Glumački virtuoz poznat po likovima punim nijansi i intelektualnog naboja - Christoph Waltz - ovaj put ulazi u potpuno drugačiji svijet: horor, gotiku i lov na vampire. U novoj filmskoj adaptaciji klasičnog romana “Dracula”, pod redateljskom palicom Luca Bessona, preuzima ulogu koja ga smješta u srž sukoba između smrtnog i besmrtnog. Waltz igra svećenika koji se suprotstavlja vampiru - liku koji upravlja tamom, prokletstvom i neizbježnom željom za vječnim životom.
Za Waltza, koji već ima bogat i raznolik opseg uloga, ova interpretacija donosi poseban spoj žanrovskog izazova i karakterne dubine. Austrijski glumac, koji posjeduje i njemačko državljanstvo, nije tek nedavno ušao u red velikih glumaca zahvaljujući svojim hollywoodskim ulogama, već iza sebe ima desetljeća impresivne karijere koja od početaka napreduje samo uzlazno.
Christoph Waltz rođen je u Beču 1956. godine, a u njegovoj obitelji put prema kazalištu i filmu bio je gotovo neizbježan. Otac Johannes Waltz bio je scenograf i kostimograf, kao i majka Elisabeth Urbančić, umjetnica hrvatsko-slovenskog podrijetla. U svojoj izrazito plodnoj karijeri radila je kao kazališna slikarica i grafičarka, te kao scenografkinja i kostimografkinja u kazalištu i na televiziji te u velikim filmskim produkcijama za velika platna.
Djed Emmerich Reimers bio je glumac u bečkom Burgtheatru, kao i baka Maria Mayen, koja je 1926. godine dobila počasnu titulu austrijske komorne glumice. Oboje su slijedili put Christophova pradjeda Georga Reimersa, koji je iz Dresdenskog rezidencijskog kazališta došao u Bečki dvorni teatar, gdje je postao dvorski glumac, doživotni član ansambla, počasni član i stariji ravnatelj.
Očekivano je, stoga, i predvidljivo bilo da izdanak tako plodne umjetničke loze, ponikao u kući u kojoj su se slagale tkanine, skice, drvene makete i komadi dijaloga, mladi Christopher Waltz nakon mature upiše poznati Max Reinhardt Seminar, legendarno bečko učilište koje je odgojilo niz europskih velikana. Ondje se formirao njegov poseban odnos prema glumi - hladan, analitičan, matematički. Poslije se usavršavao u Londonu, u glasovitom Lee Strasberg institutu, ali metoda nije ostavila trag na njemu. Bio je suviše Europljanin da bi pristao na ideju da se glumac mora stopiti s likom. “Ne želim pronaći sebe u ulozi”, znao je reći, “želim pronaći ulogu u sebi.”
FOTO Možete li vjerovati? Ovako je Dominik izgledao kada je ušao u 'Život na vagi'
Već sa 20 godina debitirao je u igranom filmu “Der Deut” za njemački javni servis ZDF, te nastupao na kazališnim pozornicama u Beču i mnogim drugim njemačkim, austrijskim i švicarskim gradskim kazalištima. Sljedeća dva desetljeća provela su ga kroz svijet njemačke i austrijske televizije. Bio je pouzdan glumac, lice koje publika prepoznaje, ali ime koje brzo zaboravlja. Glumio je uglavnom u sporednim ulogama i bio pretplaćen na likove zločinaca, psihopata i melankolika. Jednom je komentirao svoj repertoar riječima: “Pogledajte moje lice - biste li me vi uzeli da vam glumim neki običan lik?”
Nije imao iluzija o slavi; radio je svoj posao, često u serijama i televizijskim filmovima koje nitko nije spominjao izvan granica. No, te godine bile su njegova škola strpljenja. Naučio je tehniku, disciplinu i sposobnost da iz osrednjeg materijala izvuče maksimum. Svijet ga još nije primjećivao, ali Waltz je već tada gradio ono po čemu će postati jedinstven: glumu koja je istodobno i precizna i opasna.
