Pisati o izrazito nadarenoj devetogodišnjakinji kojoj je dosadilo pobjeđivati vršnjakinje pa se natječe s dvije godine starijim djevojčicama vjerojatno nije posve pedagoški poželjno. No, zato mi u ovoj priči o Lauri Hrle i nećemo pisati o njoj kao o budućoj zvijezdi svjetskog tenisa, nego ćemo se baviti mukama njezina oca Zlatana, a vi ipak zapamtite ime male tenisačice.
Riječ je o javnosti poznatoj osobi, reperu umjetničkog imena Soma Dollara, koji opet ima hit s jednim “oldtajmerom”, ovaj put s Mirom Ungarom (“Zagreb i ja, šmekera dva”) čiji je video ovih dana upravo premijerno pušten u javnost. A kao što se vjerojatno sjećate, proslavio se duetom o zagrebačkoj temi sa Stjepanom Jimmyjem Stanićem s kojim je otpjevao “Zagreb, Amerika u malom”.
I dok njegov i Ungarov uradak raste na domaćim top-listama, čemu se kao povratnik na glazbenu scenu raduje, tatu Zlatana muče sportske brige. Jer, on se ipak ponajviše posvetio svojoj talentiranoj djeci – dvanaestogodišnjem košarkašu Ivoru i već spomenutoj Lauri – koja trenutačno imaju zastoj u sportskom razvoju jer do 21. prosinca, a možda i dulje, kao i sva druga djeca sportaši, ne mogu trenirati. Trenutačne mjere onemogućuju malu Lauru da trenira i sportski napreduje pa tata Zlatan kaže:
Trener rekreativaca
– Znam da u zemljama u susjedstvu neke Laurine vršnjakinje imaju privatni teniski teren što znači 120 sati treninga mjesečno više od hrvatskih klinaca koji sada nemaju gdje trenirati. Ako je odveć kratka distanca ključ prijenosa virusa, onda mi se tenis čini najmanje opasnim jer se teniski teren, od žice od žice, prostire na 600 četvornih metara što znači da jedna osoba dolazi na 300 četvornih metara. Nas teniske trenere zbunjuje što djeca na teniski teren ne mogu, a tisuće ljudi u trgovačke centre mogu ući, no i s takvim odlukama u ovako teškim vremenima moramo biti suglasni jer mnoge ljude, a i neke koje poznajem, koronavirus je doista pogodio. Čak je i nekoliko mojih prijatelja u posljednje vrijeme oboljelo pa svi u ovim vremenima moramo biti solidarni, tim više što je očito da znanost o tom problemu ne zna dovoljno.
Isto se to događalo i tijekom “lockdowna” u ožujku i travnju, no tada se Zlatan nekako snalazio.
– Tada smo našli neki skriveni teren pa smo trenirali, no ni to nismo radili dok nisam čuo da svi s liste od prvih 10 negdje treniraju. A prije toga smo na našoj kućnoj terasi napravili mrežu, a u 20 četvornih metara stavio sam umjetnu travu i vježbali smo udarce kroz otvorena vrata terase do zida u sobi na kojem je bilo platno da se loptice ne odbijaju po stanu. To ćemo učiniti i sada.
Za one koji nisu roditelji tenisača i nemaju takvo iskustvo cijeđenja kućnog budžeta treba reći da je tenis vrlo skup sport. Naime, sat treninga s natjecateljskim trenerom stoji minimalno 120 kuna plus teren, koji ljeti stoji od 50 do 70 kuna, a zimi od 100 do 140 kuna, no to nije jedini trošak.
– Mi sav naš mjesečni prihod dajemo za razvoj našeg djeteta, no ništa ne bismo mogli bez pomoći jednog čovjeka, a on je javna osoba koja ne želi da joj se spominje ime. Uza sve to, a to vam je s kotizacijama i špananjem reketa izdvajanje od desetak tisuća kuna mjesečno, sportski razvoj našeg djeteta sada je zaustavljen, a najbolje je u svom naraštaju. A uspjeh u tenisu znatno ovisi o broju radnih sati i ponavljanju.
