Svega nekoliko mjeseci nakon što je svijet rock-glazbe utihnuo smrću Johna Michaela “Ozzyja” Osbournea, legendarnog frontmena Black Sabbatha i neospornog kuma heavy metala, na police knjižara stiglo je njegovo posljednje djelo, autobiografija znakovitog naslova “Posljednje pomazanje”, koja je kod nas objavljena u izdanju Rockmarka. Napisana u suradnji s provjerenim partnerom Chrisom Ayresom, s kojim je radio i na svojima prvim, urnebesnim memoarima pod naslovom “I Am Ozzy”, ova knjiga nije klasična priča o usponu i padu rock zvijezde. Umjesto slavljenja hedonističkih ekscesa koji su definirali njegovu prvu knjigu, “Posljednje pomazanje” nudi brutalan, necenzuriran i duboko potresan uvid u posljednjih sedam godina života ikone koja se suočavala s teškom bolesti, neizdrživim bolom i vlastitom smrtnošću.
”Pitaju me, kad bih mogao sve ponoviti – a znajući ono što danas znam – bih li napravio išta drukčije? Nema je*ene šanse da bih. Da sam bio čist i trijezan, ne bih bio Ozzy. Da sam radio normalne, razumne stvari, ne bih bio Ozzy. Ali da, završilo je s*ebano. Kad zađete u sedamdesete, ne dobijete samo prehladu ili uganete gležanj, zar ne? Čekaju vas ozbiljna sranja. A ako ste živjeli život koji sam živio ja, čekaju vas ozbiljna sranja na kvadrat. Gledajte, čak i ako sutra svemu dođe kraj, ne mogu se požaliti. Obišao sam cijeli svijet. Vidio sve i svašta. Upoznao neke fenomenalne ljude: kralja Charlesa, kraljicu Elizabetu, predsjednike, glumce, slavne osobe, nevjerojatne fanove. Radio sam dobre stvari; radio sam ružne stvari”, kaže Ozzy na početku knjige i odmah vam postaje jasno da ćete pročitati sve dobro i loše, bez uvijanja. Ozzyjev oproštaj je testament koji istodobno slama srce i slavi život, ostavljajući nas emocionalno iscrpljenima, ali s dubokim poštovanjem prema čovjeku koji se do samog kraja odbijao predati. Tijekom čitanja knjige i smijat ćete se i plakati, a uz to i imati osjećaj kao da se opraštate od starog prijatelja. Možemo reći da je ovo štivo za svakoga tko želi razumjeti ne samo Ozzyja kao glazbenika već ga doživjeti i kao krhkog, ali neslomljivog čovjeka u njegovoj najranjivijoj fazi. Ayres je uspio gotovo savršeno prenijeti Ozzyjev jedinstveni glas na papir, sa svim njegovim psovkama, digresijama, crnim humorom i nepogrešivim naglaskom pripadnika radničke klase iz Birminghama. Ta sirovost i potpuni nedostatak korporativnog uljepšavanja ono je što je Ozzyja uvijek činilo posebnim, a “Posljednje pomazanje” ultimativna je potvrda te autentičnosti.
Srž knjige nije priča o slavi, već o preživljavanju i ogorčenoj borbi s tijelom koje ga je izdavalo. Radnja se fokusira na razdoblje od 2018., kada je njegova oproštajna turneja “No More Tours II” prekinuta zbog niza zdravstvenih katastrofa koje su započele naizgled bezazlenom infekcijom prsta. To je pokrenulo lavinu problema: težak pad u vlastitoj spavaćoj sobi koji je rezultirao iščašenjem metalnih šipki koje su mu ugrađene nakon ranije nesreće i slomljenim vratom, niz operacija kralježnice od kojih su neke, kako piše, samo pogoršale stanje, te konačna dijagnoza Parkinsonove bolesti. Ozzy s brutalnom iskrenošću opisuje agoniju koja je pratila dane koje je proveo u krevetu “osjećajući se kao živi leš” te osjećaj nemoći i mentalni danak koji je takvo stanje uzelo. No čak i u najmračnijim opisima, njegov duh se ne predaje. Knjiga je prožeta crnim humorom i autoironijom pa se šali na račun vlastite nesposobnosti, nazivajući svoju medicinsku opremu “svojim novim bendom”. Ozzyjeva ljubav i zahvalnost prema supruzi Sharon prožimaju svaku stranicu. Bezbroj puta nazvao ju je svojom spasiteljicom, “sidrom koje ga je držalo da ne odluta u oluju”, osobom koja ga je izvukla iz pakla ovisnosti i dala mu život. Upoznao ju je kad je imao 31 godinu. Radila je za svog oca Dona Ardena koji je tada bio menadžer Black Sabbatha.
