Nekad je bio Cibonina snaga u reketu, reprezentativac, a danas je jedan od vodećih ljudi košarke tri na tri (u nastavku teksta 3x3) u Hrvatskoj. Davor Pejčinović tajnik je Udruge 3x3 Hrvatska i kao takav jedan od motora razvoja ovog samostalnog olimpijskog sporta u Lijepoj Našoj.
– Nakon što sam završio igračku karijeru, neko vrijeme nisam bio aktivan u košarci, a onda sam preuzeo Košarkaški klub Auto Lim Lak, koji je tada bio u mirovanju, i promijenio mu ime u KA Basketball, skraćeno KA-BA. U klubu sam unazad četiri godine, a od 2022. klub organizira u Karlovcu 3x3 turnire koji su ujedno i stanice 3x3 Prvenstva Hrvatske. Košarkaški klub 3x3 KA-BA osvojio je prvo mjesto s uzrastom U17 i četvrto mjesto na seniorskom državnom prvenstvu 2024. S nizom drugih kolega, dugogodišnjih organizatora 3x3 turnira u Hrvatskoj, jedan sam od inicijatora i osnivača Udruge 3x3 Hrvatska, koja je članica HKS-a i koja organizira državno prvenstvo u 3x3 košarci za sve uzraste.
S obzirom na to da nam je reprezentacija u košarci pet na pet u vrlo nepovoljnoj situaciji, s mogućim dugoročnim implikacijama, može li Hrvatska na sljedećim Olimpijskim igrama imati predstavnike barem u takozvanom haklu?
– Udruga 3x3 Hrvatska izradila je strategiju razvoja 3x3 košarke 2024. – 2028. i naša je zadaća da u sklopu 3x3 klubova omasovimo i povećamo bazu 3x3 igrača s ciljem da 3x3 reprezentacija Hrvatske kontinuirano nastupa na velikim natjecanjima i osigura nastup na OI u Los Angelesu 2028. godine. Zasad imamo 14 klubova, neki su isključivo 3x3, a drugi su sekcije standardnih klubova. Nastojimo osigurati uvjete kako bi se naše momčadi mogle natjecati na FIBA World Touru diljem svijeta i skupljati bodove za Hrvatsku. Zajedno s Hrvatskim košarkaškim savezom uvodimo kriterije koji su potrebni da bi 3x3 košarka mogla biti bolje financirana i prepoznata kao najbrže rastući olimpijski sport u svijetu.
Kao i u klasičnoj košarci, Srbi su i u 3x3 košarci svjetska velesila. Kako su u tome uspjeli?
– Kod njih nije zamro basket na vanjskim terenima. Osim toga, njihovi igrači jako su puno toga sami napravili prije nego što se uključio njihov nacionalni savez.
Pejčinović je karlovački zet i živi u gradu na četiri rijeke, a zapravo je Slavonac koji je s 15 godina iz svog Osijeka stigao u Zagreb,
– Na jednom kampu u Puli primijetio me Vlado Vanjak i preporučio Mirku Novoselu. Tata i ja smo došli vlakom u Zagreb i otac se s Mirkom sve dogovorio.
Nažalost, Davorov tata nije doživio da vidi sina u Ciboninu dresu.
– Nakon što smo se vratili u Osijek, tata je tu noć zaspao i nije se probudio. Ostao sam dulje zbog ispraćaja i vratio se u Zagreb. A kako sam bio i bez majke, koja je preminula nekoliko godina prije, skrb o meni preuzeo je moj stariji, tada punoljetni brat Domagoj. A u Zagreb me ponovno odveo bratić Gordan.
Kao djetetu bez roditelja, Cibona mu je postala nova obitelj.
– Cibona me spasila. Učinila me je čovjekom i sportašem. Da nije bilo Cibone, tko zna kojim bih putem krenuo. Znalo se dogoditi da bih otišao na bilijar pa bi pokojni Anzulović došao za mnom i objasnio mi zašto to nije dobro. I onda više ne bih išao. O nama koji smo bili u Ciboninu stacionaru brinuo se i Darko Marijanović, popularni Car, a tajnica Šani bila nam je kao mama.
Kako je bilo živjeti u stacionaru, nekoj vrsti đačkog doma?
– Imali smo kuhinju, ručak i večeru i nadzor. Jedno vrijeme je i Andrej s Cibonine porte imao svoju sobu kod nas u stacionaru, u kojem smo mi bili u dvokrevetnim i jednoj četverokrevetnoj sobi. Imao sam sreće što sam bio u Ciboni jer doista su se brinuli o meni.