Malo je poznato da je Zlatan Hrle i teniski trener i da ima svoj Teniski klub “Reket”, čiji je rad sada također obustavljen.
– Teniski sam trener za rekreativce i shvatio sam da za Lauru moram angažirati natjecateljskog trenera.
Srećom, netko bitan iz teniske industrije prepoznao je Laurin talent pa bi s dolaskom 2021. stvari za nas trebale izgledati svjetlije.
– Head, kao veliki proizvođač sportske opreme, odlučio je sponzorirati Lauru svojim paketima proizvoda. On to obično ne radi s djecom mlađom od 12 godina, no ovaj put čini iznimku. Laura je ljetos trebala ići u kamp Novaka Đokovića što smo dogovorili s njegovim ocem za posjeta Beogradu početkom rujna prošle godine, no zbog pandemije to je otpalo. Prije zatvaranja, pomagao nam je pak trener i vlasnik terena na kojem treniramo Domagoj Ricov, koji bi nam ustupio svoje neprodane termine. Za pomoć mi se ponudio i boksački trener Leonard Pijetraj koji nam je rekao da Laura u njegovu dvoranu uvijek može doći na kondicijske vježbe.
Svakom roditelju tenisača ključno je pitanje koliko je daleko spreman ići jer su to velika ulaganja, a ishod je neizvjestan.
– Znate kako je, djeca do 10 godina igraju u svom gradu, do 12 u svojoj zemlji, do 14 i u susjednima, a potom morate početi igrati po cijelom svijetu. A sve to plaćati sam doista je vrlo teško jer jedan odlazak na turnir u inozemstvu stoji oko 3000 eura. I kako se, u tom smislu, suprotstaviti bogatom Rusu koji je na turnir sa svojim djetetom došao sedam dana prije i pritom doveo i trenera, fizioterapeuta, odvjetnika, knjigovođu... A mi smo kao obitelj hrvatska srednja klasa i nećemo Lauru moći pratiti ne pojavi li se netko tko će je htjeti financijski pratiti.
Za svaki slučaj, tata je za motorički vrlo okretnu djevojčicu “pripremio” i pričuvni sport.
– Paralelno s tenisom idemo na skok s motkom jer se njoj to sviđa. I zato odlazimo na treninge kod Siniše Cika. Da sam mladi otac tenisača, sada bih rekao da prodajem kuću i auto i idem u podstanarstvo... No, danas ne mislim da bih toliko mogao riskirati jer ako bismo došli do te faze a da je nitko ne prepozna, onda bi to značilo da taj talent vidim samo ja. S druge strane, neću navoditi imena, no trenutačno u Zagrebu ima nekoliko primjera djece tenisača čiji su roditelji ostali doslovno na prosjačkom štapu. Ulagali su jako puno i djeca su im vrlo dobri tenisači, ali ne i odlični jer je od vrlo dobrog do odličnog njih 500 koji su u tom godištu.
Menadžer je isto što i džepar
Radio je Zlatan jedno vrijeme i kao nogometni menadžer, ali i kao organizator događanja za Dinamo i Hrvatski nogometni savez. Kaže da se svega nagledao.
– Strašno puno roditelja trenira svoju djecu. Igrali su tenis s prijateljima ili su igrali nogomet na školskom igralištu i misle da su treneri. To je autocesta prema neuspjehu. Ja sam barem igrao u Drugoj ligi za NK Vukovar, a kao klinac prošao sam nogometnu školu Dinama kod Rudolfa Cveka i Zdenka Kobešćaka. Imao sam igrača u Rijeci i Interu, no bio sam mala riba. Težak je to posao jer su roditelji nezahvalni. Ako njihovo dijete ne uspije, kriv je menadžer, ako uspije, nije zaslužan menadžer nego je dijete talentirano. Nažalost, menadžeri su došli na zao glas pa danas kada kažete da ste menadžer, na vas gledaju otprilike isto kao da ste rekli da ste džepar – zaključuje Hrle.
Otvori KEKS Pay
