Najbolji hrvatski boksač Gabrijel Veočić nije uspio izboriti nastup u finalu Svjetskog prvenstva. Jedini naš olimpijac iz Pariza izgubio je jednoglasnom odlukom sudaca polufinalnu borbu od Uzbekistanca Ummatalijeva, nove zvijezde zemlje koja je na posljednjim Olimpijskim igrama i posljednjem SP-u imala po pet prvaka. Zasut silinom naleta protivnika, ali i prljavštinom u naumu, Veočić je u prvoj rundi bio dvaput na podu. Jednom je bio gurnut a drugi je kleknuo jer je primio nepropisan, nizak, udarac, no borbu je nastavio ali s umanjenim kapacitetima.
- Sudac je dozvolio nekoliko prljavih udaraca ispod pojasa koji su me oslabili pa nisam mogao dati 100 posto od sebe. No, ja sam i dalje sretan što sam osvojio tu svjetsku medalju i drago mi je što sam baš ja ta osoba koja ju je izborila nakon 20 godine čekanja - kazao je Veočić nakon borbe.
Prvi Hrvat koji je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu bio je Mate Parlov. Štoviše, "zlatna ljevica" osvojila je 1974. naslov svjetskog prvaka i to usred Havane. Mate je naslov osvojio u poluteškoj u čijem je finalu nadjačao Sovjeta Korotajeva a dvije godine prije u istoj je težinskoj skupini osvojio i olimpijsko zlato. Osim toga, Mate je osvojio i dva naslova prvaka Europe, 1971. u Madridu i 1973. u Beogradu dok je na svom prvom Prvenstvu Europe (1969. u Bukureštu), tada kao 21-godišnjak, osvojio srebro, ali u srednjoj kategoriji. Zbog svega što je postigao, a kasnije u karijeri će postati i profesionalni europski i svjetski prvak, prvi profesionalni prvak svijeta iz socijalističkih zemalja, Mate je ostao idol svih naraštaja hrvatskih bokasača.
Sljedeći svjetski medaljaš bio je Pero Tadić, na mundijalu održanom 1982. u Njemačkoj. Tadić je nastupio u poluteškoj i osvojio broncu a prvakom je postao Kubanac Pablo Romero. Svjetske bronce domogao se i Damir Škaro na SP-u održanom 1986. u američkom Renu. Škaro je nastupao u poluteškoj (81 kg) kojom je tih godina vladao dvostruki svjetski prvak Pablo Romero. Dvije godine prije, Škaro je nastupio na Olimpijskim igrama ali u srednjoj kategoriji u kojoj je dogurao do četvrtfinala i borbe s kasnijim pobjednikom Amerikancem Virgilom Hillom. No, četiri godine kasnije, na Olimpijskim igrama u Seulu, Škaro je nanizao tri pobjede da bi u polufinalu predao meč Sovjetu Šavanazovu zadovoljivši se brončanom medaljom.
Nakon Škarine bronce protekle su 23 godine do sljedeće hrvatske svjetske medalje a osvojio ju je 2001. talentirani Filip Palić u kategoriji do 60 kilograma. Riječ je o silno talentiranom boksaču, Janjevcu, za kojeg imamo dojam da nije posve realizirao raskoš svog talenta koji je vrijedio više od jedne svjetske bronce i jednog europskog srebra. Petu hrvatsku medalju na najjačim svjetskim smotrama osvojio je Marijo Šivolija i to 2005. godine. Šivolija je zahvaljujući svojoj iznimnoj vještini dospio do finala u kojem ga je pobijedio Kazahstanac Džanabergenov za kojeg više nije čulo. No, nije ni Šivolija dugo trajao, još samo četiri godine a posljednji značajan nastup imao je na Olimpijskim igrama u Pekingu gdje se poskliznuo na, kako je sam rekao, "ljigavog" Tadžikistanca Džakona Kurbanova. Bio je Šivolija na pragu još jedne medalje i to na Svjetskom prvenstvu 2007. u Chicagu ali je imao peh da je u četvrtfinalu naišao na kasnijeg prvaka Uzbekistanca Abosa Atojeva. Ako se malo bolje skoncentrirate na pročitano shvatit ćete da su četiri od pet hrvatskih medalja na amaterskim svjetskim prvenstvima osvojene u poluteškoj kategoriji (Parlov, Tadić, Škaro, Šivolija) i da je u lakšim kategorijama to jedino uspjelo Filipu Paliću.
Otvori KEKS Pay
opet sudije krive...