Jedan od osnivača benda Novih fosili, Marinko Colnago preminuo je u 83. godini života. Teška je to vijest koja je danas obišla Hrvatsku, a tim povodom mi smo se prisjetili što nam je Marinko rekao u posljednjem intervju koji je za Večernji list dao 2023. godine. U velikom, životnom intervju, Marinko je našem Hassanu Haidaru Diabu otvorio dušu i govorio o djetinjstvu, susretu s Titom, počecima svoje glazbene karijere, o tome kako su nastali Novi fosili kao bend, kako je izgledao njihov uspon na estradi. Između ostalog, prisjetio se neprežaljene supruge Nade koja ga je od početka pratila na njegovu glazbenom putu, a preminula prije sedam godina. Cijeli intervju pročitajte u nastavku.
Ušli ste u 82. godinu života, koliko već dugo pjevate i svirate, je li vas to već umorilo?
Dotaknuli smo temu koja je srž svega. Meni, u 82. godini, još uvijek pruža veliko veselje popeti se na binu i nastupati. Znači, veselim se tome i uzbuđen sam. Nije mi dosadno. Jedva čekam nastupe, ne zbog novca ili nekih drugih razloga, da me netko vidi, to mi je potpuno svejedno. To jednostavno radim zato što to prije svega volim,,. U drugom redu radim to zato što se svi mi u bendu fenomenalno slažemo. Zanimljivo je da smo nas troje koji smo ostali svi Bikovi po horoskopu. Svi smo rođeni u svibnju. To znači da zajedno slavimo rođendane: Sanja 9. svibnja, Zec 7. svibnja i ja 10. svibnja. Naravno, različitih godina.
Postoje li Novi fosili i dalje kao bend?
Kao bend Novi fosili i dalje postoje. Postoji zabrana korištenja imena Fosili. Meni to čak ni nije čudno. Mislim da je Rajko registrirao to ime bez da je i nama i bilo kome rekao. Mi to nismo uopće znali. Da me, koji sam od prvog dana u bendu, pitao za dozvolu za registraciju, naravno da bih mu rekao da može. Ali toga nismo bili svjesni. Saznali smo tek u jednom trenutku kada više nismo mogli nastaviti zajedno. Dobili smo poziv od suda i donesena je bila presuda da ne smijemo koristiti to ime. Tada smo se začudili. Nismo znali što da radimo i pokušavali smo razgovarati, angažirali smo odvjetnike i shvatili da je bilo iluzorno očekivati nešto više i boriti se na sudu, kopati po prljavom rublju, vrijeđati... Mi smo i dalje pozdravljali na koncertima kao i uvijek: "Zdravi i veseli bili, pozdravljaju vas...", a publika viče: "Novi fosili!" Publika može to raditi jer nisu tuženi.
Znači, nemate zabranu pjevati hitove?
Ne, ne, mi pjevamo sve naše hitove, baš sve koje smo snimili. Svi imaju pravo pjevati te pjesme, ali pod uvjetom da ne unakaze pjesme. Mi ih ne možemo unakaziti jer smo ih mi snimili takve.
Gdje ste rođeni?
Rođen sam 1942. godine u Zagrebu. Svima je jasno da je to bilo davno.
Vaš je tata Dalmatinac, majka Ruskinja?
Moja majka, Zora, Ruskinja iz Sankt-Peterburga, bila je balerina i koreografkinja, a otac, Ferante Colnago, talijanskog porijekla iz Splita, bio je talentirani nogometaš, uspješan igrač Hajduka i jugoslavenski reprezentativac. S reprezentacijom Jugoslavije 1935. godine u Marseilleu pobijedili su Francusku. Nakon toga igrao je za BASK, beogradski akademski športski klub. Negdje sam pronašao, iako se ne sjećam gdje točno, no aludirajući na sadržaj knjige o hrvatskom plemstvu, piše da je obitelj Colnago došla iz Bergama, Italija, u Hrvatsku i naselila se 1634. godine. Razumije se da smo svi nekamo od nekud došli. Malo je onih autohtonih starosjedilaca, onih koji su rođeni i porijeklom odavde. Svi su se doselili iz nekog drugog mjesta. Mama je kao mlada djevojka došla iz Sovjetskog Saveza, iz Rusije. Oni su bježali pred Oktobarskom revolucijom. Bili su malo imućniji ljudi koji nisu odgovarali Oktobarskoj revoluciji. Po njezinim pričama, kad je Oktobarska revolucija počela, cijela obitelj je pobjegla, najprije na Kavkaz gdje su imali vikendice. Kasnije su ih dostigli bjelogardejci. U svakom ratu ima svega i svačega. U velikoj državi kao što je tadašnja Rusija bilo je raznih frakcija koje su pljačkale ljude. Tako su na kraju završili u Zagrebu.
