Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Voda nikad nije crna

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
21. prosinca 2019. u 12:47 2 komentara 330 prikaza

Kada je student Karlo Herc pomislio da je napokon primljen, već je bio istjeran u hodnik.

Kratka priča - Mario Šimudvarac Kratka priča Književna reciklaža bucmastoga Perice

Izašao je kroz ta vrata u nekoj magli, bubnjalo mu je u ušima, a srce tuklo brzo kao u divljeg zeca. Nekako se osjećao sav zgužvan, jedno rame kaputa skliznulo je previše na nadlakticu. Pa ta kosa njegova, sva neuredna kod ušiju i na zatiljku, uvijek pada preko očiju. Naočale zlaćanih okruglih okvira još su malo povećavale njegove krupne lijepe smeđe oči, pogleda vlažnog od silnih trepavica koje su ga okruživale.

Kako to da nije uspio, pa rekli su mu da ne bi trebalo biti teško.

Te večeri lutao je gradom u kojem je studirao. Studirao je povijest već šest godina, a još uvijek nije stekao ni zvanje sveučilišnog prvostupnika. Dolazio je na studij iz Savskog Črnca autobusom, a topla večera ga je uvijek čekala u rodnoj hiži.

Mislio je da će mu pomoći to što mu je Joža predložio. Čuo ga je kao sad da mu govori, ti si Karlek dobar dečec, samo si malko spor, ti trebaš poticaj, malo ambicije, odi tamo kod našeg Runteka, reci da sam te ja poslal, samo da sam te ja poslal.

Sada je vrtio u glavi, dok je tu i tamo zastajkivao da bi bolje pogledao svoj odraz u uglancanim gradskim izlozima, redoslijed počinjenih radnji i događaja ne bi li otkrio tu skrivenu grešku koja se dogodila. Ili ju je pak on počinio? Ali kako mu je to pošlo za rukom kada je Joža rekao da je sve riješeno. U čemu je onda problem, pitao se stariji student hodajući prema tramvajskoj stanici. Želio je stići na večernji autobus.

Savski Črnec za njega je bio najljepši na svijetu, to je bio njegov kraj. Blizu Sava, a blizu je i potok Črnec. Taj potok pričao je priču tog kraja. Zašto Črnec, pa nije baš da je voda, rekli bi, črna. Ne, voda nije crna, voda je prozirna. Ali, onda se činila da je crna.

KRATKA PRIČA Laptop (božićna priča)

Prije stotinu i stotinu godina kmetovima na ovom vlastelinskom kraju potok je bio črn, a tlo močvara okružena gustom šumom. Rukavci rijeke Save gmizali su kud su htjeli, a potok je bio črn jer su ga od svjetlosti zaklanjale guste grane. Milili su kmetovi po močvari, loveći žabe i zmije. Puhovi su bili slasni zalogaj, a puževe su brala djeca. Mukotrpno se i krt kraj jame čekao, pa bi se štihačama lupalo po njemu dok jadnik ne bi skončao pred blatnjavim čizmama. A poslije bi se kradom prodavalo jadničkovo krzno.

Karlo je najviše volio priču o Katarini Blahoj, vlastelinki koja je u davna doba živjela u dvorcu od kojeg su samo ruševine ostale. Katarina je bila dobra gospodarica, draga dušica, kažu, koja je pomagala siromaške koji su pohađali obližnju školu. Darivala je ona i učenike i učitelje, opet kažu.

Katarinu je zamišljao kao prelijepu ženu, koja vijori po svom imanju i prema svima pruža svoju dragost koju oni kao tople ruke prihvaćaju, ali samo on njezinu ruku prima snažno i zajedno trče, trče vinogradima punim grozdova koji mirišu najdivnijim sokovima.

I sada kada se probudio u svojoj sobi, sanjao je Katarinu. Majčin glas konačno je proparao njegovu nejasnu probuđenost i tek potom ga je osvijestio u ušima koje su sada jasno čule:

– Karlo! Karlo! Dolazi! Došao je prijatel Joža da te vidi!

Joža, pa Joža, što sad hoće, sigurno mi želi nešto predbaciti, sigurno sam ja kriv, prebirao je Karlo svoje misli.

Ma što me briga, branio se u sebi, nek’ kaže što god želi. Ja sam bio, došao sam kako je bilo rečeno, predstavio se, bio sam pristojan, zašto se dogodilo to što se dogodilo – to ja ne znam, slagao je on svoj mozaik. Ipak je nesigurno izašao iz svoje sobe, još uvijek u pidžami, tek je papuče nazuo na bose noge.

– Oooo, mladiću moj, pa kaj spiš, već je deset sati – Joža ga je dočekao riječima koje su bile tek uvod u ono što mu želi reći.

– Pa subota je, mogu malo odspavati – opet se branio.

– Ma moreš, moreš, kad ti stari japa životinje bu nahranil.

