Medicinu ne završiš pa odahneš, to je poziv u kojem učiš cijeli život. Liječnici su svakodnevno u iznimno stresnim situacijama, zdravlje i životi ovise o njihovim procjenama i odlukama što donosi vrlo osjetljive i emocionalno teške trenutke. Uz vremensku stisku i nerijetko nedostatnu komunikaciju to dovodi do velike količine stresa. Mnogi se stoga začude da se liječnici uz zahtjevan poziv intenzivno bave još nekom aktivnošću koja traži i vremena i truda, posebno ako u tome ostvaruju neke rezultate. A upravo su im te strasti, hobiji, ljubavi ili talenti svojevrsni ispušni ventili i samopomoć u održavanju životne ravnoteže. Zanimljivo je bilo otkrivati drugu, ležerniju stranu liječnika koji u bijeloj kuti i najhrabrijima ulijevaju strahopoštovanje.
Sportom se bave mnogi od njih, u najmanju ruku trčanjem poput anesteziologinja dr. Ade Barić Gregurević iz KB-a Dubrava i dr. Lane Videc Penavić iz KBC-a Sestara milosrdnica. Nedavno su sudjelovale u ženskoj utrci s ciljem prikupljanja novca kojim je udruga Europa Donna Hrvatska kupila uređaj za intraoperativno zračenje.
– Trčanje mi je bilo najmrže, ali izabrala sam ga nakon poroda jer nema zadanog termina pa mogu trčati i pola sata u danu. Zapravo je odlično, mentalno odmara, odlično se osjećaš nakon trčanja, a i kilogrami nakon poroda idu dolje – rekla nam je dr. Barić Gregurević, inače čelnica Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL). Od siječnja trči redovito, a u proljetnoj utrci sudjelovala je nakon preboljene viroze.
– Puhala sam, dahtala, ali i otrčala! U rujnu trčimo na UNICEF-ovoj Mliječnoj stazi za udomiteljske obitelji. Nije važno koji stigneš, bitno je da stigneš! Jako motivira kad povežeš zdrav stil života s korisnim ciljem, kad tvoja prisutnost pridonosi masovnosti za tako dobar cilj – otvorena je ova simpatična liječnica. Dr. Lana Videc Penavić, osim što trči, članica je Hrvatske gorske službe spašavanja, a oni moraju redovito održavati kondiciju i snagu.
– To mi je pomoglo da održavam kontinuitet bavljenja sportom, čak i kad sam rodila dvoje djece. U posljednje vrijeme manje sudjelujem u aktivnostima svoje Stanice Zagreb, ali nadam se da ću, kad djeca malo narastu, postati aktivnija – kaže nam doktorica koja se odmalena bavila slobodnim penjanjem i skijanjem, a posljednjih je godina istrčala i nekoliko polumaratona. Prošle godine s dvoje kolega osnovala je trkački tim KBC-a Sestara milosrdnica koji već broji 80-ak članova.
– Unatoč nedostatku vremena, nastojim bar koji sat tjedno odvojiti za sebe, radi fizičkog i psihičkog zdravlja. Sport mi pomaže da se resetiram i ostanem “ja” – objašnjava.
Sportom se bavi i njezin suprug dr. Ivan Penavić, kirurški onkolog iz Klinike za tumore KBC-a Sestara milosrdnica. U studentskim danima bio je prvak Hrvatske u skoku u vis pa se prebacio na žešći adrenalin – avanturističke utrke. Podrazumijeva to kombinirano utrkivanje biciklima, kajacima, plivanjem, trčanjem. Može trajati cijeli dan, a odvijaju se u Hrvatskoj i po cijelom svijetu.
– Utrka u Češkoj trajala je tri dana i tri noći. Bez spavanja, osim u slučaju krize kad legneš na neku klupicu i odspavaš desetak minuta – objašnjava nam dr. Penavić nešto što je teško shvatiti.
Da je sport važan ispušni ventil, potvrđuje i prof. Danko Velimir Vrdoljak, predstojnik Klinike za tumore KBC-a Sestara milosrdnica. Svaki dan boksa, jedri kad god može, a donedavno je svojim Harley Davidsonom dolazio na posao.
– Da toga nema, ne bih mogao živjeti. To su baterijice za brzo punjenje! Boks treniram svaku večer već više od dvije godine, a jedrim kad god ugrabim koji dan godišnjeg. Uvijek južni Jadran, u koji sam zaljubljen, biram mjesta na kojima je što manje ljudi.
