U Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski večeras će, u sklopu programa Izvorišta, hrvatska publika prvi put imati priliku poslušati Lidija Dokuzović Trio koji će predstaviti svoj album "Čula jesam" i tradicijske pjesme u jazz aranžmanu. Uz Lidiju, koju već dobro poznajemo kao dugogodišnju pjevačicu pionirskog etno sastava Afion, njezin trio, inače baziran u Švedskoj, u kojoj živi već više od desetljeća, čine gitarist Allan Skrobe i kontrabasist Jesper Nordberg. Na zagrebačkom koncertu kontrabas će preuzeti Zvonimir Šestak, a publiku, otkrila nam je Lidija u razgovoru uoči koncerta, očekuju pjesme koje diraju u srce, navode na razmišljanje, izmamljuju osmijeh i pokoju suzu.
– Sve to, uz sjajne glazbenike i, nadam se, dvosmjernu razmjenu ljubavi. Koncert uvijek zajednički oblikuju izvođač i publika – poručuje Lidija Dokuzović.
Kako je nastajao album "Čula jesam"? Koja priča stoji iza pjesama koje ste odabrali?
Album je nastao u vrijeme pandemije. Afionovu skandinavsku turneju morali smo otkazati pa smo Allan i ja, kao i većina glazbenika u to vrijeme, provodili puno vremena u studiju svirajući i radeći aranžmane za neke nove pjesme. Jesper je moj omiljeni kontrabasist pa je bilo logično da ga uključimo u priču. Odmah pri prvom zajedničkom susretu nas troje znala sam da ćemo snimiti album – i to smo učinili u samo tjedan dana! Za album se zainteresirala švedska diskografska kuća Gammalthea, što nam je bilo izuzetno drago jer u svom katalogu imaju uglavnom vrhunska švedska folk i jazz izdanja, a dizajn omota potpisuje Ana Zekić, koja je baš pogodila atmosferu albuma i dala mu upečatljiv vizualni identitet. Na albumu se našlo 11 meni jako dragih pjesama. To su sve tradicijske pjesme o ljubavi, životu, ratu i razočaranju, ali i nadi i optimizmu. Odabrala sam pjesme koje su mi tada bile važne, intimne i krhke, koje sam voljela pjevati i koje sam čula i učila od raznih pjevačica. Album je zapravo i neka vrsta hommagea njima – svim pjevačicama – poznatim i nepoznatim nositeljicama tradicije.
U najavi koncerta stoji i znakovita rečenica – Lidija Dokuzović ne libi se ni riječi "folk". Čini se da se nikako ne možemo usuglasiti oko naziva, ali i da neki od njih i dalje nose negativne konotacije. U čemu je stvar?
U Hrvatskoj se uvriježio izraz "etno" za suvremenu interpretaciju domaće tradicijske glazbe. "World music" se koristi kada je riječ o tradicijskoj glazbi drugih u fuziji s drugim žanrovima. Izraz "narodno" jako se rijetko upotrebljava, ali zato su nam puna usta tradicijske glazbe. U Skandinaviji se, pak, koristi riječ "folk" za tradicijsku glazbu kako u "izvornom" tako i u novom ruhu, dok je "world music" zadnjih godina doživljavao kritiku zbog kolonijalnih konotacija tako da je, recimo, muzička akademija u Göteborgu preimenovala svoj odsjek u Odjel za suvremenu tradicijsku glazbu… U Hrvatskoj je pak riječ "folk" u korijenu riječi folklor, ali, avaj, asocira i na novokomponiranu narodnu glazbu znanu kao turbofolk, čija je percepcija vrlo podijeljena u hrvatskom društvu. U Americi je folk, pak, vezan uz radnički pokret i protestne pjesme. Možda mi je i zbog toga riječ folk draga, zbog svoje aktivističke komponente.
A tu su i političke implikacije tradicijske glazbe…
Politiku i (tradicijsku) glazbu teško je razdvojiti. Tradicijska glazba je kroz kulturne politike, nacionalne narative i politike identiteta povezana s ideologijama. Politika utječe na glazbu želeći je oblikovati i instrumentalizirati kako bi služila njenim ciljevima, a glazba i njeni protagonisti katkad su manje, a katkad više poslušni u toj nakani. Počevši još od romantizma i "dobrog seljaka", zatim kroz rad seoskih amaterskih pjevačkih društava, gdje se odozgo određivalo kako bi se ta društva trebala predstavljati, kako izgledati, što pjevati i kojih se "stranih" natruha riješiti… Već tada se težilo puritanstvu i zamišljenoj izvornosti, ne uzimajući u obzir da je tradicijska glazba bila u stalnom doticaju s drugim glazbama, koje su na nju djelovale, te da je, kao i sve u tradicijskoj kulturi, podložna promjeni. Devedesetih se taj obrazac nastavio na smotrama i festivalima, a dio tradicijske glazbe korišten je u nacionalističke svrhe. Pojavom etno pokreta i glazbenika koji su izvodili tradicijsku glazbu izvan dotadašnjih normi kombinirajući je sa suvremenim žanrovima mladu je publiku ponovno počela zanimati tradicijska glazba upakirana u njihov glazbeni jezik. S drugim valom etna u Hrvatskoj čini mi se da se počinje preispitivati nacionalistički narativ i u repertoar se postupno uključuje glazba nacionalnih manjina, ona s teritorija susjednih zemalja, ali i šire.