I kako se dogodila ljubav?
Moji su se roditelji sreli u Beogradu. Mama je bila balerina i bila je angažirana u Beogradu. Moj otac došao je u Beograd kao nogometaš, a bio je i direktor AEG-a, zastupstva za tu veliku firmu koja je postojala još prije rata. Tamo je upoznao mamu. Počeli su se viđati, a onda je počeo rat i morali su otići u Zagreb. Moj djed Aleksandar Gerasimov svirao je violinu, a baka Marija violončelo na projekcijama nijemih filmova u današnjem kinu Europa. Djed je kasnije postao snimatelj, fotograf i redatelj, a 1932. konstruirao je tonsku kameru kojom su snimljeni prvi hrvatski zvučni dokumentarci. To je odgovor na pitanje koje mi često postavljaju – kako sam postao glazbenik. Očito sam rođen s glazbenim genima. Moji roditelji selili su se po cijeloj zemlji, a nakon rata otišli smo živjeti u Zadar gdje sam živio osam godina, a nakon što su se moji roditelji razveli, završio sam s mamom u Varaždinu.
GALERIJA Pogledajte tko je sve stigao na 32. dodjelu Porina
Osim kada ste svirali, jeste li išli u Rusiju maminoj rodbini?
U Rusiju sam išao samo na turneje i bio sam tamo 19 puta. Ali kod mamine obitelji nisam bio.
Jeste naučili i ruski jezik?
Naučio sam ruski jezik, i to vrlo dobro. Naravno, kad ne govorim često, treba mi malo vremena da se vratim, no nakon sat vremena već razgovaram s nekim, a uglavnom razumijem sve što se događa. Ja nisam uopće govorio ruski dok nisam došao prvi put u Rusiju. To mi je jednostavno bilo u uhu i za petnaest dana progovorio sam ruski. Čak sam i pjevao ruski. Nakon treće, četvrte turneje napravili smo i neke ruske i stare ruske pjesme koje smo izvodili na koncertima. Za Ruse mi smo u to vrijeme bili Amerikanci, a za Ameriku smo bili Rusija. Takva je politika tada bila, moraš tako živjeti.
Je li vaše turneje po Rusiji pratila obavještajna služba?
Bili su prisutni i penzionirani KGB-ovci. Mi smo to znali. Ali mi smo uvijek pazili da pjesma koji izvodimo nema političke konotacije. Pazite, ta zemlja bila je uvijek politička zemlja, otkad ja se sjećam, ali mi smo bili politički čisti. Da se razumijemo, mi se nismo bavili politikom, već smo samo pjevali i zabavljali ljude. Drugim riječima, ako nisi zadirao u nikakvu politiku, bio si dobro primljen u Rusiji.
Kako ste počeli s muzikom, u kojoj dobi?
