Ono što se činilo kao gotova stvar i trijumfalan povratak klupske ikone, ubrzano se pretvara u transfer noćnu moru za Dinamo. Dominik Livaković želi natrag u Maksimir, klub ga čeka raširenih ruku, a i izbornik Zlatko Dalić jasno je poručio kako vratar Vatrenih na proljeće mora braniti kako bi zadržao status "jedinice". Ipak, na putu sretnom završetku ispriječio se Fenerbahče. Turski velikan, s kojim Livaković ima ugovor do ljeta 2028. godine, ne namjerava pustiti svog igrača pod Dinamovim uvjetima i cijeli je posao, koji se danima najavljivao kao siguran, sada postao krajnje neizvjestan.
Ključ problema, kao i obično u nogometu, leži u financijama. Ponuda Dinama turskom klubu zvuči gotovo podcjenjivački. Plavi su, naime, spremni preuzeti samo manji dio Livakovićeve goleme godišnje plaće, koja navodno iznosi čak 3,3 milijuna eura, i to je sve. U Maksimiru ne nude nikakvu naknadu za posudbu niti opciju otkupa ugovora na ljeto. S druge strane stola, ponude koje stižu iz Italije znatno su konkretnije i primamljivije za Fener. Tuttosport spominje Genou i Veronu, klubove koji se grčevito bore za ostanak u Serie A, a koji su spremni platiti polovicu njegove plaće za ostatak sezone, dati Feneru naknadu za posudbu, a Genoa je navodno ponudila i otkup ugovora za pet milijuna eura ako osigura prvoligaški status.
Iz perspektive istanbulske momčadi, računica je kristalno jasna i u potpunosti ide u prilog talijanskim ponudama. Kako za turske medije pojašnjava poznati novinar Senad Ok, Fenerbahče nema namjeru pustiti Livakovića besplatno. U njega su, računajući odštetu od gotovo sedam milijuna eura i plaću, dosad investirali više od deset milijuna eura i logično je da žele nadoknaditi barem dio uloženog. Prema njegovim riječima, Fener bi se vjerojatno zadovoljio s odštetom od pet milijuna eura, možda bi pristao i na četiri, ali ideja o posudbi bez ikakve naknade za njih je potpuno neprihvatljiva. "Fener nije socijalna ustanova, ima svoju poslovnu politiku", jasan je Ok u razgovoru za Gol.hr.
Jedini adut na koji Dinamo u ovom trenutku može računati jest čvrsta i nepokolebljiva želja samog Dominika Livakovića da se vrati isključivo u Zagreb. U poznatom okruženju imao bi zajamčen status prvog vratara i prijeko potreban mir za pripremu za nadolazeće Svjetsko prvenstvo, što mu je apsolutni prioritet. U Maksimiru se stoga uzdaju u taktiku iscrpljivanja, nadajući se da će Talijani u međuvremenu pronaći druga rješenja, a da druge ponude neće biti dovoljno primamljive. No, prijeti i opasnost od ultimatuma iz Istanbula: Italija ili ostanak na klupi do ljeta. Dodatnu neizvjesnost unosi i turbulentna situacija oko predsjednika kluba Sadettina Sarana, koji je nedavno bio priveden zbog pozitivnog testa na drogu, što ga stavlja pod dodatan pritisak javnosti da svaki poslovni potez mora biti besprijekoran i u najboljem interesu kluba.
Turski kolega Senad Ok čudi se kako u Dinamu uopće misle da mogu dobiti igrača besplatno. "Pa, Dinamo bi trebao imati novca, ili se varam? Prodao je tolike igrače za puno veće svote", pita se Ok, kojemu je objašnjeno da su se Plavi ljetos prilično istrošili i da financijska situacija nije blistava. Pritisak na predsjednika Sarana nakon afere je ogroman i on si ne može dopustiti luksuz puštanja vrijednog igrača bez odštete. "Kako bi to objasnio navijačima? Ako s jedne strane tvrdite da želite dovesti skupocjena pojačanja i osvojiti naslov prvaka, a s druge strane puštate svoje igrače besplatno, kakvu poruku šaljete?", retorički zaključuje Ok, ističući kako Fener mora štititi interes kluba. Igra živaca i teški pregovori mogli bi potrajati do samog kraja prijelaznog roka, no izgledi za Livakovićev povratak u plavi dom svakim su danom sve manji.
Otvori KEKS Pay
Igrači se zalijeću i potpisuju višegodišnje ugovore na nesigurnim destinacijama ili nelogičnim destinacijama. Igrači bi ugovore trebali potpisivati minimalno na jednu nogometnu sezonu a maksimalno na dvije nogometne sezone. Tada ostaje prostor za produljenje ugovora za svaku narednu nogometnu sezonu pojedinačno. Tako bi bilo puno pravednije za igrače. Znamo da postoje interesi klubova kao i planovi klubova sa svakim pojedincem, ali u tom slučaju nitko ne pita samoga igrača od kojega klub ovisi, je li on zadovoljan svojim statustom ili svojim očekivanjima u određenom klubu. Ako se igrača po njegovoj prosudbi ponižava, podcjenjuje i isključuje iz kombinacija igranja na terenu, onda igrač može izdržati do kraja igračke sezone i zahvaliti se klubu pa ga napustiti. Isto tako ako je igrač zadovoljan u klubu, u dogovoru s klubom može poroduljivati ugovor dokle god može stajati na nogama. Obzirom da su igrači subjekti uspjeha ili neuspjeha kluba, s nezadovoljnim igračem neće napredovati, te bi zbog toga valjalo prednost dati igraču a ne klubu. Potpisivanje višegodišnjih ugovora od 3,4,5 godina, samo stvara probleme i klubu a još više igračima.