“Heja, heja cibosi”, čulo se jučer u Muzejsko-memorijalnom centru Dražen Petrović, i to u prigodi predstavljanja kalendara s motivima Košarkaškog kluba Cibone iz njezinih najslavnijih dana. Po ideji kustosa Luke Lucina, kalendar s ilustracijama Milana Trenca izdao je Hrvatski športski muzej, a potpisale su ga klupske ikone vukova s Tuškanca Andro Knego, Mihovil Nakić, Aco Petrović, Zoran Čutura, Sven Ušić i Franjo Arapović.
Kako u Hrvatskom športskom muzeju, koji sjajno vodi nekad najbolja europska košarkašica Danira Bilić, ponosno ističu, riječ je o prvom kalendaru nakon čak 40 godina koji nas vraća u razdoblje kada je Cibona bila najjači i najpopularniji zagrebački sportski klub.
Sin Marko najavio “Acu Tricu”
Na 12 stranica kalendara izdavač i autor podsjećaju na najveće uspjehe kluba kako za vrijeme bivše SFRJ, kada su se dogodila i dva naslova prvaka Europe, tako i u samostalnoj Hrvatskoj u kojoj je Cibona 20 puta bila prvak države i jednom pobjednik regionalne ABA lige.
Nakon što ga je vlastiti sin Marko (inače voditelj Muzeja) najavio kao “Acu Tricu” (a tako ga ponekad zove i za obiteljskih druženja), Aco Petrović ovim je riječima predstavio suigrače iz slavnih vremena:
– Krenut ću s dva fantastična krila. Kad bi se dogodilo da ističe vrijeme napada i kada ne bismo imali rješenja, bacili bismo loptu u prazno i “Dečec” Čutura tamo bi se nekako stvorio. Ušić bi pak ušao s klupe i zabijao trice s devet-deset metara. One godine kada smo igrali finale Kupa kupova protiv Scavolinija Franjo Arapović bio je u vojsci, ali nam se priključio. Nakon što naša mega petorka nikako nije mogla upaliti motore, on je ušao i uneredio suparnike. Kapetan Knego bio je naša referenca od prvih dana kada je pokojni Mirko Novosel krenuo stvarati veliku Cibonu, a on je sa svojim šutevima od table, pod kutem od 45 stupnjeva, pogađao kao što će to puno godina kasnije na NBA parketima činiti Tim Duncan. A svi se dobro sjećamo njegova nastupa u finalu Kupa Jugoslavije protiv Bosne kada je igrao sa svježe slomljenom čeljusti pa se tih dana hranio na slamku. Inače, jedan od najvažnijih koševa u klupskoj povijesti postigao je Nakić, koji bi, u svim važnim utakmicama, upalio svoje vertikalne motore i mi bismo osigurali kontrolu skoka. A onaj njegov lijevi horog preko zvezdaša Jankovića doveo je Dražena u Cibonu.
A evo što je pak spomenuti Nakić imao za reći:
– Bilo bi nepravedno ovdje se ne spomenuti Mirka Novosela koji je bio na projektu stvaranja velike Cibone od njegova samog početka. Uostalom, vjerojatno ni ove dvorane koja nosi Draženovo ime, ni svega što je tada izgrađeno u ime organizacije Univerzijade, bez Mirka ne bi bilo.
A vrlo vjerojatno ne bi bilo ni dvaju naslova prvaka Europe bez Dražena, što je kazao i Franjo Arapović:
– Ja sam u klub stigao 1982., baš nakon što su cibosi predvođeni Krešom Ćosićem, također velikanom, osvojili Kup kupova. I mogu reći da su me u životu najviše naučili upravo Mirko Novosel i Dražen Petrović.
Sven Ušić podsjetio je da bez Biserke Petrović ne bi bilo muzeja koji nosi ime njezina sina:
– Biserka, vi ste najzaslužniji što smo svi danas ovdje u ovom Muzeju. Inače, kada je Dražen presjedio sezonu na klupi Portlanda, dakle u jednom ozbiljnom hendikepu, kada sam ga sreo kazao sam mu: “Dražene, ti si sada postao igrač.”
Obitelji Petrović spomenuo se i Zoran Čutura:
– Hvala Marku Petroviću što me u ovoj prigodi zvao, ali i obitelji Petrović. Kada je Dražen Petrović u pitanju, ja sam davno formirao svoj stav koji kaže da, kada je u pitanju neka prigoda vezana za njega, ja nemam pravo tražiti izlike za eventualni nedolazak.
Ključni su bili Ćosić i Dražen
U završnoj je riječi Aco Petrović istaknuo sljedeća dva igračka dolaska kao ključne u povijesti kluba:
– Prvi je dolazak Ćosića s kojim smo osvojili Kup kupova pobijedivši, u produžetku, Real Madrid za koji su tada igrali košarkaški velikani bivše SFRJ Dalipagić i Delibašić. Te smo sezone osvojili sva tri trofeja, a to smo ponovili u sezoni 1984./1985., nakon što nam se pridružio Dražen – kazao je Aco i napomenuo da je u prostoriji još jedan sudionik hrvatske košarkaške povijesti, onaj medijski.
– S nama je ovdje Slavko Cvitković koji je u finalu Olimpijskih igara uzviknuo “Spusti se, Franjo”. Hrvatska je u tom trenutku povela 24:23 protiv originalnog Dream Teama, što je prisililo američkog izbornika Chucka Daleyja da pozove jednu jedinu minutu odmora za svoj tim na cijelim Igrama.
Nazočnima na ovoj maloj svečanosti obratio se i autor ilustracija Milan Trenc:
– U početku sam se malo bojao jer bio sam zatečen ponudom, budući da nisam sportski ilustrator, ali sam pak bio fanatični pratitelj dostignuća ove gospode. Osim toga, autor posljednjeg klupskog kalendara ove vrste bio je jedan od mojih uzora Otto Reisinger pa sam taj izazov ipak prihvatio.
Otvori KEKS Pay
Lipo da se bar sićate, ali nekad bilo, sad se spominjalo. U 10 godina smo košarku iz 1992e vratili u 1920e.