Jedan po jedan, tiho i pomalo nenadano, u vječnost odlaze Dinamovi velikani. Dobri maksimirski duh Rudo Belin napustio nas je prije pet mjeseci, nedugo nakon njega i Marijan Čerček, a u srijedu iz Murskog Središća odaslana je još jedna tužna nota: legendarni Srećko Bogdan Čeči ugasio se u 70. godini.
Nogometni je put počeo kao napadač, afirmirao se kao čvrsti branič i u dojmljivoj karijeri u maksimirskom klubu dosegnuo status Dinamove legende: odigrao je 304 službene utakmice i s takvim učinkom nalazi se na petom mjestu povijesne ljestvice po broju nastupa u klupskoj povijesti. Dodamo li i prijateljske utakmice, upisao je 595 nastupa uz 139 pogodaka.
U vojsku 1981. godine
Rođen je u Murskom Središću 5. siječnja 1957. godine, a u Dinamo je došao još kao 18-godišnjak i u početku nastupao za juniorsku momčad. Krasila ga je skok-igra pa je počeo kao napadač, ali je najveći dio karijere ipak igrao u obrambenom redu. Bio je poznat i po specifičnom izvođenju auta, pri čemu bi loptu dobacio duboko u kazneni prostor.
U maksimirskom je klubu proveo punih deset godina, a imao je peh da je u vojsku morao baš u ljeto 1981. godine, dakle prije početka slavljeničke sezone u kojoj su plavi osvojili naslov prvaka. Nije, dakle, formalno sudjelovao u osvajanju naslova 1982., već je zaigrao samo u uzvratu finala Kupa protiv Crvene zvezde nakon zadnjeg prvenstvenog kola. Međutim, suigrači i trener Blažević uvijek su ga smatrali dijelom ovog uspjeha i cijele generacije.
Osvojio je i (ne)priznati naslov prvaka 1979. u "slučaju Tomić", dohvatio je i trofej Kupa maršala Tita 1980. i 1983. godine – kao kapetan, objavio je GNK Dinamo.
Čeči je bio jugoslavenski reprezentativac u 11 utakmica, među ostalim igrao je 16. rujna 1979. utakmicu Jugoslavija – Argentina 4:2, u kojoj su u Beogradu bili nokautirani svjetski prvaci. Čak 11-orica Hrvata/hrvatskih nogometaša sudjelovala su u toj antologijskoj pobjedi: Zoran i Zlatko Vujović, Hrstić, Zajec, Bogdan, Krstičević, Šurjak, Slišković, Primorac, Rožić i Cukrov.
U dvije utakmice Bogdan je nastupio i za Hrvatsku; 1990. protiv Rumunjske (2:0) – u kojoj je postigao drugi pogodak, te 1991. protiv Slovenije (1:0). Nikada nije bio prežalio što nije zaigrao za Hrvatsku u prvoj utakmici protiv Amerikanaca 1990. godine.
– Bio sam pozvan i za utakmicu sa SAD-om, ali kada sam trebao krenuti na put u Zagreb, moj klupski trener Schäfer rekao mi je: "Ti ne ideš nikamo!". Razlog je bio što je naš Karlsruhe dan prije bio poražen u prvenstvenoj utakmici i to je razljutilo trenera. Srećom, kada smo igrali s Rumunjima, prvi dio prvenstva u Bundesligi bio je završen pa nikoga nisam trebao tražiti dozvolu za nastup za Hrvatsku – kazao nam je svojedobno legendarni Srećko Čeči Bogdan.
Stasiti, čvrsti, beskompromisni Međimurac nije bio samo legenda Dinama nego i njemačkog Karlsruhea u čijem je dresu ostvario čak 280 službenih nastupa i postigao 27 pogodaka. Igračku karijeru u Karlsruheu zaključio je u ljeto 1993. godine, kada je u njegove kopačke uskočio drugi Hrvat, stoper Hajduka Slaven Bilić, omiljeni i karizmatični lik hrvatskog nogometa.
Slaven nam se jučer javio na telefon. Kazao nam je kako ga je pogodila vijest o Čečijevu odlasku...
– Kada sam došao u Karlsruhe, Bogdan je već bio završio igračku karijeru. Tada je radio o Karlsruheovoj školi nogometa, a "vrtio" se i oko prve momčadi. I sigurno je kao kapetan i legenda kluba imao velik utjecaj na moj dolazak – kazao nam je Bilić i nastavio:
– Ja sad ne znam kako je to išlo: jesu li ga oni pitali za mene pa su me išli gledati ili je ta inicijativa došla prvo od njega. Uglavnom, njega se poslušalo, jer je kao stranac koji je ostavio duboki trag u Karlsruheu, dugo godina bio njegov kapetan, imao osobitu težinu.
Izvanredan odnos
Kakav ste odnos imali, po čemu ga pamtite?
– Taj odnos bio je izvanredan. Ja sam tada imao 24 i pol godine, prvi put sam kao igrač otišao u inozemstvo, tek sam se bio oženio, nisam znao ni riječ njemačkog... Karlsruhe je inače u Njemačkoj imao nadimak Yoyo-klub, onaj koji stalno izmjenjuje prvu i drugu ligu, a tada se baš bio plasirao u Kup Uefe. Kako su odlučili ojačati momčad, doveli su mene. I tu je onda meni važan bio Čeči; pomogao mi je i u odabiru kuće, i pozivali su supruga i on nas k sebi na večere, puno smo razgovarali... Pomogao mi je savjetima i na terenu, jer ipak sam bio tamo novi igrač, a to je Bundesliga, velika očekivanja... Čeči mi je bio izuzetno važan i bio sam mu na tome jako zahvalan. Čujte, ja sam već u drugoj sezoni postao kapetan Karlsruhea, a on je sigurno i tu imao svoj utjecaj. Naravno, bila je to odluka trenera Schäfera, ali on je to odlučio vjerojatno prepoznajući u meni Čečijeve osobine, gledajući me u svlačionici, na treningu i izvan terena...
Kako su Bogdana doživljavali Nijemci?
– Ma Čeči je bio njihov! Ja mislim da ga više nisu ni doživljavali kao stranca. On se i ponašao gospodski, nije glumatao, nije se ničim isticao, nije imao "bijesni" auto i slično. Bio je društven čovjek; znao se opustiti, zabaviti, popiti... ali nije to činio na nekakav bezobrazan, negativan način. Za mene je Bogdan bio u svakom slučaju pozitivna figura. Isto tako – neću vam lagati – nismo mi imali kontakt, život nas je odveo na različite strane, ali kada sam čuo da je preminuo – pogodilo me jako! – zaključio je Slaven Bilić.
Otvori KEKS Pay