Sa 12 godina postao sam prvak Hrvatske u plivanju. U plivanju sam se natjecao na 50 i 200 metara 1954., 1955. i 1956. godine. Kada su se moji roditelji razveli, mama je dobila angažman kao koreografkinja u Varaždinu pa sam i ja otišao za njom tamo. U to vrijeme u Varaždinu nije bilo plivačkih klubova ni bazena, ni zimskog ni ljetnog. Danas je situacija sasvim drugačija. Znate, 1955. godine, nakon rata, teško se živjelo, nije mogla dobiti stan, živjeli smo u jednoj sobi u podstanarstvu gdje sam upoznao prijatelja koji je svirao gitaru i uz njega sam naučio prve akorde. Kada je njegov mladi učitelj otišao u vojsku, počeo sam uzimati privatne sate i počeo svirati. Tada sam naučio svirati samo jednu pjesmu i njegova mama mi je rekla: "Marinko, lijepo sviraš, ali nauči još neku novu pjesmu, molim te." Tamo sam se prvi put pravo najeo jer je naš stanodavac bio mesar. I tu je počela moja muzička karijera. Tamo sam se upoznao s ljudima i klincima iste dobi kao ja koji su išli u glazbenu školu. U to vrijeme glazbena kultura bila jako razvijena. Ne znam kako je sada, ali tada je gotovo svaki drugi mladić išao u glazbenu školu. Tako smo se skupili i osnovali bend. S 15 godina imao sam svoj prvi bend. U to vrijeme u Zagrebu je bilo mnogo glazbenih grupa koje su na plesnjacima izvodile strane hitove pa smo mi dečki došli na ideju da bismo mogli osnovati bend koji će imati vlastite pjesme.
Kako se zvao taj bend u Varaždinu?
Praktički nije imao ime. U jednom razdoblju svirao je pijanist koji se zvao Mavar Nevesin pa smo se privremeno nazivali Kvartet Mavar. Kasnije smo postali nekakav omladinski bend. Otišao sam u Komitet omladine i rekao da bih htio dobiti prostor za koncert, ali su mi rekli da nema novca i da taj prostor treba urediti. Onda sam angažirao svoje prijatelje i svi smo čistili dvoranu. Sami smo je i obojili. Bila je to velika dvorana. Svirali smo bez električnih pojačala koja tada nisu ni postojala. Jedan od mojih prijatelja napravio je pojačalo od starog radija. Svi su nas gledali u čudu. Završio sam gimnaziju u Varaždinu i otišao u Zagreb. Naravno, većinu glazbenika u Zagrebu sam poznavao. Ima i onih koji su i danas živi, uvijek smo se znali sastati na špici.
Današnja špica?
To nije današnja špica, već su to bile špice uz sam hotel Dubrovnik, kod ugla Gajeve ulice. Tamo su se muzičari uvijek okupljali u podne i razgovarali o svemu. Ljudi su me znali pitati za ljude koje sam poznavao površno, ali nismo se ovako direktno upoznali. Svi smo znali tko što svira i često bi me pitali gdje sviram večeras. Odgovarao bih da nigdje ne sviram, da sam slobodan. Tada bi me pozvali da sviram s njima u klubu Mađara na vrhu Radićeve ulice. Postojali su klubovi Šibenčana, pa i Istrijana, te su se organizirali omladinski plesovi tijekom šezdesetih godina u Zagrebu. Nije to bilo zbog neke velike zarade, ali bilo je veselje. Tamo je počeo moj glazbeni put, svi smo se približili jedni drugima. Jednom sam došao na svirku i nisam poznavao nikoga iz benda, nismo poznavali repertoar niti smo bilo što vježbali. Ipak, svi su znali sve, uključujući i standardne glazbene kompozicije. Tada sam svirao pop-jazz. Svirao sam kontrabas i pažljivo sam pratio što prvi put svirač svira lijevom rukom, zatim sam išao dalje. Bubnjar je svirao normalno, bas je bio tu, i tako dalje...
Kada ste osnovali prvi bend?
Najprije sam imao jedan kvartet, Vokalni kvartet Ritam. Bilo je to 1964.godine, to su bili početci rock'n'rolla. Otišao sam zatim u jedan bend. Zvao se Kennedy Boysi. Njima je otišao basist i zvali su me da uđem u bend. Rekao sam im da sviram kontrabas, a oni meni da moram nabaviti bas gitaru. Nabavio sam gitaru i brzo sve svladao i tako ušao u bend. Tako sam ja počeo svirati, svirali smo u Kulušiću i u jednom momentu dečki su rekli da idemo u Njemačku. Ja sam se već bio oženio i rekao ženi da idem na nekoliko mjeseci svirati van da vidim kakav je život vani jer ipak u Jugoslaviji smo 60-ih godina živjeli izolirano. I odemo mi u Njemačku, to je trajalo tri godine. Imali smo dobar uspjeh u Njemačkoj. Dobro smo radili, vježbali smo.
