstvo, Hrvatski košarkaški savez) nije potrudio i prije oko ovakva dokumentarističkog otimanja zaboravu svih tih zbivanja. Prije tri godine, na tridesetu godišnjicu, nešto je organizirao HOO no to je bilo nešto što gotovo da i nije bilo vrijedno spomena, a zbilo se ispred Draženove sjedeće statue na šibenskom Baldekinu.
- Znate, ponekad se čini da kada ste nečemu vrlo blizu za to niste dovoljno zainteresirani jer mislite da vaša publika o tome već sve zna. Meni se čini da tako razmišljaju hrvatski filmaši. No, ja kao Amerikanac, s udaljenosti od 10 tisuća kilometara to vidim drugačije. Uostalom, većina dobrih sportskih filmova je o autsajderima, o ljudima za koje se misli da nemaju izgleda uspjeti, sjetite se serijala "Rocky". Da ja zaustavim bilo koga na ulici u Los Angelesu i da ga upitam da mi kaže nešto o srebrnom hrvatskom timu iz Barcelone, blijedo će me gledati i pitati "o čemu ti to". Oni, znaju da je Hrvatska supere zemlja za odmor ali neće znati da smo imali tako dobru košarkašku reprezentaciju.
Otvori KEKS Pay
