Gljive su složena, ali i jedna od omiljenih namirnica u mnogim kuhinjama. Iako su jestive gljive vrste česta sastavnica mnogih jela i rastu divlje u dvorištima, vrtovima i parkovima, često čujemo priče o tragičnim ishodima njihove konzumacije. Stoga su mnogi s razlogom postavljaju pitanje: smiju li psi jesti gljive? Odgovor, kao i kad je riječ o ljudima, ovisi o vrsti, kažu stručnjaci za American Kennel Club.
Većinu vlasnika će, ako njihov pas u šetnji prirodom pojede divlju gljivu, obuzeti panika, što je zapravo ispravan instinkt. Iako neki vjeruju da psi mogu prepoznati otrovne gljive po mirisu, veterinari i mikolozi potvrđuju da to nije točno te da su trovanja divljim gljivama kod pasa vjerojatno podcijenjen uzrok smrtonosnih ishoda. Najbolje što vlasnik može učiniti u takvoj situaciji jest odmah kontaktirati veterinara ili centar za hitnu pomoć.
Problem s divljim gljivama leži u tome što je teško razlikovati otrovne od bezopasnih. Iako samo mali dio poznatih vrsta izaziva trovanja, upravo te mogu biti kobne. Veterinari zato preporučuju da se svaka divlja gljiva smatra potencijalno otrovnom. Situaciju dodatno otežava činjenica da neke posebno opasne vrste, poput Amanita phalloides (smrtonosna pupavka) ili gljiva roda Inocybe, mirišu na ribu, što psima može biti posebno privlačno. Budući da i iskusni berači griješe, stručnjaci savjetuju da vlasnici nikada sami ne pokušavaju identificirati gljivu, već da psa odmah odvedu na pregled.
Najpoznatije otrovne vrste koje stvaraju najviše problema su: smrtonosna pupavka, smrtonosna galerina, ukrašena pupavka, muhara, lažni smrčak te određene vrste Inocybe i Clitocybe. Svaka od njih sadrži različite toksine i izaziva različite simptome. Pupavke, primjerice, proizvode amanitine koji uzrokuju teške probavne tegobe, zatim prividan oporavak, a potom zatajenje jetre, oštećenje bubrega i smrt. Druge vrste izazivaju drhtavicu, pospanost, nesiguran hod ili napadaje. Neke pak dovode do pojačanog slinjenja, suzenja očiju i proljeva, dok lažni smrčak uglavnom uzrokuje snažno povraćanje, iako rijetko završava kobno.
Simptomi trovanja mogu uključivati povraćanje, proljev, pretjerano slinjenje, slabost, pospanost, gubitak ravnoteže, napadaje, žuticu, bolove u trbuhu pa sve do kome i smrti. Na težinu otrovanja utječu i druge bolesti psa ili kombinacija tvari koje je unio. Ako vlasnik može ponijeti uzorak gljive, najbolje ga je dostaviti veterinaru, jer to pomaže u odluci o liječenju. Veterinar može izazvati povraćanje, dati lijekove koji neutraliziraju toksin te olakšati životinji dok se simptomi ne smire. U nekim slučajevima psi upadnu u stanje slično snu, no uz nadzor se mogu oporaviti.
Kada je riječ o kupovnim gljivama poput šampinjona ili portobella, one su uglavnom sigurne za pse, no problem nastaje jer ih ljudi rijetko pripremaju bez masnoća, začina ili sastojaka poput luka i češnjaka, koji mogu biti štetni. Budući da psima gljive nisu nužne u prehrani, sigurnije je ponuditi im zdraviju poslasticu, primjerice mrkvu ili krišku jabuke, umjesto da se riskira s gljivama.
Ovi horoskopski znakovi imaju najgoru narav, tvrde astrolozi
Otvori KEKS Pay