Za svoj rad oduvijek je osvajao nagrade. Kao mladi glumac osvojio je nagradu O. E. Hasse 1982., potom posebnu nagradu na Baden-Badenskim televizijskim danima 1996., te Bavarsku televizijsku nagradu za film “Roy Black Story” 1997. godine. Godine 2002. dobio je nagradu Adolf Grimme za ulogu u filmu “Ples s vragom”, a ponovno ju je osvojio 2004. za crnu komediju “Butter - what a night”.
FOTO Nekad najskandalozniji Hrvat bio je u zatvoru pa se pokajao, a evo kako danas izgleda i što radi
Slijedile su brojne uloge u televizijskim filmovima, serijama i kino hitovima: krimići, književne adaptacije, povijesne drame, komedije, trileri, ljubavni filmovi i akcijski naslovi - sve češće i međunarodne produkcije, koje su ga naposljetku odvele do Hollywooda. Sve se promijenilo 2008. kada je scenarij Quentina Tarantina sletio na njegov stol. Uloga Hansa Lande, zloglasnog “lovca na Židove” iz filma “Nemilosrdni gadovi” (Inglourious Basterds), tražila je glumca koji može biti šarmantan poput aristokrata, duhovit poput komičara i zastrašujuć poput demona. Na audiciji, Waltz je pročitao nekoliko stranica, a Tarantino je, kako je kasnije govorio, “odmah znao da mu je vratio film”, kada je već mislio odustati od njega jer nije mogao naći adekvatnog glumca za ulogu Lande. Waltz, pak, kaže kako upravo Tarantinovoj genijalnosti treba zahvaliti Waltzovu neponovljivu interpretaciju nacističkog zločinca. Njegova dikcija, muzikalnost jezika i sposobnost da prijetnju pretvori u ljubaznost bili su fascinantni. Tarantino je tvrdio da je uloga bila neizvediva - dok je Waltz nije pročitao.
Film je postao senzacija, a Waltz - u 53. godini - svjetska zvijezda. Uz Oscara za najboljeg sporednog glumca u tom filmu, kasnije je uslijedio niz međunarodnih priznanja: Zlatni globus, nagrada za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Cannesu, Screen Actors Guild Award, BAFTA. Njegov Hans Landa redefinirao je pojam filmskog negativca; njegovo zlo nije dolazilo iz bijesa, nego iz inteligencije.
S Tarantinom je surađivao i drugi put, u filmu “Odbjegli Django” (Django Unchained) iz 2012. godine. Ovaj put bio je na drugoj strani morala - kao dr. King Schultz, lovac na glave s kodeksom časti. Publika ga je voljela, kritika slavila, a Akademija mu dodijelila drugog Oscara. U razmaku od nekoliko godina, isti čovjek postao je lice i zla i dobrote, ali u oba slučaja s istom mirnoćom, istom verbalnom elegancijom. Tarantino je to objasnio jednostavno: “Christoph zna kako riječima dati moć. On ne glumi emociju, on glumi misao.”
Nakon suradnje s Tarantinom, i Hollywood ga je konačno otkrio, i tada počinje pravi procvat: niz velikih uloga, redateljski i scenaristički projekti, te nova priznanja - među njima još jedan Zlatni globus za ulogu Dr. Kinga Schultza. Koliko mu znače kasno, ali zasluženo priznanje i svjetska slava, vidi se u njegovoj vedrini i planovima za budućnost. Njegovi javni nastupi postali su opušteniji, a na gotovo svakoj novijoj fotografiji Christoph Waltz smije se i blista.
