Ivančica Sudac jedna je od najutjecajnijih žena hrvatskog nogometa. Dugogodišnja voditeljica licenciranja klubova pri Hrvatskom nogometnom savezu, Uefina delegatkinja i žena koja je godinama gradila sustav hrvatskog i europskog nogometa, pričala je za VL o svojim počecima, pogreškama na kojima je učila i trenutku kada je odlučila otvoreno pitati: zašto žene ne bi bile delegatkinje na muškim utakmicama...
Kako ste došli i ostali više od 35 godina u nogometu?
– U nogomet sam došla sasvim slučajno, iako danas to zvuči gotovo nevjerojatno. Nogomet mi nije bio prvi životni plan. Pred kraj studija radila sam razne studentske poslove i tako sam, posve neočekivano, završila u Dinamu. Ondje su me primijetili, a ubrzo sam došla i u Savez koji je tada bio u nastajanju, praktički pred vratima osamostaljenja i međunarodnog priznanja Hrvatske. Nije bilo jednostavno, ali od početka sam znala da se jedino radom, učenjem i upornošću možeš izboriti za svoje mjesto.
Kako je tada bilo graditi karijeru kao žena u nogometu?
– Žene su u nogometu morale raditi više i znati više. Glas nam je bio tiši, a prostor za dokazivanje uži. No ja svoj put nikada nisam doživljavala kao borbu protiv nekoga, nego kao obvezu da svaki posao odradim najbolje što mogu. To činim i danas. Život je neprestano učenje i to uvijek govorim i mladim kolegicama i kolegama.
Jedna od upečatljivijih priča iz vaših početaka vezana je za prevođenje za HNS.
– Da, to je bila jedna od situacija koju nikad nisam zaboravila. U počecima smo u Savezu radili sve. Budući da sam tada među rijetkima znala strane jezike, dobila sam zadatak prevoditi tijekom jednog od prvih važnih Uefinih posjeta Hrvatskoj. Nisam bila školovana prevoditeljica, ali sam dobro govorila engleski i jednostavno sam uskočila gdje je trebalo. Problem je bio u tome što je gost bio Škot, govorio je dugo i brzo, a ja nisam imala iskustva s konsekutivnim prevođenjem. Na konferenciji za medije sam shvatila da sam izostavila jedan važan dio. Bila sam očajna. Nitko me nije trebao kritizirati, sama sam sebi bila najveći kritičar. Tada mi je ondašnji predsjednik Vedriš rekao rečenicu koju pamtim cijeli život: "Kad vam se u životu dogodi minus, stavite preko njega jednu crtu i idite dalje." To mi je postala velika životna lekcija. Kad pogriješiš, ne staješ. Naučiš i ideš dalje.
Godinama kasnije postali ste prva žena delegatkinja na muškoj Uefinoj utakmici, a potom i na finalu Europske lige 2018. godine.
– Nije došlo slučajno. Došlo je zato što sam odlučila postaviti pitanje koje se tada očito premalo postavljalo. Bila sam već delegatkinja na ženskim utakmicama i finalu Lige prvakinja, imala sam iza sebe stotine organizacijskih sastanaka, velika natjecanja i veliko iskustvo. I onda sam na jednom Uefinu sastanku svom šefu rekla: "Zašto žene ne stavljate na muške utakmice? Muškarci idu i na muške i na ženske utakmice. U čemu je razlika?" To nije bila provokacija radi provokacije. To je bilo konkretno pitanje iza kojeg su stajali znanje i iskustvo. Rekla sam mu: znam propise, znam kako se odvijaju svi poslovi na utakmicama, znam infrastrukturu, znam pripremu i znam da postoje žene koje taj posao mogu jednako dobro raditi. Pokazala sam mu i članak o razgovoru Michela Platinija s europskom povjerenicom za ravnopravnost spolova i pitala: "Što vas zapravo sprečava?" On me tada pogledao i pitao: "Ivančica, jesi li ti spremna obaviti takav posao?" Odgovorila sam bez zadrške: "Jesam." I zaista, već nakon dva ili tri tjedna dobila sam utakmicu doigravanja Lige prvaka. Nakon toga došlo je i finale Europske lige u Lyonu 2018.
Je li vam tada bilo važno i to što ste otvorili prostor drugim ženama?
– To mi je bilo najvažnije. Nije me vodila ideja osobnog prestiža, nego želja da otvorim vrata i drugim kolegicama. Danas to više nije čudo – žene su delegatkinje na muškim utakmicama, rade kao venue direktorice i ravnopravno sudjeluju u organizaciji najvažnijih natjecanja. To mi je potvrda da je vrijedilo pitati, inzistirati i stati iza onoga u što vjeruješ.
Koja je poruka koju danas želite ostaviti ženama u sportu?
– Da budu samouvjerene, da uče, da se ne boje govoriti i da podržavaju jedna drugu. Jer to je ključno.
Na kraju razgovora Ivančica Sudac izrekla je misao koja sažima i njezin profesionalni i ljudski put:
– Parafrazirat ću jedan citat Madeleine Albright, koja je rekla: "Žene koje ne podržavaju druge žene na njihovu putu završit će u paklu." Ja se nadam da će ih što manje biti u paklu.
Otvori KEKS Pay
