Omiljeni crnogorski glumac Momčilo Otašević već godinama oduševljava domaću publiku u dramskim serijama Nove TV. Trenutno ga gledamo u seriji 'Drugo ime ljubavi', dok je prošle godine igrao i u popularnoj seriji 'Na granici'. Upravo su mu te uloge donijele nominaciju za najstariju medijsku nagradu – Večernjakovu ružu.
Uoči dodjele Momčilo nam je otkrio kako ljudi reagiraju na njegove uloge, prisjetio se svojih glumačkih početaka u Cetinju, a progovorio je i o braku s glumicom Jelenom Perčin s kojom ima jednoipolgodišnju kći Mašu.
Ove godine nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji glumačko ostvarenje godine. Jeste li očekivali nominaciju?
Nisam. Nikad ne očekujem. Navikao sam tako funkcionirati. Kao što nikad ne očekujem da ću dobiti ulogu kad odem na casting tako je i s nominacijama ili nagradama. Ima nečega u tom "neočekivanju". Kad se ne nadam onda nema nikakvog razočaranja, samo se mogu prijatno iznenaditi ukoliko dobijem ulogu, nagradu ili sam nominiran. Jedino čemu se nadam i što želim, kad je gluma u pitanju, je kontinuitet rada.
Koliko vam znači nominacija za Ružu?
Znači puno. Znači u smislu priznanja. Ne samo za ulogu Saše, Kreše ili Ranka, već kao priznanje za cjelokupni dosadašnji rad. Znači kao dodatna potvrda da ono što radim netko gleda, vidi i vrednuje. Lijepo je kad se trud i rad primijete.
Što kažete na konkurenciju? Koga smatrate najvećom konkurencijom?
Nikad i nikoga od svojih kolega nisam doživljavao kao konkurenciju. Ne postoji konkurencija. Čak ni na castingu! Smatram da smo kolege, ljudi, glumci, profesionalci i na koncu inspiracija jedni drugima. Evo u ovom slučaju pogotovo zato što među nominiranima ima i glumaca i glumica, zato što smo svi različiti i ljudi i glumci, zato što svatko ima vlastiti glumački habitus i izraz i zato što gluma nije sport. Izuzetno poštujem svoje starije kolege i čast mi je da sam nominiran u njihovom društvu. Nadam se da ćemo surađivati u nekoj bliskoj budućnosti.
Prije četiri godine trebali smo vas gledati u ulozi prezentera na svečanoj dodjeli. Je li veća trema bila tada ili je sada?
Treme nema... Ili ako ima - ima one pozitivne koja mi daje snagu. Prije četiri godine sam se razbolio dan uoči Večernjakove Ruže tako da me mijenjao kolega Asim Ugljen... Ali da, jesam bio prezenter, i da je bilo treme, bilo bi je više nego sad. Zapravo mislim da imam tremu kad ne radim svoj posao. Kad ne glumim, kad ne igram, kad se pojavim negdje privatno, kad se određene greške mogu pripisati meni, a ne liku kojeg glumim.
Nominaciju ste zaslužili zbog uloga u serijama 'Drugo ime ljubavi' i ''Na granici''. Kako su vam sjele te uloge? Poistovjećuju li vas ljudi na ulici s likovima koje utjelovljujete?
Uživao sam u radu na toj ulozi kao i u radu na cijeloj seriji Na granici. Zbilja je bila privilegija biti dio tog projekta uz glumačku ekipu koja je činila tu seriju. Čini mi se da sam sam sebe često poistovjećivao s Krešom, bliski su mi bili njegovi problemi, njegove radosti i njegove nedaće. Bila je velika radost družiti se s Krešom godinu dana, mogu slobodno reći da mi nedostaje. Saša je opet drugačiji lik, i s njim se još uvijek ''družim'' jer je snimanje u tijeku. Događa se često da me ljudi zovu drugim imenom, nekad ne primijetim - ne čujem, a nekad shvatim da dozivaju mene. Uglavnom se okrenem ako me zovu imenom koje trenutno nosim u nekoj seriji. Iznenadi me, ali bude simpatično. Dogodi se i da se upoznam s nekim i kažem: "Momo", na što ljudi odgovore: "Aaaaa ne ne, nisi ti Momo, ti si..."
U seriji 'Drugo ime ljubavi' vašu partnericu glumi Elizabeta Brodić koja je također nominirana za Ružu u kategoriji Novo lice godine. Kako je surađivati s Elizabetom? Jeste li kliknuli na prvu?
Jesmo. Od prve probe se sjajno razumijemo. Snimamo već pola godine i jako lijepo surađujemo. Drago mi je da je ona nominirana i nadam se da će joj to biti samo dodatni vjetar u leđa. Ona je odlična glumica, sjajan partner i dobar prijatelj.
Gledate li doma serije u kojima igrate?