Zašto ste bend nazvali Kennedy Boys?
U Hrvatskoj smo vjerovali da će nas, ako se zovemo Kennedy Boys, možda američka ambasada poduprijeti financijski za naše instrumente, ali bili su slijepi i gluhi. U Njemačkoj smo morali promijeniti ime benda da ne bude politički pa smo se nazvali Six Lovermen. Mi smo upali u jedan taj krug preko jednog menadžera kao viša klasa benda. Svi su bili onako vedro odjeveni u šarene košulje, a mi smo nosili smokinge. Six Lovermen, šest ljubavnika, svi su pitali tko su ovi. Kakvi su to ljubavnici? Da ne idemo dalje, 1969. ja se vraćam i dočeka me tu jedno moje društvo i pitaju hoćemo li ići na ljetnu gažu. Kako sam poznavao dosta ljudi, pa tako i Filipa Filipčića, predsjednika estradnog udruženja, pitao sam ga treba li zagrebački bend za gažu u Dubrovniku. Kada sam se vratio iz Dubrovnika, u tom momentu prije ljeta osnivaju se Novi fosili. Bilo je to 1969. godine. Pokojni bubnjar Slobodan Momčilović Moka, na saksofonu Slavko King, na gitari Tuna Pavić. Sve relativno poznati glazbenici. Na basu Zvonimir Makar Šiljo, na trubi jedan mladi dečko Ivica Buškulić, pijanist Slavomir Cvija. Šiljo je ubrzo otišao u drugi bend i ja sam došao kao zamjena na njegovo mjesto. U međuvremenu svi su se mijenjali, a Moka i ja smo ostali stalni. Ja sam tada imao 27 godina, Moka 28, naš saksofonist 38. Dok smo sjedili u slastičarnici u Teslinoj, raspravljali smo o imenu benda. Nismo znali kako ćemo se nazvati i zafrkavali smo se da smo za osnivanje benda stari kao fosili. S druge strane šanka prisluškivao nas je Arsen Dedić, koji nam je dobacio: "Pa nazovite se onda Novi fosili." Tako da nam je ime, zapravo, dao Arsen Dedić. I tako je ostalo. U prvoj postavi bilo nas je šest muških članova, a pjesme koje smo početkom sedamdesetih izvodili poput "Plovi mala barka" i "Leptiri se rađaju" lako su ulazile u uho. A onda je 1976. u bend stigla i prva žena. Moka je kasnije kao pjevačicu angažirao Splićanku Đurđicu Miličević, poslije Barlović.
Gdje je bio Rajko Dujmić u to vrijeme? Kako je upao u grupu Novi fosili?
U to vrijeme Rajko je imao petnaest godina. On je svirao rock and roll. U ovu priču Dujmić je ušao 1976. godine. Nakon turneje u Rusiji i ljetne gaže u Dubrovniku Cvija i tadašnji gitarist Čaleta kažu meni i Moki da neće više svirati i da imaju svoje planove. I tako smo došli u Zagreb i počeli tražiti zamjene. Došli smo tako i do Rajka. Svi su pričali da ima jedan mali koji dobro svira orgulje. Kako smo do tada bili prateći bend, imali smo ambicije i intenciju da se osamostalimo. Morali smo imati više svojih pjesama i po mogućnosti da su hitovi. I tu se sad dogodi Rajko koji ima ambiciju komponirati, ali nema iskustva. Moka ga je stiskao "daj mali nešto napiši". Rajko je bio jako osjećajan tip. Nije bio biznismen... osjećao je dobrotu kod ljudi, bio je jako senzibilan. I našao je Deu Volarić koja je pisala o svojim propalim ljubavima. Ona mu je dala tekicu s tekstovima. Od tih je tekstova radio svašta. Iz par je tekstova znao ukomponirati jednu pjesmu. Tako je nastala pjesma "Sanjaj me". Toliko je ta pjesma bila dobra da ju je jedna urednica i voditeljica na radiju u Zagrebu jedno jutro sedam puta pustila. Dobila je opomenu pred otkaz od glavnog urednika.
