Igor Milanović (59) je sportaš koji je dvaput bio olimpijski pobjednik i dvaput svjetski prvak. A sve to ostvario je u kapici reprezentacije bivše SFRJ, za koju je odigrao 349 utakmica i postigao 549 pogodaka. Hrvatskoj sportskoj publici ovaj je Beograđanin pak zanimljiv kao negdašnji igrač zagrebačke Mladosti, s kojom je osvojio dva naslova klupskog prvaka Europe, i to 1990. i 1991. godine.
Ako vam se na prvu čini da je sve to mogao postići jedino uz isključivo spartanski život, prevarit će se jer Igor je bio naglašeno društveno biće koje je testiralo svoje psihofizičke granice, a u okviru toga i noćni život. Bio je roker koji se već kao 19-godišnjak usudio moliti Ratka Rudića da ga usred Olimpijskih igara u Los Angelesu pusti na koncert Beach Boysa, što je ovaj i učinio. No oni koji su s njim igrali reći će da se ne sjećaju da je ikad zakasnio na trening.
Ako se pak pomislili da je da kao obožavana sportska figura imao sve preduvjete za savršen intimni život, i tu niste posve u pravu. Štoviše, Igoru se dogodila tragedija da mu je preminula supruga pa je postao samohrani otac dvjema kćerima, ali i sreća da u supruginoj najboljoj prijateljici pronađe novu životnu partnericu koja će ga svojim altruizmom posve smiriti.
Pa zar sve ovo nije dovoljno da se o njemu snimi film?
– Još nije vrijeme. Još radim na sadržaju za jedan takav film. Znate, kada se o vama snima film, to vam nekako sugerira da ste dali sve što ste imali, a ja još nekako stvaram. Inače, jako me se dojmilo to koliko je Kukoč skroman. Skromnost je vrlina koju pokušavam podučiti svoje kćeri, a ona je, vjerujem, i mene spasila.
Htio je Igor vjerojatno reći da je pred njim još uvijek nedovršeni trenerski opus.
– Trenerski posao potpuno je drukčiji u odnosu na onaj igrački i po meni puno stresniji. Kao igrač ja stresne trenutke nisam doživljavao teško. Nikad nisam imao treme, straha, psihološke probleme... Kad čovjek igra i kada je u nekom trenutku nečemu bezrezervno posvećen, onda se u odnosu na vrijeme i dimenzije, poznate nam u fizici, potpuno iskrivljuju sve te percepcije i vi dobijete neku sliku koja vam je potrebna da u vodi reagirate kao tigar. Nema tu vremena za razmišljanje ni mjerkanje rizika i posljedica nekih poteza. Kao treneru dosta mi je stresno bilo na klupi Partizana, Pro Recca i prošle sezone u Olympiakosu, dok mi je u Galatasarayu bilo nešto jednostavnije.
U ovom dijelu razgovora Igor je krenuo s introspekcijom svojih trenerskih doprinosa.
– Ja i kada pobijedim i kada izgubim analiziram svoje vođenje i mogu vam reći da sam i u Barceloni, dok sam vodio Pro Recco sa svojim pomoćnikom, mogao učiniti nešto bolje, da reagiram već u trećoj četvrtini onako kako sam u četvrtoj. U Napulju 2010. kao trener Partizana dobio sam živčani slom jer smo u polufinalu vodili 4:0 i od Pro Recca izgubili na produžetke. No sve se vratilo sljedeće godine onom veličanstvenom rimskom noći i finalnim trijumfom Partizana upravo nad Pro Reccom.
Je li do začetka trenerske karijere došlo odmah nakon igračke ili s odmakom?
– Nije odmah. Kada sam nakon Olimpijskih igara u Atlanti završio igračku karijeru, malo sam se opustio. S obzirom na to da sam ja imao uobičajenu i, rekao bih, prosječnu radoznalost da radim sve što rade moji vršnjaci, tako sam se malo opustio i četiri godine "bančio". Išao sam na ručkiće, s ekipom na brodiće, dosta sam uživao u tom rock and rollu.
Nije li to, na neki način, i logično nakon naporne i velike igračke karijere?
– Jako sam uživao u jutrima u kojima se ne moram buditi da bih išao na trening. No onda sam sa Šoštarom ušao u Partizan i mislim da smo napravili veliki posao. Sjećam se kao jučer kada sam 2001., nakon što sam izabran za predsjednika Upravnog odbora, rekao da mi je san da vratimo Partizan na vrh Lige prvaka. Osam godina bio sam predsjednik, ali sam se već nakon četiri godine počeo približavati bazenu, pri čemu smo Šoštar i ja imali podijeljene uloge. On je radio političku ekonomiju, a ja sam radio bazen i sport.