Nemam previše vremena, no ponekad odgledam nešto što me zanima Ili nešto čega se sjećam sa snimanja, ili prve dvije epizode kako bih provjerio sebe i to je to. Nedavno se dogodilo da sam naišao na seriju 'Kud puklo da puklo' i odgledao sam cijelu epizodu s guštom. Zanimljivo mi je gledati nakon određenog vremena, s ove vremenske distance, prisjetiti se, suditi sebi sad kad je sve prošlo. Trudim se živjeti život i uživati u svakom danu. Mislim da kad bih nakon cijelog dana snimanja došao kući i onda gledao epizodu, definitivno ne bih ostao normalan.
Kada ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti? Kako je tekao vaš put do ostvarenja glumačkih snova?
Jako rano se javila želja za glumom. U osnovnoj školi smo napravili dramsku sekciju i amaterski se bavili glumom. Zatim smo istu stvar ponovili i u gimnaziji. Od samog početka Ana Vučković - moja prijateljica iz djetinjstva, i ja uživali smo u glumi. Pa smo, recimo, 10 godina nakon osnivanja dramske sekcije, upisali glumu i bili zajedno na klasi. Konkretan trenutak kad sam znao da želim biti glumac dogodio se na prijemnom ispitu. Došao sam kući, na Cetinje, s već upisanom arhitekturom u Rimu i izašao na prijemni ispit, jer mi je to bila želja iz djetinjstva. U tom trenu gluma je bila plan B, jer sam iz nekih čudnih razloga bio odustao od nje. U momentu kad sam stao na scenu FDU Cetinje, osjetio sam nešto što i dan danas osjetim kad izađem na scenu i čujem onu najdivniju tišinu. Zbog tog osjećaja se i dan danas bavim glumom i uživam u svom pozivu. Mislim da je to jedna od najdragocjenijih stvari na svijetu. Pronaći sebe, raditi ono što voliš... Onda ništa nije teško. Kako je izgledao put. Ja to još ne znam. Još nisam rezimirao sve. Ne stižem od novih uloga i obaveza - što je sjajno! Rano je krenulo, već na prvoj godini studija sam "bačen u vatru". Bilo je i promašaja, bilo je i loših uloga, ali bilo je i onih dobrih, bilo je puno smijeha, zadovoljstva, sreće, radosti, suza. Sad kad pogledam iza sebe, ponosan sam, tu je 20-ak predstava, 10-ak filmova i više od 1000 epizoda serija. Da sam htio, ne bih tako namaštao svoj profesionalni život. Neizmjerno sam zahvalan na tome. Prije svega svojoj obitelji koja mi je bila velika podrška od prvog dana.
U skladnom ste braku s glumicom Jelenom Perčin. Pitate li suprugu za savjete kada je riječ o glumi? Jeste li jedan drugome najveći kritičari kada je u pitanju posao?
Jedno drugom smo sve. I kritičari i fanovi i kolege i supružnici i... Tako da, da. Razgovaramo i o poslu, trudimo se što manje, jer imamo puno važnijih i ljepših tema. Ali naravno - ako je potreban savjet, prvo pitamo jedno drugo. Priznajem da češće ja tražim savjet, još od "Zore dubrovačke", od kad se znamo.
Prije nešto više od godinu dana postali ste po prvi puta otac. Kakva je Maša djevojčica? Smatrate li se strogim ili popustljivim ocem?
Trudim se ići stopama svog oca. I ako budem upola dobar otac kakav je on bio, bit ću bez pretjerivanja sjajan roditelj. Strog ili popustljiv? Sve ovisi od situacije. Ništa nije crno bijelo kako u životu tako i u roditeljstvu. Definitivno je to moja najdraža i najvažnija uloga do sad.
Biste li biti zadovoljni da Maša jednog dana krene vašim stopama?
Samo neka ona gazi svojim stopama. Neka bude zdrava i sretna kao što je sad i bit ću najsretniji čovjek na svijet' - kao što sam sad. (Namjerno kažem na svijet', jer ako kažem na svijetu to je samo ova planeta zemlja, a na svijet' - to je u ovom univerzumu)
Kad je riječ o poslu koji su vam neostvareni snovi? O čemu maštate, koju si ulogu priželjkujete?
Želim što širi dijapazon uloga, od kralja do prosjaka, od pobjednika do gubitnika, od Hamleta do Klaudija... Samo želim raditi, kako na sebi, tako i na novim ulogama.
Ako Ruža završi u vašim rukama znate li već gdje ćete ju smjestiti?
Ako kojim slučajem završi u mojim rukama, otići će na Cetinje ili na Njeguše, praviti društvo ostalim nagradama i činiti moje roditelje ponosnima.
Koga ćete sve povesti na svečanu dodjelu u HNK 22. ožujka?
Svoju ženu, naravno.
Vidakoviću, trebao bi biti zadovoljan što je pravoslavac, a to je vjera tvojih predaka Vidakovića, nominiran. No nije nominiran zbog toga, nego zato što glumi u hrvatskoj seriji.