Jesu li Novi fosili započeli svoj uspon tom pjesmom?
To je bio početak. Onda smo krenuli dalje. Odlučili smo da na Splitski festival s pjesmom "Diridonda" koju nam je napisao Zdenko Runjić. Za divno čudo, na tim festivalima sjedili su ljudi koji su bili u raznoraznim upravama, u komisijama, u žiriju, koji nisu imali pojma o glazbi. Da se razumijemo, nisu imali pojma, nisu imali njuha hoće li nešto biti hit ili neće. Tako smo od u početku pratećeg sastava drugim pjevačima, Šerfeziju, Terezi Kesoviji... počeli biti sve samostalniji.
I tada, 1978., 1979., već je tu uz Rajka došao i Zec, a ubrzo i Đurđica.
Znali smo je s festivala. Jedan dan kada je Moka išao kući susreo je ispred njihove kuće Đurđicu s njezinim budućim mužem i pitao je želi li pjevati s nama. Pozvao ju je sutradan na probu i odmah je ostala u bendu. Tih godina nastupali smo s vlastitim skladbama, i to najviše Dujmićevim, koji se tada i profilirao kao sjajan skladatelj, i tako je počela naša uzlazna putanja prema popularnosti. Prve diskografske uspjehe zabilježili smo te 1976. na Splitskom festivalu s pjesmom "Diridonda". Imali smo i zapažene nastupe na inozemnim natjecanjima u Bratislavi. 1986. osvojili smo nagradu publike, odnosno 3. nagradu stručnog žirija na Međunarodnom festivalu u Dresdenu, a album "Za dobra stara vremena" dobiva Grand-prix JRT-a za najbolji album u kategoriji pop-glazbe 1986. godine. Godinu dana poslije, 1987., Novi fosili predstavljaju Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije u Bruxellesu i osvajaju četvrto mjesto s pjesmom "Ja sam za ples". Tekstove za Nove fosile najviše su pisali Dea Volarić, Zrinko Tutić, Stevo Cvikić, Mario Mihaljević, Momčilo Popadić i Neno Ninčević. Postali smo jedan od najpopularnijih sastava bivše države, a u nekoliko navrata izabrani smo i za sastav godine. Hit singl "Da te ne volim" prodan je u više od 65.000 primjeraka, a prvi album donio nam je dijamantnu ploču, prodan je u više od 200.000 primjeraka, album "Budi uvijek blizu" u nakladi od gotovo 500.000 primjeraka, to je i najprodavaniji album Novih fosila.
GALERIJA Sanja, Marinko i Zec u punoj Areni pokazali zašto su Novi fosili bend ljubavi i sreće
Jeste li tada vjerovali da ćete postati toliko popularni?
Nismo nikad to ni zamišljali. Nismo mislili da ćemo mi postati neke zvijezde. Na kraju krajeva, nismo se nikada ni ponašali kao zvijezde. Uvijek smo bili normalni. Ali to je bio jedan prirodni slijed. Događalo nam se da nismo bili svjesni svoje popularnosti. Dandanas ne patimo da budemo zvijezde i ne ponašamo kao zvijezde.
Kada su Novi fosili prvi put napravili pravi hit?
To je teško reći. Rajko je stvarao pjesme, bio je čak vidovit. Za 80 posto pjesama koje je skladao znao je unaprijed da će biti hitovi. Recimo, kada je donio pjesmu "E, moj Saša". Kada je počeo pjevati, pitao sam ga kakva je to pjesma. "To nije pjesma, to je šrot!" A ta je pjesma postala hit. Ta je pjesma imala dušu. Puno njih prepoznalo se u njoj. Za pjesmu "Za dobra stara vremena" nitko nije vjerovao da će biti popularna, a kamoli postati takav bezvremenski hit koji pjevaju u Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Skoplju, Prištini, Podgorici... Više od 25 tisuća ljudi kada je zapjeva na stadionu, to je da se naježiš. Ne pjevaju je samo BBB-i, pjevaju je svi navijači velikih klubova iz bivše Jugoslavije.