FOTO Tko je HRT-ova voditeljica koja je rasplakala cijelu naciju pričom o bolnom gubitku sestre?
”Naletio sam na Sharon jednom ili dvaput tijekom prvih dana Sabbatha, dok smo se dogovarali s Donom. Ali tek sam se naknadno sjetio da je i ona bila ondje. U početku sretan splet okolnosti je bio da je radila na recepciji. Kaže da sam jednom, nedugo nakon objavljivanja Paranoida, ušetao u Donov ured na Berkeley Squareu u Londonu bosonog i s kupaonskom slavinom oko vrata. Tad nije mogla imati više od osamnaest godina. Meni je to sve kao u magli; nisam znao za sebe od droge. Bila je i na jednom od naših koncerata u Marquee Clubu u Sohou. Navikla je gledati američke pop zvijezde kojima je njezin tata bio menadžer i nije mogla vjerovati kolika je razlika između nas i njih. Glasni smo. Znoj se cijedi niz zidove. Ja na pozornici pružam ruke i dodirujem fanove u prvom redu. Sabbath je bio narodni bend. Kad god bismo imali koncert, bilo je to kao da smo dio vlastite nam publike. Prvi put da sam je vidio i bio svjestan da je to ona bilo je kad je izašla iz hotela u Kopenhagenu. Don ju je poslao da pokupi novce od prodaje ulaznica za koncert ELO-a ili nekog sličnog. Vau, pomislio sam, kakva zgodna cura. Nasmiješila mi se. Rekao sam si: “Nemaš šanse s njom, nemoj ni pomišljati na to.” Mislim, Sharon je bila obrazovana žena iz visoke klase, nosila je dijamante i odijevala se po posljednjoj modi. Njezin je tata bio poznati multimilijunaš. Osim tog, još sam bio u braku s bivšom suprugom... Teško da sam bio u konkurenciji za Supruga godine”, priča Ozzy. Baš kao i u prvoj knjizi, i ovdje su opisani neki od najšokantnijih trenutaka iz njegove karijere, poput onoga kad je išao u CBS na sastanak i promociju solo albuma “Blizzard Of Ozz”. Doveli su i fotoreportere i plan je bio da iz džepa izvadi dvije golubice, pusti ih kroz prozor i kaže “Peace”. No, Ozzy ne bi bio Ozzy da nije smislio užasnu spačku.
”Ulazimo u tu salu za sastanke. Ondje je barem 25 čelnih ljudi i svi slušaju “Crazy Train” i druge pjesme s albuma “Blizzard of Ozz”. Iz nekog razloga sjednem u krilo neke djevojke bliže naprijed. Nekoliko minuta slušam njihove gluposti i sranja, izvadim jednu od golubica – baš kako smo se i dogovorili – i kažem “Peace” ili “Rock’n’roll” ili nešto slično. Aaah, čujem raznježeni uzdah kroz prostoriju. A onda duboko udahnem, nasmiješim se objektivu i odgrizem golubici glavu. Nastaje jebeni kaos. Ljudi vrište. Plaču. Povraćaju. Zovu osiguranje. Zovu policiju. U tom sam trenutku bacio tijelo golubice na konferencijski stol, ali glava joj je još uvijek bila u mojim ustima. Izvadio sam je i ponovno se nasmiješio za fotografe. Bio sam prekriven krvlju, ptičjim izmetom i perjem, bilo je apsolutno užasno. I do dana današnjega ne mogu shvatiti što mi je bilo u glavi – najvjerojatnije ništa jer to je bio 36. sat 72 sata dugog pijančevanja. Utrčali su neki ogromni tipovi sa slušalicama u uhu i pištoljima, zgrabili Sharon i mene, odvukli nas i izbacili na ulicu, gdje se Sharon doslovce upiškila od smijeha – mada mislim da je taj smijeh bio posljedica šoka. Pustio sam drugu golubicu i znali smo da je odlepršala nekamo zajedno s dečkima iz osiguranja koji su je pokušavali uhvatiti. Nešto kasnije istog dana nazvali su nas odvjetnici CBS-a i poručili da će mi stopirati album i ostaviti me vezanog ugovorom ako mi samo padne na pamet napraviti nešto slično tome. Ali prva izdanja “Crazy Traina” već su bila vani i kako se dan bližio kraju, pjesma je svirala na svakoj metal postaji u zemlji. To je bio trenutak kad je američka izdavačka kuća shvatila, okej, ovaj je tip posve lud, ali sretan splet okolnosti možda proda neke ploče. Uostalom, takva su im bila i pravila igre – treba prodati što više albuma”, objasnio je.
