Može li poetski recital usred ljetne vreve u preskupom turističkom gradu privući publiku i onda je natjerati i na ovacije? Druga literarna večer programa „I da te ljubim, a da te čuvam“ Dubrovačkih ljetnih igara pokazala je da može.
Iako su najzaslužniji za to pjesnici Irena Matijašević i Tomica Bajsić, nisu manje niti zasluge doista kongenijalnih interpretatora njihove dramski osviještene poezije koja koketira sa prozom i to Marije Šegvić i Silvia Vovka. To dvoje mladih glumaca vraća dostojanstvo glumačkom kazivanju poezije u nas koje je posljednjih godina, a zapravo i desetljeća potpuno zamrlo.
Nevjerojatno je koju je dodatnu snagu u jednu od ionako najsnažnijih pjesama hrvatske suvremene poezije, Bajsićevu „Ranjenik iskušava Boga“ ulio fizički krhki Vovk. A istom mjerom je uzvratila Marija Šegvić interpretirajući Ofeliju iz zbirke Irene Matijašević „Danska H2O“ u kojoj je svog Hamleta našla u Vovku. Režija Vlatke Vorkapić u zahvalnom atriju palače Sponza pokazala se kao idealno mjesto za dramski posložen poetski tekst Irene Matijašević, čemu je pridonijela i izložba Jagode Buić Carta canta 2, ali i sviranje violinistice Nine Bajsić. Očito, i suvremena poezija ima artističku snagu i ne treba se skrivati po slabo čitanim časopisima, nego može biti i među uspješnijim programima elitnih hrvatskih ljetnih festivala. Večer u Sponzi imala je još jednu ljudsku dimenziju.
Tomica Bajsić, jedan od vodećih hrvatskih, premda iznimno samozatajnih pjesnika, bio je hrvatski branitelj koji je ratovao i na dubrovačkom ratištu, iako su u izboru pjesama predstavljenih u Sponzi te ratne pjesme preskočene. No, poziv Bajsiću na ovogodišnje Igre ipak je lijepa gesta prema pjesniku u čijem opusu i Dubrovnik ima svoje važno simbolično mjesto.