Kakvi su bili odnosi s Đurđicom i zašto je ona otišla?
Ona je osoba koja nikada nije rekla: "Ne mogu." Rodila je prvo dijete pa ubrzo i drugo i jednostavno nije više mogla. A mi smo imali ambiciju za dalje, ići u Rusiju. U Rusiji nismo baš nekakvu dobru lovu zarađivali, ali zarađivali smo u kontinuitetu. U tri mjeseca imali smo 151 koncert. Mo'š mislit. U jednom danu u Sankt-Peterburgu imali smo devet koncerata. U jednom danu, na ljetnoj pozornici, ali skratili smo ih, naravno, nije to bio koncert od dva sata, nego 50 minuta do sat vremena. Nismo tamo trošili ništa i svu zaradu nosili smo doma. I mogao si time nešto napraviti. Dobiti neki kredit, kupiti stan, imao si za početak... Bilo nam je dobro, moram priznati. A Đurđica se nikada nije požalila da je umorna i da ne može toliko pjevati. Uvijek je bila standardna, svježa... Međutim, nije mogla više izdržati, dvoje djece, a kod kuće je nema po tri-četiri mjeseca. Jednostavno nije mogla izdržati i nismo se ni u kakvoj svađi rastali. Ja sam bio za vrijeme Domovinskog rata u Narodnoj zaštiti. Znao sam biti u patrolama na Jarunu. I kad bih vidio svjetlo kod njih u jedan sat u noći, kucao bih im na prozor: "Gasite svjetla." A ona je odmah skužila moj glas: "Marinko, ti si?" A ja onako s puškom... dobio sam i status branitelja. Ja sam bio zamjenik zapovjednika Narodne zaštite u oružanim jedinicama. Sudjelovao sam ja i u ovim akcijama na vojarne JNA i još u nekim operacijama. Ja imam braniteljski status, a to nitko ne zna.
Kako su Novi fosili nastavili dalje nakon Đurđice?
Nema tko u nekoj fazi svojeg života nije slušao Fosile, kome neka naša pjesma nije podsjetnik na važni trenutak... Čak ni promjena pjevačice nije naštetila našoj popularnosti: Đurđica se, naime, 1983. odlučila posvetiti obitelji i napustila je bend, no Sanja Doležal, koja ju je odmah zamijenila, od prvog je dana uhvatila dobar ritam s dečkima. Tri godine poslije nenadano je preminuo Moka, a na njegovo mjesto sjeo je Nenad Šarić Brada, koji je ubrzo postao i Sanjin životni partner. Sve je bilo super do 1990., a tada se zbog Rajkove bolesti bend razišao, Sanja i Zec krenuli su u solo vode, a ja sam se primio nekih sasvim drugih poslova. Morao sam od nečega živjeti pa sam razne pjevače vozio na nastupe, prodavao sam posuđe, usisavače, sladoled... Nikada me nije bilo sram raditi, već me jedino bilo strah neimaštine i gladi koju sam doživio nakon Drugog svjetskog rata.
Kakvi su bili ljudski odnosi unutar Novih fosila?
Mi smo imali dogovore, recimo jedan dogovor, nikad ne popiti, nikakav alkohol prije koncerta nikada. Poslije koncerta ubij se od alkohola koliko hoćeš, uvijek si sutra novi. Ali prije koncerta – ništa. Sve smo odlučivali većinski. Netko je morao to voditi, prvo je to bio Moka, a kasnije smo uvalili Sanju u taj posao jer je bila najmlađa, 19. godina, najsvježija, puna energije, vrckava. Bila je drugi tip pjevačice, međutim, uklopila se ona, a mi smo je prihvatili. Rajko je napisao sjajne pjesme, a ona izvrsno otpjevala i sve se to super posložilo.
