Naslovnica Showbiz Estrada

Drago Diklić: Kad me vide na ekranu mnogi u čudu kažu: 'Zar je on još živ'

Domaći kralj šansona i evergreena 65 godina postojanja na sceni obilježit će intimnim koncertom u Hrvatskom glazbenom zavodu, mjestu slavnih plesnjaka na kojem je i počela njegova karijera.
14. siječnja 2018. u 08:51 6 komentara 1711 prikaza
Foto: Slavko Midžor/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Protekla i ova godina prolaze u znaku doista velikih jubileja naših izvođača - Josipa Lisac proslavila je 50 godina na sceni, a Zdenka Kovačićek i Tereza Kesovija deset godina više. Tom klubu uskoro će se pridružiti i Drago Diklić, naš poznati glazbenik, skladatelj i kantautor te majstor evergreena koji se ne zaboravljaju, poput “Opet si plakala”,  “Teško mi je zaboravit tebe”, “Još samo večeras”, “Oprosti, volim te”... Koncertom 25. siječnja u Hrvatskome glazbenom zavodu obilježit će 65 godina bivanja na glazbenoj sceni. 

Šuška se... Zgodni glumac i bivša misica više nisu zajedno?

Na prvi se pogled izbor HGZ-a za mjesto vašega jubilarnog koncerta čini neobičnim.
Za mene je to logičan izbor jer je tamo sve i počelo. Mnogi HGZ vežu isključivo za klasiku, a meni se čini da je taj prostor, za koji sam sentimentalno vezan, već dugo zanemaren. Tamo sam započeo svoju karijeru, pa bi bilo fer da se tamo malo i vratim. Inače ne držim do jubileja i nikad do sada nisam imao takve slavljeničke koncerte, no nagovaraju me pa razmišljam da do kraja ove godine održim i jedan u Lisinskome. Ovaj u HGZ-u bit će za moje prijatelje i kolege, ali i publiku koja se sjeća i nekada je možda čagala sa mnom u istom tom prostoru. 

Kako ste zamislili koncert?
Bit će to više druženje nego koncert i očekujem da ćemo svi pjevati zajedno. Netko će se vjerojatno i popeti na pozornicu.

HGZ je dakle nekada bio popularno mjesto. 

Tamo je u 50-im godinama bio poznati plesnjak i doći nastupati bio je veliki uspjeh. To nije mogao bilo tko. Plesnjaci su inače u to vrijeme bili zabava broj jedan jer nije bilo TV-a ni diskoteka. Postojao je radio, ali samo rijetki su mogli snimati za njega. Tada je bio popularan i Nino Robić, Ivin brat. Od njega sam prepisao tekst popularne pjesme “Georgia on My Mind” Raya Charlesa i onda sam to vježbao i bio ponosan jer sam svladao hit pjesmu. 

Je li vam engleski bio prepreka? Rijetko ga je tko tada učio.
Istina, nisam baš znao engleski, izgovarao sam onako kako sam čuo, po sluhu, a o smislu nisam razmišljao, unatoč tome što sam ga učio u školi. Uvijek  sam imao komad iz engleskoga. No Frank Sinatra i Nat King Cole pomogli su mi da ga svladam.

U to vrijeme dobili ste nadimak Fiki.
Nisam imao love za kupnju instrumenata, pa sam ih posuđivao.  Dolazio bih s posuđenim saksofonom i trombonom, pa su na plesnjacima komentirali: “Evo, opet je ovaj fiktivac došao.” I tako mi je do danas ostao nadimak Fiki.

Kako sada gledate na te svoje početke?
Ima tu nostalgije, naravno, ali nekih se stvari sjećam sa smiješkom, recimo da je na mojoj maturalnoj zabavi pjevao tada mladi Stjepan Jimmy Stanić s pratećim orkestrom. Tada su svi ti dečki svirali popularni jazz, swing i evergreene. Na to se nekada plesalo, kao i na stiskavce. Da, bilo je i toga. 

Jeste li već tada znali da je glazba vaš profesionalni odabir?
Da. A znao sam i kakvu glazbu želim izvoditi. Meni se toliko svidjelo ono što se sviralo na plesnjacima da sam rekao da se i ja moram uključiti u to. Kako s violinom to nije bilo moguće, pokušavao sam na sve načine.