Osim toga, zaziralo se i od tradicijske (seoske) glazbe jer se smatralo da je selo nazadno i primitivno, dok je s druge strane postojao koncept urbanog kao modernog i naprednog. Ta dihotomija urbano – ruralno u međuvremenu je izblijedjela. Međutim, ono što je ostalo prilično ukorijenjeno jesu neki patrijarhalni obrasci. Upravo zato mislim da su važni izvođači koji takve obrasce kritički propituju i pomiču granice. Narativi oko glazbe se mijenjaju – ali za to su potrebni akteri koji će svjesno (ili katkad nesvjesno) djelovati kako bi postupno došlo do promjene.
Iz vaših odgovora jasno se da iščitati da ste po struci etnologinja! Kada ste se prvi put zaljubili u tu glazbu i pomaže li vam i struka u umjetničkom djelovanju?
Sve je krenulo u djetinjstvu, uz majku koja je voljela pjevati sevdalinke i makedonske pjesme. Imale smo kazete koje smo stalno slušale, a kad bi se izlizale, nastavile smo pjevati "na suho". Tako da sam već kao dijete imala poveći repertoar, a zatim sam plesala i u dječjem folkloru. Tijekom studija etnologije nisam imala kolegij etnomuzikologije, ali sam sama preslušavala arhivske snimke, listala notne zapise, pohađala i organizirala radionice. Posebno me privukla glazba na jezicima koje nisam razumjela – nova zvučnost, ritmovi i instrumenti koje nikad prije nisam čula. I tu sam se potpuno zaljubila u tradicijsku glazbu. Studij etnologije pomogao mi je razviti kritiku poimanju tradicije i kulture te osvijestiti koji su to čimbenici koji oblikuju percepciju tradicijske glazbe.
Afion se nedavno, nakon 20 godina, nažalost razišao. Kada pogledate unazad, čega se iz tog perioda najradije sjećate? Ima li šanse i da ćemo Afion nekad ponovno čuti?
U 20 godina djelovanja skupilo se podosta lijepih sjećanja. Sjećam se prvih proba, koncerata, pa i velikih događaja – nastupa na Vlašiću s KUD Idijotima, promocije prvog albuma i to baš u Lisinskom (!), odlaska na ETHNO u Rättvik u Švedskoj gdje smo upoznali Makedonca Aleksandra Jovevskog, koji je kasnije postao stalni član Afiona, turneje po Francuskoj i koncert u najvećem francuskom zatvoru gdje nas je jedan zatvorenik tražio da sviramo nešto od Lepe Brene, koncerti na Shetlandu gdje smo gledali kitove i svirali pred prepunom sportskom dvoranom zajedno s kineskim Hanggai Bandom. Zatim nastup u amfiteatru u Ohridu pred 3000 ljudi gdje smo upoznali i legendarnu Vanju Lazarovu, ljetne turneje na obali od Novigrada do Cavtata, a prije svega prilika za upoznavanjem sjajnih ljudi i muzičara na našim putešestvijama. Svirali smo na jednoj sahrani i gostovali na čak tri svadbe. Nemamo u skorije vrijeme u planu okupiti Afion, ali nije isključena suradnja među nama. Ono što ostaje su albumi koje publika može uvijek poslušati. Uostalom ima već i na sceni mlađih bendova koji su baštinici Afionovog nasljeđa pa se može i njih slušati.
Već dugi niz godina živite u Švedskoj. Kako to da ste se odlučili na taj životni potez? Jeste li osjetili ili i dalje osjećate neke kulturne šokove?
Došla sam zbog ljubavi i ostala. Najveći šok bio mi je koliko su ljudi u administraciji ljubazni! Sve ide bez stresa, nema biljega i kompliciranja. Na poslu su pauza za ručak i fika svetinje, socijalizacija na poslu je jednako važna kao i posao jer nema ničeg bolje od dobre atmosfere među kolegama. Zadovoljni radnik radi bolji posao! Zdravstveni sustav je drukčiji. U trudnoći skoro da i nisam vidjela liječnika jer se smatra da trudnoća nije bolest nego normalno, ali „drugo stanje“ žene. Trudnoću vode primalje, a primalja i porađa. Nema sto ultrazvukova nego 2-3. I da, nakon poroda dobiješ čašu soka i sendvič sa švedskom zastavicom na čačkalici!