Što smatrate vrhuncem Novih fosila?
Teško je to reći. Prvo misliš da je vrhunac kada 25 tisuća ljudi na stadionu pjeva tvoju pjesmu "Za dobra stara vremena" ili "Košulja plava" kao Dinamovi navijači. Za to možeš reći da je možda neki vrhunac. Ali onda ideš dalje, pa onda misliš – pa zar nije vrhunac sljedeće godine kada slavimo 55. godišnjicu benda? Dvorane se danas još uvijek pune na našim koncertima i svi u dvorani pjevaju, neumorno skaču, plešu, vesele se... i to je vrhunac. Vrhunac je kad ti nema tko što zamjeriti. Ali zar nije vrhunac što će Večernji list u povodu naše 55. godišnjice izdati knjigu o Novim fosilima? To će čitati još generacije nakon nas, a ja ću živjeti još barem 25 godina.
Koji su vam tada bili rivali, za vrijeme Jugoslavije, jesu li to bila Srebrna krila, Bijelo dugme, Parni valjak...?
Nikad nismo mislili o tome je li netko drugi rival ili nije. Mi smo radili svoj posao, ali cijenili smo i druge. Netko kaže ova ili ona muzika nije dobra. Svaka je muzika dobra. Sve je pitanje ukusa i pitanje onoga što se tebi sviđa. Ako voliš cajke, onda ih slušaj. Tako da nije bilo nekog rivalstva. Svi su bendovi radili dobru glazbu. Onaj tko je bio malo organiziraniji bio je Parni valjak koji je još i danas pod vodstvom Husa i tako funkcionira. Znači, nema rivalstva. Ima mjesta na ovoj kugli za sve nas, samo treba biti normalan.
Puno ste putovali po svijetu, a pogotovo po Rusiji, jeste li, kada ste se vratili kući, bili pozvani na razgovore u Udbu, jugoslavensku obavještajnu službu?
Nikad nismo imali problema. Ja sam u jednom neslužbenom razgovoru, kako je moja supruga radila u socijalističkom savezu, sreo jednog obavještajca. Rekao mi je: "Čuj, ona vaša pjesma 'Šuti, moj dječače plavi', što ste vi s tim mislili?" Ja sam ga pitao zašto. "Pa znate da je Tito kada je bio mali bio blond." Zanimljivo je da je pjesma "Zovi, samo zovi" zabranjivana, a nitko nije primijetio da "Šuti, moj dječače plavi" ima istu melodiju kao ta pjesma.
Jeste li ikada pjevali za Tita? Jeste li ga upoznali?
Upoznao sam ga kao klinac. Došao je za vrijeme proslave oslobođenja Zagreba 1945. Sjećam se kao danas iako sam bio mali. Pred kućom sam se igrao. I čujem da netko viče: "Ide Tito, ide Tito!" A ja stojim na stupu i vičem: "Živio drug Tito!" Onda me primio na ruke i zagrlio. Za Tita nisam nikada pjevao. To je bilo prvi i zadnji put da sam ga vidio.
Kakvo ste djetinjstvo imali?
Nije bilo izobilja, živjelo se teško. Jeli smo sve i svašta, pili smo sve i svašta, ali bili smo sretni, slobodni. Igrali smo se u blatu. Došao sam u Zadar 1946. godine jer moj stari je rekao da neće živjeti u Zagrebu i otišli smo na more. Mene nitko nije ni pitao ništa. Došao sam u razrušeni Zadar. Kalelarga je bila u ruševinama. Ja sam od 5. do 10. mjeseca bio u Zadru bos. Bosi smo hodali u školu i nije bilo cipela. Mama je negdje na nekakvom sajmu našla gojzerice pa sam ih zimi nosio. Ništa to nije ostavilo na mene nikakav pečat, da imam kompleks. Kao klinac bio sam više gladan nego sit jer, kažu, u kulturi nije bilo love. Stari je volio cugati. Novca nije bilo ni za što.
Jeste li bili ženskar? Pitam to zato što su na svakom koncertu žene na vas bacale grudnjake? A čine to još i danas...