Kratka priča Uniseks pokrata

– Dobro, Joža, reci što imaš – čak je i Karlo znao da je bolje da što prije čuje što Joža hoće od njega.

– Imaš pravo, zasral si sve kaj si mogel, je s’ ti rekel da se samo javiš Runteku, jesem ti rekel?

– Jesi. Javio sam se Runteku – kada je to rekao, Karlo je sjeo na kuhinjski stolac. U kuhinji su se, kao u srcu kuće, odvijali svi važniji razgovori.

– Rekel si ti Runteku da je uhljeb, da bi trebal više raditi za ljude, a manje za sebe, i da bi ti to sve menjal! – Joži su se osim nabreklog nosa zacrvenjele i bjeloočnice.

– Nisam to rekao.

– Nisi baš tim riječima, malo si to uljepšal, malko si okolišal, ali to bi bilo to.

– Pa kad me je pitao što ja iskreno mislim, o njemu, o stranci, o njihovu radu – govorio je Karlo, još nekako uvjeren u iskrenost pitanja gospodina Runteka.

– Ti nisi normalan, pa čovek te je pital to reda radi, da malko probije led, a ti odmah raspalil, da ovo ne valja, da ono ne valja, ti bi sve to menjal, ti bi bolje, ti znaš sve o politiki, ti sve znaš kaj bi trebalo.

Sad je Karlo vidio i mamicu kako joj se obrazi počinju žariti, pa kad je ona započela nije se niti najmanje iznenadio.

– Mulec jeden, pa kaj ti misliš?! Škola ti šteka, bar si se mogal te politike primit, kaj si ti Runteku solil pamet? Pa on je v politiki već dvadeset let, zna on kaj treba, baš mu ti budeš rekel kaj je čineći!!!

Nije da mu se nije sviđala pomisao da bude političar u dobrom odijelu s kravatom i finom košuljom koja ga ne steže oko vrata. A onda je u sebi sam sebe prekorio zbog misli koje su ga od jednog idealizma, brige za svakog čovjeka i biće dovele tako blizu puta gospodina Runteka da je već s njim čvrsto gazio po stazi političke igre, dok ga prati žena poput dobre Katarine, koja bi tako dobro pristajala kao jedna humanitarka uz političara. Prenuo ga otac na kuhinjskim vratima, nekako iskonski depresivan zbog brojnih seoskih poslova.

KRATKA PRIČA Oprost

– Kaj je ovo, zbor birača?

– Je, je Jerko, samo ti zezaj, ali tvom sineku su birači izmakli v zruku – Joža je uzvratio jednako depresivnim tonom.

– Kaj? O čemu ti to govoriš?

– Pa poslal sam ga Runteku i on je tam svakakve bedastoće sipal pa su ga izbacili – objasnio je Joža ocu nesuđenog političara.

– Iz partije, kak se to kaže, iz stranke?

– Ma do stranke on još ni stigel, izbacili su ga iz ureda, odmah je gluposti počel pripovedati – govori Joža, a mamica potvrđuje kimajući glavom.

Karlo je blago saginuo glavu da mu koji šamar ne bi iznenada doletio.

– On se bude u politiku vrnul! – nekako je iznenada proročki zahroptao otac.

– Ne bu išlo, rekel je Runtek da neće ni čut više za njega.

– Pa ne bu on kod Runteka išel – veli otac.

– A kam će? – pitala se mamica.

– On će svoju stranku osnovat, mi se svi bumo tam upisali, a onda ga Runtek bu zval da stranku ugasi, a članstvo da pripoji njemu. A tako bu opet s Runtekom – objasnio je Jerko prisutnima. Karlo je razrogačio svoje krupne oči čudeći se očevom planu koji, koliko god da je bio sulud, ponovo mu je vratio sliku humanitarke Katarine koja prati političara na stranačkom skupu dok ih vozač čeka u crnoj limuzini vješto udaljen od okupljene svjetine. 

Autorica je rođena 1970. u Virovitici, magistra je novinarstva (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu). Radila kao novinarka u redakcijama Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista u Zagrebu. Izdavačka kuća Profil objavila joj je roman “Svi ste u knjizi” (2005.). Voditeljica je radionice Postani bloger/postani novinar u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu.

Indira Levak
dodjela MAC nagrade
Srpski mediji raspisali se o Indiri: 'Pojavila se gotovo gola, sve oči su bile na njoj'
HS kožnu bolest
Hidradenitis suppurativa
Bolesnici koji imaju HS kožnu bolest često pate od depresije i anksioznosti, a najbitnije je bolest prepoznati na vrijeme
  • Kolumpar:

    Dudek i Rundek, Jožek i japica. Jeden skulavec, tri presvetla. Odlično, šrajbaj bona dalje.

  • mare0801:

    Majke ti, ovo kao da je napisano prije 150 godina.