VIDEO Mladena Grdovića policija je uhitila s 3,6 promila alkohola u krvi za volanom, evo što kaže o tome
Knjiga se dotiče i mračnih razdoblja njihova braka, uključujući i njegovu nevjeru, koju priznaje bez opravdanja, izražavajući duboko kajanje zbog boli koju je nanio njoj i djeci, Jacku i Kelly, koji su također morali nositi teret njegovih demona. Priznaje i da je bio ovisan o slavi, pogotovo tijekom snimanja “Osbourneovih”. ”Jednom je zgodom Sharon priredila zabavu u našoj kući i došla je sama elita: George Lucas, Elizabeth Taylor, Robin Williams, Sylvester Stallone, Rod Stewart. Izađem u vrt i kraj bazena stoji klavir na kojem svira Elton John. Svakog se dana događalo nešto ludo. Donny i Marie Osmond snimale su sa mnom reklamu. Otišao sam na večeru za dopisnike iz Bijele kuće na kojoj se predsjednik Bush našalio da mu je mama velika obožavateljica Sabbatha. Možda nisam trebao popiti tri boce vina i popeti se na stol... Ali što ćeš, čovjek uči dok je živ. Na kraju krajeva, ja sam pjevač, a ne TV ličnost. Mislim, volio sam biti u Osbourneovima, ali mrzio sam raditi na TV-u. To je jedno zmijsko gnijezdo, ali doista. Nije kao u glazbi. Na televiziji nemaš prijatelja. Rivalstvo je van svake mjere. Svi žele ono što imaš i ti i sve je tako lažno i umjetno. Kad smo došli do četvrte sezone Osbourneovih, znao sam da showu mora doći kraj. I da me jebeš, nemam pojma kako su Kardashiansi opstali tako dugo. Sad su već sigurno u šezdesetoj sezoni. Na kraju našeg prikazivanja svi smo se očajnički htjeli vratiti svojim životima. Jack je bio na drogama. Kelly je bila na drogama. Bježao sam u svoju sobu kad god sam mogao i krišom pušio travu. Onda je Sharon dobila rak. To je danak koji smo platili, ali moja jadna supruga strašno se razboljela, njoj je trebalo najviše vremena da se oporavi. Svima nam je trebalo jako dugo da se oslobodimo adrenalina i stresa... da se iz televizijske stvarnosti vratimo u onu pravu stvarnost”, otkrio je.
Jedan od najdirljivijih trenutaka u knjizi jest opis pomirenja s originalnim bubnjarom Black Sabbatha Billom Wardom. Nakon desetljeća svađa i javnih prepirki, njih su se dvojica ponovno povezala putem poruka. Ozzy opisuje kako je, tresući se, utipkao “Volim te”, na što je Ward nakon minute tišine, koja se činila kao vječnost, odgovorio: “I ja tebe volim, ti je*eni luđače.” Taj trenutak ranjivosti i opraštanja prikazuje Ozzyjevu transformaciju iz samodestruktivnog divljaka u čovjeka koji se ne boji pokazati emocije. Ta se ljudskost provlači i kroz njegovu neprestanu povezanost s korijenima. Nikada nije zaboravio da je samo “dečko iz Astona”, radničkog dijela Birminghama, a njegova opsesivna želja da održi posljednji koncert upravo u svom rodnom gradu, na stadionu Villa Park, bila je simbolički povratak kući.
Posljednja poglavlja knjige najteže je čitati, ali su ujedno i najsnažnija. Napisana su u kratkom razdoblju između trijumfalnog, ali bolnog povratničkog koncerta 5. srpnja i njegove smrti 22. srpnja 2025. U njima Ozzy s nevjerojatnom mirnoćom i lucidnošću razmišlja o smrti. “Mogao bih umrijeti noćas u snu i nitko se ne bi iznenadio”, piše on, dodajući kako se pomirio sa sudbinom, ali da ga “jebeno živcira što neće vidjeti kako će završiti nova sezona ‘Peaky Blindersa’”. U istom dahu govori o nadi da će se ponovno družiti s Lemmyjem i Randyjem Rhoadsom, spominje ideje za novi album i žali se na jabuke Granny Smith. Ta mješavina dubokih misli o smrtnosti i trivijalnih svakodnevnih opsesija čini kraj knjige autentičnim i duboko ljudskim. “Posljednje pomazanje” mnogo je više od rock memoara. To je meditacija o životu proživljenom u ekstremima, o nevjerojatnoj otpornosti ljudskog duha, o snazi ljubavi i obitelji, te o neraskidivoj vezi između izvođača i njegove publike. To je posljednji dar Princa Tame svojim obožavateljima. Iskren, sirov, smiješan i tužan. Baš kao i on sam.
Otvori KEKS Pay