Dakle, niste ni planirali nakon akademije svirati klasiku?
Nisam, na negodovanje mojih profesora, koji su me vidjeli kao velikog violinista. Oni nisu znali da sam po prirodi malo liječina, a violinu treba vježbati. Tako da su se tu prešli, ali meni nije žao zbog toga što sam krenuo u drugome smjeru, zaljubivši se u swing i plesnjake. 

1 / 13
Među zvijezdama Hollywooda brojni su glumci i glumice hrvatskog porijekla, otkrivamo vam tko su oni.

Pleše li publika i danas kada pjevate, primjerice na terasi hotela Kvarner?
Naravno. Također pleše u Klubu Zagrepčana, gdje se plesnjaci održavaju petkom. Dolazi uglavnom srednja generacija, pa je Društvo hrvatskih skladatelja, koje je suorganizator, odlučilo da će cijene ulaznica biti male. Ne radimo ionako taj koncert za novac, nego da se čuje nekadašnja popularna glazba koje više nigdje nema.

Ivu Robića i vas smatraju suparnicima, iako i danas izvodite njegove pjesme.
Godine 1956. došao je Stipica Kalogjera na našu muzikantsku špicu kod hotela Dubrovnik i pitao me hoću li zamijeniti Ivu Robića. Ukočio sam se od straha, ali sam prihvatio. To što izvodim i danas njegove pjesme govori koliko ga cijenim. Bio mi je uzor i vezalo nas je prijateljstvo. 

Robić vam je bio uzor, a tko je utjecao na to da se uopće počnete baviti glazbom?
Moja majka, koja je svirala klavir i pjevala. Čuvam još novinske isječke u kojima je zabilježen njezin nastup na krugovalu za vrijeme NDH-a. Njezini su roditelji također bili glazbenici, djed je svirao violinu, baka mandolinu. 

Ispod vaših pjesama na YouTubeu mnoštvo je pozitivnih komentara ljudi mlađe generacije. Imponira li vam to?
Apsolutno, ali mi nije strano jer kad sviramo u klubu u Ilici, nerijetko dođe i mlađa ekipa. U početku mi se činilo nevjerojatno što znaju sve moje pjesme i što im se sviđa plesati na tu glazbu, ali sam se navikao. To me posebno veseli. Kao da mi daje nadu da se doba plesnjaka i glazbe 50-ih neće posve zaboraviti. 

Kako objašnjavate taj interes za evergreene, swing i stari jazz?
Dobra je glazba uvijek dobra glazba. Mi smo generacija koja je pisala i pjevala dobru glazbu. To se odnosi i na aranžere i na glazbenike, oni mogu stati uz bok svjetskih majstora tog zanata. Imao sam sreću da živim baš u to vrijeme pa sam onda mogao i stvarati takvu glazbu. 

No mnogi vam u svojim komentarima napišu i rip, što je engleska skraćenica za “počivao u miru”. Žalosti li vas to?
Ma kakvi! Meni je to urnebesno smiješno. Mnogi tako reagiraju i kad me vide na TV-u, pa se čude: “Zar je on još uvijek živ!?”

Dokad se namjeravate baviti pjevanjem?
Ne razmišljam o prestanku i pjevat ću i svirati dok god budem mogao. Za sada mi nastupi ne padaju teško, pa ne vidim razlog da prestanem. 

Uz 65 godina karijere, slavite i 50 godina braka sa suprugom Ljerkom. Što smatrate većim uspjehom, na što ste ponosniji?
Najveći uspjeh u tome je postigla moja supruga jer s ovakvim muzikantom koji stalno jurca trebalo je izdržati, imati puno strpljenja i tolerancije. Ova profesija uključuje i to da se krećemo u društvu mnoštva zgodnih žena, uvijek je neka fešta. I nikad ne znate što se može dogoditi. Ali, uvijek sam bio karakter pa sam znao svoje granice. Za to vrijeme supruga je držala četiri kuta kuće.   

Goran i Zlatko Navojec SREĆA U BJELOVARU Tata Gorana i Bojana Navojca čeka bebu u 70-oj godini Prijatelji uočena tek sada Kakva pogreška u prvoj epizodi 'Prijatelja'! Jeste li je primijetili? Mrzi ovu epohu Legendarni glumac: Sve sam doživio, odlazim s ovog svijeta bez žaljenja

VIP izdvaja za Vas