Davor je kao klinac bio sklon nestašlucima pa je tako znao završiti i na razgovoru (ne)ugodnom s Mirkom Novoselom.
– U to vrijeme klupske prostorije bile su na Tuškancu, a ja sam jedan razgovor s Mirkom Novoselom čekao dva sata ispred njegova ureda. Prije mene na razgovor je išao i Dražen Petrović, no on je otišao, a Mirko je mene ostavio dva sata da čekam. Bio sam prestrašen, a kad sam ušao, sjećam se da mi je rekao: “Mali, u tvom slučaju nije minuta do 12, nego je 12 i minuta”.
Što pamtite kao svoj najveći nestašluk iz tih dana?
– To baš ne bih iznosio. Bilo ih je dosta, a najviše su se ljutili na mene jer sam ja uvijek dolazio ili minutu prije početka ili koju minutu nakon početka treninga. Takav sam bio tip. Veljko Mršić probudio bi se ranije, pročitao novine, doručkovao i došao na vrijeme, a ja sam se budio kasnije i čekao do zadnjeg trenutka.
Priznaje da mu teško bude kada vidi na što je današnja Cibona spala.
– Puno je nas prošlo taj Cibonin stacionar i mi smo se identificirali s njom. Zapravo, bili smo Cibonina djeca i nismo bili ni svjesni koliko se ljudi o nama brine i da smo pod nadzorom, da oni odlaze u školu pratiti taj dio priče.
Sa svojih 212 centimetara u tenisicama, Pećina je bio tip teškog centra.
– Cibonina škola imala je naglasak na vanjskim igračima, a nas centre učili su što nam je činiti u reketu. Mi nismo smjeli šutirati izvana, za tricu ni slučajno, a ja sam, puno godina kasnije, kada sam igrao za Zadar, tricu šutirao s uspješnošću od 50-ak posto.
U svojim dvadesetima Davor je igrao za Cibonu u njezinim najboljim godinama od hrvatske samostalnosti.
– Sveukupno sam u Ciboni proveo 11 godina, a tih 90-ih ulazili smo među osam najboljih klubova Eurolige. Jednom nas je u četvrtfinalu pobijedio Real sa Sabonisom, ali nimalo lako.
Tih godina igrao je i za reprezentaciju.
– Igrao sam na Svjetskom prvenstvu 1994. u Torontu i osvojio broncu i na dva Eurobasketa pa tako i na onome kada smo osvojili posljednju medalju, broncu u Ateni 1995. Dvije godine kasnije bio sam u onoj momčadi koja je doživjela šokantan poraz od SR Jugoslavije zahvaljujući Đorđevićevoj trici. Na tom Eurobasketu nismo imali NBA igrače, Kukoča, Rađu i Vrankovića, no dobro smo igrali, ali nesretno smo izgubili od Srba. Gledao sam snimku tog Đorđevićeva šuta milijun puta i nema ničega što bih mogao zamjeriti našoj obrani. Štoviše, Rimac je izašao na Đorđevića, no ovaj je pogodio s deset metara. Bio mi je to jedan od najbolnijih poraza u karijeri.
A tko je najbolji hrvatski košarkaš u 2024?
– Ivica Zubac, starter u Clippersima, uz Hardena, s kojim sjajno surađuje, jedan je od njihovih najvažnijih igrača. Bez njega nema zaštite obruča ni kontrole skoka, dobro se kreće u obrani, donosi dobre odluke pri preuzimanju.
Kao i kod prethodnih glasača, i Pećini je drugi najbolji Mario Hezonja.
– Njegove su mogućnosti neograničene. Zabija iz svih pozicija, skočan je i brz i kao takav od velike je važnosti za Real, koji želi trčati kontre i igrati brzo.
Od trećeg do petog mjesta poredak je sljedeći.
– Možda Matković ovog časa i ne zaslužuje biti na trećem mjestu, no ovo je moj čin podrške njemu. Božić je pak dokazao da je s atipičnom košarkom, koja se nama ne mora sviđati, u stanju dobivati utakmice. Jaleen Smith odličan je igrač i vrlo pozitivna osoba. U svlačionicu hrvatske košarkaške reprezentacije donosi dobru energiju.
realno nije mi jasno zašto ovog morža anketirate... osim što je visok nikakav trag nije ostavio...sramota