Ubrzo je Hollywood shvatio da Waltz ima nešto što nedostaje mnogim zvijezdama - osjećaj za mjeru. U filmu “Voda za slonove” s Reese Witherspoon i Robertom Pattinsonom igrao je karizmatičnog, ali tiranskog cirkusanta. U “Bračnim svađama” Romana Polanskog, prema kazališnom komadu Yasmin Reze, bio je izvanredan u ulozi čovjeka koji gubi masku građanske pristojnosti.
U “Velikim očima” Tima Burtona tumačio je Waltera Keanea, slikara i manipulatora koji je krao radove svoje supruge. U “Spectreu” je postao novi Ernst Stavro Blofeld, jedan od najupečatljivijih zlikovaca u povijesti Jamesa Bonda. I dok su prethodni Blofeldi bili hladni i teatralni, Waltzov je bio tih, kultiviran, gotovo nježan. Time je unio nešto novo u franšizu: zlo koje šapuće umjesto da viče.
Glumio je i u “Malom velikom svijetu” Alexandera Paynea, u ulozi hedonista koji kroz ironiju propituje suvremeni svijet minijaturnih ljudi. U “Nultom teoremu” Terryja Gilliama “nosio” je ćelavu glavu, melankoličan pogled i pitanje o smislu postojanja - gotovo filozofsku meditaciju o ljudskoj usamljenosti u digitalnom dobu. U “Aliti: Battle Angel” Roberta Rodrigueza igrao je znanstvenika koji u ruševinama budućnosti traži tragove humanosti.
U posljednjih nekoliko godina okušao se i u serijama. U “Konzultantu” tumači misterioznog poslovnog savjetnika koji preuzima kontrolu nad tehnološkom tvrtkom, pokazujući koliko su okrutnost i učinkovitost srodne. Serija je još jednom potvrdila da Waltz najbolje funkcionira u sivoj zoni između moralnog i apsurdnog.
Waltzov kasni uspon djelomično se može objasniti i vrstom uloga koje je tumačio: njegov pronicljiv senzibilitet, prepoznatljiv glas i suptilna mimika učinili su ga savršenim za likove koji su slojeviti, nestabilni ili dvosmisleni. Sam za sebe kaže da je bio “karakterni glumac manje cijenjenih likova”.
FOTO Do 20. je isprobala sve vrste droge, ljubila brata u usta, a prozvali su je i otimačicom muževa
Pravi proboj je stigao, nakon što je dugo izostajao, dijelom i zato što Christoph Waltz ne voli veliku pompu. Živi mirno, bez previše medijske pozornosti, intervjue daje vrlo štedljivo, a obitelj - osobito svoje četvero djece - drži dalje od kamera. U svijetu u kojem su privatni životi zvijezda često otvorena knjiga, Christoph Waltz ostaje iznimka - diskretan, staložen i posvećen obitelji. Iako je dvostruki oskarovac i lice koje obožava cijeli Hollywood, o njegovom obiteljskom životu zna se tek ponešto, i to zahvaljujući rijetkim intervjuima i pažljivo čuvanim detaljima koji povremeno isplivaju u javnost.
Glumac strogo povlači crtu između posla i privatnosti, s razlogom. “Jednom kad drugima dopustiš da odlučuju što smiješ zadržati za sebe, gubiš vlastitu intimu”, izjavio je u jednom razgovoru za British GQ.
Njegov prvi brak bio je s Amerikankom Jacqueline Rauch, plesnom terapeutkinjom. Par je živio u Londonu gotovo dva desetljeća, gdje su odgajali troje djece - kćeri Miriam i Rachel te sina Leona. Upravo su ti mirni londonski dani bili razdoblje u kojem je Waltz, daleko od svjetla reflektora, gradio glumačko iskustvo, ali i obiteljsku sigurnost. Kasnije je u intervjuu priznao kako je često prihvaćao i manje glamurozne uloge “samo da obitelj ne bi osjetila neizvjesnost glumačkog života”.