Društvo je inkluzivnije – pazi se na rodnu ravnopravnost svugdje: političke stranke moraju imati približno jednak broj ženskih kao i muških delegata. I tako je u svim sferama društva. Pazi se da žene budu jednako zastupljene kao i muškarci. U Švedskoj crkvi su žene i svećenice i biskupice, vjenčavaju se gay parovi, obilježava se Dan žena, organiziraju se yoga i baby café programi. Crkve su i lijepa koncertna mjesta u kojima se često može čuti kvalitetna glazba, pogotovo world music.
Na bazenima ne postoje kabine nego se svi presvlače u istoj svlačionici. Ljudi plivaju u hladnom moru pa i tijekom zime. Kultura odlaska u saunu je vrlo popularna. Groblja su usred grada i smatraju se zelenim oazama u kojima ljudi šetaju, džogiraju ili se
pak sunčaju nedaleko nadgrobnih spomenika.
Svatko plaća svoje piće, nema plaćanja rundi. U redu, ja se družim s folk muzičarima, među nama je ipak malo opuštenije. (smijeh)
Šveđani su toliko željni sunca da čim koja zraka promoli, svi požure van, naguraju se po parkićima na svojim dekicama (čak i onda kad je meni, recimo, vrijeme za zimsku jaknu) ili pak sjede ili stoje naslonjeni na bilo što i žmirkaju u sunce upijajući D vitamin.
Kakva je švedska scena, kako reagiraju na glazbu s naših prostora?
Malmö je multikulturalan, tu živi 187 nacionalnosti, a 52 jezika se uče kao materinski jezici u školama. Ima puno izvrsnih glazbenika iz cijelog svijeta, a koncerata je napretek. Šveđani su prije mog dolaska imali fazu fascinacije balkanskom i kletzmer glazbom. Taj je val prošao, ali čini mi se da se ponovno lagano vraća. Na mojim koncertima ljudi jako lijepo reagiraju, slušaju, zanima ih, uključuju se, ali i vrlo su znatiželjni saznati o čemu su pjesme. Švedska je scena bogata i raznolika. Ima mnogo folk muzičara, što i ne čudi s obzirom na to da se švedska folk glazba može studirati na tri glazbene akademije! Ima mnogo izvođača, koji surađuju, i vjernu publiku koja sve to prati. Budući da ima puno doseljenih glazbenika, zaista se u našem malom Malmöu može čuti tradicijska glazba iz cijeloga svijeta.
Čime se sve, uz svoj Trio, tamo bavite? Spomenuli ste mi da vodite i jedan zbor?
Vodim zborove, vokalne grupe i radionice pjevanja. Trenutačno vodim malmešku podružnicu Hora bratstva i djetinjstva koji je u Stockholmu pokrenula Kristina Kovač (kći Kornelija Kovača), a na repertoaru su nam pop-rock hitovi iz 80-ih godina. Vodila sam i lezbijski zbor u Malmöu te vokalnu grupu Jana koja je pjevala hrvatske tradicijske pjesme. Uz to nastupam u raznim kombinacijama u trijima, duima s kojima održavam koncerte za djecu različitih uzrasta, kao i za djecu s posebnim potrebama, starije osobe i oboljele od demencije. Osim glazbe, radila sam i poslove koji imaju veze s mojom strukom: posljednje četiri godine pola radnog vremena kao nastavnica hrvatskog jezika te na Sveučilištu u Malmöu kao asistentica na istraživačkom projektu o useljenicima iz bivše Jugoslavije i njihovu putu ka ulasku na švedsko tržište rada.
I u Hrvatskoj vodili ste niz zborova! Postoji nešto zbilja čarobno i moćno u zborskom pjevanju - što vas tome privlači?
Jesam, čak 5! Počevši od Le Zbora s kojim sam se naučila kako voditi zbor i s kojima smo imali divne uspomene vezane uz kulturni aktivizam. Zatim Čipkica s kojima smo radili tradicijske pjesme iz cijeloga svijeta, Zbor srpskog društva Prosvjeta Zbor Xop, ženski zbor makedonskog društva Momi biserni i na kraju Zbor pritužbi. Zborsko pjevanje je za mene čista terapija, volim raditi s ljudima i volim vidjeti kako ljudi kad im se omogući sigurno mjesto procvjetaju i propjevaju. Pjevam u zboru od vrtića i znam koliko radosti donosi. Kad sam počela voditi zborove, odlučila sam to raditi drukčije – na demokratičan način i bez autoritarnosti jer je to ono što je mene najviše odbijalo od klasičnih zborova. Važno mi je da ljudi uživaju u pjesmi i da je osjete u tijelu.
Pjevanje nas uči disanju i pravilnom držanju, pomaže u borbi protiv stresa, gradi samopouzdanje i donosi osjećaj zajedništva. Najljepše je vidjeti kako se ljudi počinju međusobno slušati, kako im se popravi raspoloženje i kako im se glasovi malo pomalo počinju stapati u jednu cjelinu gdje je svaki dio bitan. Na kraju krajeva: Tko pjeva – zlo ne misli!
Otvori KEKS Pay