One bacaju na svakoga. Milijuni raznih karaktera ljudi, svi vole zabavu. Ljudi vole da se nešto događa, da si iskren. Ja kažem na bini uvijek neku zezanciju. Ljudi se smiju kao blesavi. Normalno da ljudi vole da si iskren, ne vole one koji nešto glumataju. S publikom treba uspostaviti komunikaciju jer se onda bolje osjećaju.
Kako provodite dane s 82 godine, kada ne svirate i ne pjevate?
Od 2018. godine, kada je umrla moja supruga, ja živim sam. Znam kuhati, peglati, očistiti stan, znam i šivati jer živio sam kod tetke koja je bila krojačica. Zahaklala me i šivao sam s njom zimske kapute. Sam sam sebi šivao košulje, kape... Najmanje znam o tehnici, kompjuterima. Volim kuhati ribu na razne načine, na lešo u juhama... volim taj mediteranski štih gastronomije. Imam ja nekih anegdota s Mokom koji je bio Slavonac i obožavao meso. Kada me pitao što imam za ručak, a ja mu rekao: "Malo blitvice s krumpirom, malo ribice, maslinova ulja..." a on veli: "Imaš blitvice? Pa to je za koze hrana, a ne za ljude."
Koliko vam nedostaje supruga?
Moja je Nada meni posvetila život, uložila veliki trud da na toj ludoj estradi ja ostanem normalan. Tako da nisam imao nikakve dileme trebam li u toj bolesti biti uz nju: ja to nisam morao, ja sam to želio! I o njoj sam se cijelo vrijeme, čak i kad je postalo stvarno teško, brinuo potpuno sam: presvlačio je, prao, hranio... Svaki put kad bi se ona po noći probudila i ja sam bio na nogama. Da je živa, danas bismo slavili 58 godina braka. No oduzela mi ju je opaka bolest, Alzheimerova demencija, i to puno prije nego što je preminula od posljedica pada i operacije kuka. Od Alzheimera je bolovala više od šest godina. U početku nisam bio svjestan što se događa: Nadica bi zaboravila o čemu smo razgovarali samo nekoliko sati ranije, a ja sam mislio da me zafrkava. Potom sam primijetio da jela koja kuha nemaju isti okus kao prije jer bi zaboravila staviti neki začin ili namirnicu. Nekako sam slutio što se događa, a onda sam nakon nekoliko mjeseci i od liječnika čuo dijagnozu. Nisam želio suprugu smjestiti u instituciju specijaliziranu za takve bolesnike. A nije mi bilo lako brinuti se za ženu koja je postajala sve manje samostalna. Kako sam se bojao ostaviti je samu i na trenutak, vodio sam je posvuda sa sobom – i na probe benda i na koncerte. Nije mi žao ni sekunde koje sam proveo uz svoju Nadu, sve bih to ponovio.
Jeste li vjernik, idete li u crkvu?
Ne, ne idem. Nisam odgojen tako. Ja ne svrstavam ljude po vjeri. Drugim riječima, za mene su svi dobri ljudi dobri bez obzira na to koje su vjere i koje su boje i što rade. To je njihova osobna stvar. Vjera je privatna stvar. Ja mogu imati svoje mišljenje o vjeri i nikome ga ne namećem. Svatko neka vjeruje u što hoće, to je pravo svakog čovjeka.
Želim vam da još dugo, dugo živite, ali svi na kraju umiremo. Bojite li se vi smrti?
Ne, ne bojim se smrti. Gledaj, ja sam toliko toga proživio u životu. Ja sam pun pozitivne energije, pun doživljaja. Ne znam što još mogu doživjeti, a što već nisam do sada. Uživam u tome. Uživam i razgovarati s vama. Uživam da imam nekakvu pažnju, volim to. Želim proživjeti još 25 godina da ispunim sve svoje želje i snove. A kada dođe smrt, ja sam tu. Nitko neće pobjeći od toga.
Otvori KEKS Pay
Iskreni i pošteni ljudi, vrsta koja izumire u današnjem svijetu.