Nakon razvoda, Waltz je pronašao novu životnu suputnicu u njemačkoj kostimografkinji Judith Holste. Par živi povučeno, a Judith se tek povremeno pojavljuje na crvenom tepihu uz supruga - diskretna, elegantna i jednako nenametljiva kao i on. S njom ima kćer, čije ime javno nikada nije otkrio, a poznato je tek da pohađa školu u Njemačkoj. Njegov sin Leon iz prvog braka, prema nekim izvorima, posvetio se proučavanju judaizma, dok su starije kćeri ostale potpuno izvan fokusa javnosti.
Unatoč globalnoj slavi, Waltz ostaje prizemljen čovjek koji svoj privatni život drži čvrsto pod kontrolom. Njegov svijet nije ispunjen skandalima ni medijskim ekscesima - nego tihom, dosljednom odanošću obitelji i radu. Upravo u toj tišini, daleko od šušura Hollywooda, Christoph Waltz pronalazi svoj pravi dom. Živi između Beča, Berlina i Los Angelesa, i ne skriva da mu najviše odgovara europski tempo. “Beč me naučio ironiji”, kaže. “To je grad koji zna da ništa nije ozbiljno dok se ne pretvara da jest.”
U Beču, gdje se sve mjeri u suzdržanosti, Waltz se doživljava kao svojevrsni ponos i paradoks. Ovdje ga smatraju jednim od rijetkih koji su uspjeli zadržati europsku ozbiljnost u svijetu zabave. No on sam na to odmahuje rukom. “Beč je uvijek bio teatar”, kaže. “Samo publika mijenja kostime.”
U intervjuima se rijetko otvara. Kad govori o sebi, čini to kroz ironiju, kao da mu je neugodno biti predmet pažnje. Na pitanje kako mu je slava promijenila život, odgovorio je: “Sada više ljudi misli da me poznaje. Ali ja i dalje poznajem samo sebe.”
Iako je veći dio karijere proveo u tuđim pričama, Waltz se okušao i kao redatelj. Njegov film “Georgetown”, mračna satira o moći i ambiciji, pokazao je da u njemu postoji i promatrač i filozof. Kritika je bila podijeljena, ali njemu to nije smetalo. “Umjetnost ne mora biti razumljiva”, rekao je, “dovoljno je da je iskrena.” Taj njegov stav, kombinacija bečke ironije i intelektualne discipline, prožima cijeli njegov opus.
Christoph Waltz danas je simbol nečeg gotovo staromodnog u suvremenom Hollywoodu. U vremenu brzih emocija, on njeguje riječ, ritam i nijansu. Možda zato njegova pojava djeluje toliko svježe. Waltz je glumac koji ne pristaje na banalnost. Danas, kada ga se pita što još želi, Christoph Waltz obično slegne ramenima. Kaže da želi “još nekoliko dobrih rečenica”. I ni u kojem slučaju se ne može reći da je Christophu Waltzu kasna slava “udarila u glavu”. I dalje se u intervjuima prezentira umjereno, mudro i skromno, i zaključuje: “Činjenica da nemaš više 25 godina je prednost. A velika je prednost i kad iza sebe imaš puno uspona i padova.”
Kada ga pitaju pita li se nekad, uz čašu vina i na terasi u Malibuu, je li mu se sve ovo doista događa, on odgovara: “Da, ali ne u Malibuu, nego dok snimam filmove.” Slava i visoki honorari koji idu s njom su mu, kaže, pomogli da ostvari jedan san - da bez grižnje savjesti može odbiti ponude koje mu se ne sviđaju.
Kada ga novinari uhvate u Beču, obično ga pitaju što prvo napravi kad se vrati kući. On se nasmije i odgovori: “Ništa. Samo sjednem i šutim.” U toj tišini, možda, čeka sljedeću ulogu. Ili samo sluša vlastite misli, kao glumac koji zna da je svijet pozornica, ali da se prava istina uvijek događa - između redaka.
Otvori KEKS Pay
