Emilija Podrug svjetski je fenomen. Igra košarku na vrhunskoj razini, i to s 45 godina na leđima. Ove godine igra za klub Košarkaška akademija Žana Lelas. U prva tri kola njezin je klub upisao jednu pobjedu (Medveščak) te dva poraza (Brod na Savi i Požega). U sve tri utakmice Podrug je ostvarila double-double učinak. I upravo je to nešto što sigurno nitko u tim godinama nije napravio. U cijelom svijetu. Protiv Medveščaka postigla je 20 koševa i imala 13 skokova, protiv Broda je postigla 16 koševa i imala deset skokova, a protiv Požege je imala 16 koševa i 12 skokova. U sve tri utakmice odigrala je i najviše minuta za svoj klub.
Zbog pašte sam se udebljala
– Iskreno, nisam više namjeravala igrati, ali me Anita Rade, trenerica KAŽL-a, zvala da pomognem. Rekla mi je – ‘Emica, daj malo ruke za klub’. Nije me bilo teško nagovoriti a iskreno malo bi mi nedostajalo bavljenje sportom. Ne treniram svaki dan, odradim dva-tri treninga i utakmicu. Više ne bih ni mogla.
Kako je išla vaša karijera?
– Prvo sam trenirala rukomet, a onda sam naglo izrasla i počela su me boljeti koljena. Jedna moja prijateljica nagovorila me da odem s njom na košarkaški trening. Došla sam na košarku dosta kasno, mislim da sam imala 15 ili 16 godina. Mnogi su govorili da neće biti ništa od mene jer nisam znala baš ništa o tom sportu. Ali, bila sam visoka i mogla sam skakati od jutra do mraka. Bila sam jako uporna i upornost se na kraju isplatila. Igrala sam prvo za Split, onda sam otišla u zagrebački Monting. Potom je uslijedio odlazak u inozemstvo. Ostala sam tamo samo dvadesetak godina. Igrala sam u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Mađarskoj. Dakle, prošla sam sve najjače europske lige. Osim ruske, tamo nisam htjela ići zbog hladnoće.
I gdje je bilo najljepše?
– U Španjolskoj. Tamo je sve laganini. Tamo dan počinje u podne, što mi je odgovaralo. U Francuskoj sam ostala najduže, osam godina, a to je zemlja koja mi se najmanje sviđala od svih u kojima sam igrala. Ne znam zašto, ali ljudi su tamo nekako previše hladni za moj ukus. Dobro je da sam naučila nekoliko europskih jezika. Kušala sam gotovo sve najbolje europske kuhinje. Najviše mi je odgovarala talijanska. Dok sam igrala u Italiji udebljala sam se nekoliko kilograma. Samo zato što sam stalno jela pašte. U Francuskoj je hrana bila dobra, ali su im porcije male – priča Emilija.
Uslijedio je povratak u Hrvatsku?
– Da, igrala sam prvo za Požegu, pa Zadar i sada sam u KAŽL-u.
Dugo ste igrali za hrvatsku reprezentaciju?
– Igrala sam s nekoliko generacija. S onom prvom u kojoj su bile Vanda Baranović, Vedrana Grgin, Sonja Kireta, Korana Longin, Slavica Pretreger, Mirjana Tabak, pa druga u kojoj su bile Koraljka Hlede, Ana Lelas, Jasenka Marohnić, Sandra Popović, te treća s Jelenom Ivezić i Anđom Jelavić. Osvojila sam dva zlata na Mediteranskim igrama, 1997. u Bariju te 2001. u Tunisu, i srebro na Mediteranskim igrama u Almeriji 2005. godine.
Živim s Ćićom
Je li bilo vremena za stvaranje obitelji?
– Nažalost nije. Imala sam neke veze, ali sve je to bilo na daljinu i nije uspijevalo. Predugo sam igrala u inozemstvu. Sada sam navikla biti sama i teško mi je nekoga primiti u svoje okruženje. Doduše, ne živim sama. Sa mnom je Ćićo, riječ je o psu pasmine kavalirski španijel kralja Charlesa. Njegovo ime na talijanskom znači dečko. Eto, mogu se pohvaliti da živim s dečkom, ha ha. On mi je velika obveza, ali i velika radost kada dođem doma i kada se igramo.
Otvori KEKS Pay