U međuvremenu je bio angažiran i u Nogometnom klubu Partizan.
– Bio sam član uprave zadužen za navijače u vrijeme kada su Grobari dvije godine bojkotirali stadion. Nekom zrelošću i gravitacijom prema Partizanu uspio sam dovesti do toga da u posljednjem kolu, iako ta utakmica nije imala rezultatski naboj, južna tribina bude puna. U to vrijeme bio sam trener drugog tima Vaterpolskog kluba Partizan, koji je napustio Dejan Udovičić, pa sam preuzeo prvu momčad. I premda mi je Filip Filipović otišao u Pro Recco, mi smo te 2011. osvojili Ligu prvaka.
I dok je igrao za zagrebačku Mladost, Igora je pratio glas da je sportaš koji voli izaći, ali da se to na treninzima i utakmicama nije osjećalo.
– Nikad nisam izašao prije utakmice, nikad to nisam radio. U tom smislu bio sam odgovoran. Nikad nisam izostao s treninga, nisam imao bolesti, ozljeda i treneri su me uglavnom voljeli. Istina je, u subotu nakon utakmice ja bih zaružio, a možda bih pronašao i neki utorak ili srijedu da izađem, no kako ja nisam studirao, spavao bih popodne i mogao bih to kompenzirati.
Svojih igračkih zagrebačkih dana uvijek se rado sjeća.
– Uživao sam u Zagrebu. Bilo je to i sportski uspješno razdoblje jer je Mladost dvaput bila prvak Europe, ponovo na vrhu nakon 17 godina. Meni je bilo novo "osvajati" Zagreb, odlaziti u Saloon, Sokol i Best te u restorane poput Okrugljaka i Maksimira, u kafić Thaliju... Tu smo izlazili.
Milanović je na zagrebačkoj Univerzijadi 1987. bio jedan od bakljonoša, ali ne i onaj završni, stadionski, ta je uloga pripala Draženu Petroviću. Ide priča da je vaterpolski dužnosnik Celestin Sardelić zagovarao Milanovića, a da je Novosel, kao direktor Univerzijade, odlučio da to bude Dražen.
– Ja za to ne znam. Uostalom, Dražen je tada bio veća zvijezda, dolazio je iz jačeg lobija, košarkaškog, a igrao je i za zagrebački klub. Ja sam nosio baklju onaj dio ispred Pravnog fakulteta i sjećam se da mi se tada Paškva žalio da bi on trebao biti taj budući da je bio student prava.
S obzirom na to da se iz Zagreba vratio u Beograd 1991., ostaje dojam da je Mladost napustio jer se raspadala bivša država.
– Pa i nisam, no tadašnji čelnik kluba Vlado Kobeščak očito je znao da se država raspada pa mi nisu ispunili klauzulu i ja sam automatski bio slobodan. Sjećam se da sam zbog toga bio tužan, a onda je Crvena zvezda ponudila, za vaterpolske prilike, ogromnu lovu.
Te 1991. hrvatski vaterpolisti još su igrali za reprezentaciju bivše SFRJ koja je u Perthu osvojila svjetsko zlato.
– Perth je bio u siječnju, no igrali smo mi zajedno još na Mediteranskim igrama u lipnju i tek tu se počelo osjećati da se država raspada. Kako nas je to ljeto čekalo još i kolovoško Prvenstvo Europe, mi smo nakon Mediteranskih igara išli na neki turnir na Siciliji i tada su hrvatski igrači dobili direktivu da ne idu na Prvenstvo Europe, koje ćemo također osvojiti. Vjerujem da im se išlo jer su bili dva-tri mjeseca na pripremama.
S raspadom bivše SFRJ nastale su dvije vaterpolske velesile (Srbija i Hrvatska) i jedna sila (Crna Gora).
– Nije to slučajno jer je i B selekcija Jugoslavije mogla pobijediti bilo koju reprezentaciju na svijetu. Sjećam se da je nama, dok sam igrao za Mladost, bilo teže dobiti Partizan ili Jadran nego osvojiti Ligu prvaka. No, i vi i mi sada moramo uložiti dosta veliki napor da opstanemo. To je bila inercija jedne sjajne škole i masovnosti, a mi sada gubimo utrku s košarkom, odbojkom, rukometom koji su se znatno popularizirali. Srbija jest aktualni olimpijski pobjednik, a Hrvatska europski prvak, no osjećaju se te rupe.
Otvori KEKS Pay