Najdraže mi je Lastovo. Izvrstan je to način da se izbaci sve što se nagomila tijekom dana, da se preživi ritam posla – kaže prof. Vrdoljak. Dosad je imao dva Harleya, no nedavno je bio prisiljen prodati svog ljubimca – zbog sinova. Već su odrasli i bio je to jedini način da ih spriječi da i oni sjednu na motocikl, a vozači na našim cestama baš i nisu naučeni paziti na motocikliste, kaže doktor.
Motocikl već godinama vozi i kirurg sa Svetog Duha i donedavni ravnatelj zagrebačke Hitne pomoći dr. Dubravko Huljev. Još je na fakultetu položio ispit i s 25 kupio prvi motocikl, vespu, a prije 15-ak godina Kawasakijev chopper. Njime je donedavno odlazio i na posao, a sve više uživa u vožnji prirodom.
– Vozim 50-60 km na sat, to je motocikl za uživanje, a ne jurnjavu. Fascinantno je otkrivati prirodne ljepote vozeći se motorom. Automobilom juriš ili voziš u koloni, a motociklom češće staješ. Kao prvo, svakih 200 kilometara moraš na benzinsku, a i stražnjica ti utrne (smijeh). Skreneš kamo hoćeš, tko bi autom išao na izvor Zrmanje? Motociklom sam prvi put skrenuo u Rastoke, prije bih samo projurio, a mjesto je fascinantno – kaže oduševljeno dr. Huljev.
Pravo otkriće umjetnička je strana čakovečkog kirurga dr. Renata Igreca, obznanjena nedavno na izložbi njegovih slikarskih radova u Kulturnom domu u Lendavi. Hiperrealistični prikazi ljudskih i životinjskih portreta i anatomske studije, njegovi najčešći motivi, fascinirali su posjetitelje i tako opravdali nagovaranja supruge, brata i prijatelja da napokon izloži svoje radove. Godinama ih je ovaj samozatajni i talentirani kirurg držao u ladici, ili bi ih poklonio.
– Oduvijek crtam, to je definitivno više od hobija. Dok crtate, satima ne morate misliti ni o čemu drugome, samo o onome što prenosite na papir. Zato mi je portret najzahvalniji jer se moram koncentrirati – objašnjava dr. Igrec. Najčešće inspiraciju za crtanje ima u noćnim satima, nakon dežurstva i nakon obveznog treninga karatea. Crta najviše ugljenom i grafitnom olovkom, ali i olovkom u boji i mekanom pastelom. Nedavno se s obitelji preselio u Graz, gdje čeka licenciju austrijske Liječničke komore da bi počeo raditi u tamošnjoj bolnici pa vrijeme posvećuje crtanju.
Dr. Renata Čulinović Čaić, kirurginja iz čakovečke bolnice i predsjednica liječničkog sindikata, školovana je harmonikašica.
– Sviranje mi je lijek za dušu! Oduvijek smo u obitelji svirali, završila sam i glazbenu školu. Kad god me zovu, prijatelji napominju da obvezno ponesem harmoniku. Pa ih pitam, čekajte malo, zovete li me zbog mene ili zbog svirke? – kroz smijeh kaže ova vesela doktorica koju je ljubav prema glazbi dovela i do supruga, pjevača Đuke Čaića. Osim glazbom, bavila se i uzgojem pasa pa su tako iz uzgajivačnice njezine obitelji potekla vrsna legla dobermana i erdel terijera.
Prof. Ivan Alerić, pulmolog i subspecijalist internističke onkologije, kao pročelnik Dnevne bolnice u Klinici za plućne bolesti Jordanovac izdao je pet zbirki poezije: „Maskenbal pod tuđom maskom“, “Dani od pijeska“, “Krevet od kamena“, “Dan maka“ i “Jesam iako“. Piše od svoje 15.
Inspiraciju crpi i iz bolnice i sudbina pacijenata koje ga pogađaju, ali i iz malih, naizgled nevažnih detalja koji ga navode na promišljanje o smislu života i njegovoj konačnosti. Njegove pjesme zapravo su intimne filozofske rasprave.
– Kokoš u dvorištu u jednoj me pjesmi inspirirala na mrtvu prirodu, pero, oko i nogice, i stihove o tome je li slikar zamijetio tugu u oku. Često sanjam nešto i, ako se dignem, u tom trenu i zapišem samo jednu riječ o tome na što se san odnosi, sutra ću napisati pjesmu. Ako se ne probudim i ne zapišem, sutra nemam ni riječi ni pjesme – kaže prof. Alerić.
