Nakon Pule i Sarajeva, i u Zagrebu je premijerno prikazan dokumentarni film "Izgubljeni Dream Team" koji govori o posljednjoj muškoj košarkaškoj reprezentaciji bivše SFRJ koja je krajem lipnja 1991. na Prvenstvu Europe u Rimu "prošetala" do zlata za, u tom trenutku, nepostojeću državu.
Nakon premijere, na kojoj nismo vidjeli nikoga od hrvatskih članova te vrste (Kukoč, Rađa, Perasović, Komazec), popričali smo s redateljem Jurom Pavlovićem (40). A opći je dojam da je on sa svojim suradnicima prilično vješto faktografiju (i snimke ratnih razaranja) koristio za dramatizaciju priče.
- Uvijek je izazov kako iz stvarne priče da to bude uzbudljivo i da ima neku emociju i ritam. Intencija je bila napraviti film kroz vizuru tih ljudi, kako su se oni tada osjećali. Koliko su znali što se događa u zemlji? Jer, tada je nije bilo mobitela, interneta pa su informacije puno sporije stizale.
Duda i Capo najemotivniji
Stekli smo dojam po izrazima lica da su najemotivniji sugovornici bili izbornik Dušan "Duda" Ivković i statističar (i matematičar) Vinko "Capo" Bajrović.
- "Duda" i "Capo" su u to vrijeme bili u zrelim godinama, u 40-im, pa su i više razumijevali stvari. Oni su to doživljavali vjerojatno emotivnije nego košarkaši koji su bili mladi ljudi, 20 i nešto. Oni su pak bili sportske zvijezde, ljudi koji su bezbrižno provodili živote a to Prvenstvo je bilo točka preokreta za njih. Morali su se početi politički izjašnjavati, razmišljati i o drugim stvarima izvan tog mikrosvijeta sporta.
Zašto Kukoč i Divac u filmu govore na engleskom?
- Počeli smo ga snimati u Chicagu a kako film cilja i na strano tržište oni su jako dobro neke misli artikulirali na engleskom.
Kakve su bile reakcije nakon Pule i pretpremijere?
- Bile su jako dobre baš kao i na Sarajevo film festivalu. U Puli je film bio treći po glasovima publike i u Sarajevu treći, nakon dva bosanska filma. Nakon premijere u Beogradu, slijedi Makedonija, Slovenija uz gostovanje Jure Zdovca. Jedan bitan festival u studenom bit će početak međunarodne distribucije filma.
Stječe se dojam da su namjerno izbjegnuti pojmovi "domovinski rat" i "velikosrpska agresija" kako bi bio bolje prihvaćen na cijelom tržištu bivše SFRJ.
- Nisam to radio namjerno. U trenutku kada se film događa, većinom je rat u Sloveniji. Tada naš Domovinski rat još nije ni počeo. Naravno, da su igrači znali da će se dogoditi Vukovar zacijelo ne bi ni igrali tu utakmicu. To su bili neki ratni začeci. Dakako, bilo je kod nas incidenata ali još ne nešto bi se moglo okarakterizirati kao rat.
Dokumentaristički je film dosta bogat pa se tako može vidjeti i preslika teksta Vjesnikova novinara Pere Gabrića koji kaže da su četvorica hrvatskih košarkaša, ako su već igrali polufinale i finale, trebali ignorirati ceremoniju proglašenja i himnu "Hej Slaveni".
- Bilo je par tekstova koji su bili kritički intonirani prema tim igračima. Te kritike nisu opravdane jer ti naši igrači su ostali na tom Prvenstvu odlukom našeg državnog vrha koji je imao svoje razloge zašto su htjeli da hrvatski igrači igraju za Jugoslaviju do kraja. Vjerojatno to ima veze što je Giannijem de Michelisom koji je bio talijanski ministar vanjskih poslova i predsjednik Organizacijskog odbora ali i osoba u Radnoj skupini Europske unije za Jugoslaviju. Zdovca su Slovenci pozvali, njemu je bilo jako teško i on je otišao.
Tko je bio taj koji je rekao Hrvatima da ostanu igrati za reprezentaciju?
- Njima nije javljeno ništa. Kada govorimo to tom Prvenstvu treba znati da je vođa delegacije bio Hrvat Boris Lalić i tada predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza. A ondje je bio i pokojni Mirko Novosel koji je isto bio u kontaktu s hrvatskom politikom koja se očito nije protivilo tome da hrvatski igrači ostanu do kraja Prvenstva.
Film ni(je) jugonostalgičan
Ovo je jedan od bogatijih dokumentaraca s originalnim materijalima iz tog vremena.
- Koristili smo privatne arhive poput one od Dušana Ivkovića, zatim funduse HRT-a, RTS-a, talijanske televizije. Dosta smo se naučili. Najviše nas je stajala Fibina arhiva. Producirat sportske priče je jako skupo jer sportske organizacije taj materijal dosta naplaćuju.
Nakon gledanja filma moglo bi biti onih koji bi filmu mogli prikrpiti epitet jugonostalgičnog.
- Ja ne smatram da je film jugonostalgičan. Emocija tuge u filmu je vezana uz raspad momčadi i raskida prijateljstava. To je neka emocija da se taj tim i donosi raspadaju, što je uvijek bolno. Osobno nemam nikakav osobiti odnos prema tome jer sam premlad. Na početku je prezentirano to kao naivna dječja priča s Brankom Kockicom i kućicom od čokolade a na kraju i vidimo da i sami igrači kažu da su bili pomalo naivni.
Otvori KEKS Pay
Objavite registar agresora .. Prijavite ubojice i silovatelje da im se sudi pa da završi rat i za one koji traže...