Njegova posljednja zbirka “Jesam iako” prvo je predstavljanje književnog djela održano u Hrvatskom državnom arhivu, na što je ovaj onkolog s dušom i član Hrvatskog društva književnika posebno ponosan.
Književnost je ljubav i akademkinji prof. Mirni Šitum, predstojnici Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestara milosrdnica. Zamalo je i prevagnula nad medicinom kad je trebalo odabrati fakultet. Objavila je dvije knjige. “Naranče i mrtve ribe” zbirka je njezinih priča iz Domovinskog rata, gdje je kao liječnica na prvoj crti provela četiri godine sa splitskom IV. Gardijskom brigadom, a u zbirci novela “Tko me je rodio” isprepliću se obiteljska povijest i domoljublje.
Govoreći o toj svojoj strani, nedavno nam je u intervjuu izjavila: “Medicina je moja ljubav, moj posao, svakodnevnica i hobi, ali uvijek čovjek ima još i „pitanja duše“.
Netko gradi tijelo pa vježba, netko se relaksira izlascima s prijateljicama, a ja volim književnost. Kad god nađem vremena, čitam, kad sam u prilici i napišem, a relevantni recenzenti podupiru me da to i dalje radim. Naravno, dajem prednost stručnoj literaturi pa malo vremena ostaje za književnost, ali potreba da se o životu izrazim i na drugi način u meni je stalno prisutna”.
Velika je uspješnica dvojice osječkih liječnika Facebook-stranica “Kolega Hitnjak”. Dr. Igor Berecki, pedijatar s Odjela za intenzivno liječenje djece Klinike za pedijatriju KBC-a Osijek, i dr. Dragan Maloševac s Hitnog prijma osječke bolnice već tri godine oduševljavaju duhovitim crticama o svakodnevnim susretima s pacijentima.
Dr. Maloševac te situacije opisuje humorističnim stilom, a dr. Berecki zaokružuje ih sjajnim karikaturama, što je koncept koji se pokazao dobitnom kombinacijom – stranica im ima više od 30 tisuća pratitelja i ušli su u treću godinu objavljivanja.
– Tempo nam određuje inspiracija, objavili smo oko 60 ilustriranih priča, nazvao bih ih roman(t)iziranim anegdotalnim pravim situacijama koje su se Maloševcu događale. On dežura na hitnom bolničkom prijmu i u neposrednom je kontaktu s bolesnicima, a ide i na terenske intervencije. Već ih je prije bilježio, meni su se te priče svidjele, a on je vidio da ja radim neke crteže i brzo smo se našli.
Tu smo negdje i po medicinskim interesima i tako je to sjelo. Prvo smo objavljivali na njegovoj stranici na fejsu, pa smo došli na ideju da to bude zasebno i ispalo je dobro. Dogovor je da budu prepričani isključivo autentični događaji, nema izmišljanja. Naravno, uz zaštitu identiteta pacijenta i bez podataka koji bi upućivali na to o kome je riječ, jer nije nam cilj nikoga ismijavati ni izrugivati se, već prikazati ljudsku stranu intenzivnih i hitnih intervencija – govori dr. Berecki, koji je ovaj “zanat” pekao još od djetinjstva zahvaljujući ljubavi prema stripu o Zagoru.
– Na sreću, čovjek ima sposobnost da iz opterećujućih i stresnih situacija izvuče nešto što će ga psihički rasteretiti od stresnih situacija pa smo mi, eto, kad završe ozbiljne stvari, skloni napraviti neku šalu od ozbiljnih situacija. Kad one prođu, jer posao zna biti zaista ekstremno stresan.
Kad radi ovaj posao, čovjek potpuno shvaća da je svakom pacijentu njegovo zdravlje i njegov život ili život njegovih najmilijih strahovito važan, a često propusti shvatiti da je to njima jedan i jedini, a nama u 24-satnoj smjeni takvih možda i 50... I tako, tijekom 30 godina staža nakupi se stresova i čovjek mora pronaći načina da to iz sebe izbaci na pozitivan način i da se čak dobro nasmije samom sebi.
Velik dio priča zapravo je smijanje samome sebi u tim situacijama, Maloševac je u tome najbolji i nerijetko nađe toplu stranu kod pacijenta, a onu smotanu kod doktora! – objašnjava nam dr. Berecki.
>> Doktori mislili da je pijana, a ona preživjela sedam moždanih udara
