Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Književna reciklaža bucmastoga Perice

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
14. prosinca 2019. u 10:12 2 komentara 449 prikaza
Kratka priča - Mario Šimudvarac

Sjedi bucmasti Petar kao stijena u prvoj klupi točno ispred mene. Pogleda i procijeni kakve sam volje. Ispruživši ruku, naivno ukrade napolitanku ili voćni bombon s moje dotrajale katedre. I nasmije mi se dobrodušno. Nevjerojatno je koliko to dijete voli jesti, toliko da sam u početku pomislio da ga doma ne hrane. Odmah sam odbacio tu pretpostavku s obzirom na njegovu kilažu. Usto, pripovijeda mi na početku sata na kojem trebamo govoriti o hrvatskoj gramatici o tome kako mu je mama baš danas za doručak na brzinu ispohala šniclu, trlja zadovoljno ruke kada se na ražnju okreće svinjče, u školskoj kuhinji na zgražanje tete kuharice u džepove natrpa sendviče, jabuke i naranče da mu ne uzmanjka za kasnije. Upija taj simpatični učenik petoga razreda osnovne škole pozorno i spremno sve pojmove iz teorije književnosti, sudjeluje dobrovoljno ili prisilno na moj nagovor na različitim dječjim književnim natječajima i festivalima, neke su mu priče i objavljene mojim zalaganjem i poznanstvima u prigodnim zbornicima ili na mrežnoj stranici škole.

KRATKA PRIČA Laptop (božićna priča)

Znam da bi maleni Pero veoma rado postao slavnim i poznatim književnikom. Kako mi je bio naglasio, bijaše to htijenje odveć davno rođeno u njegovu umu kada je još kao nerođeno dijete slušao kroz vodu majčine utrobe skladne zvuke govorenoga jezika našega, kada je izgovorio s nekoliko mjeseci svoje prve riječi materinskoga nam jezika, a zatim ih je već s pet godina počeo nespretnom rukom utiskivati i klesati na bijeli papir bez crta i polako čitati. Već je odavno na zgražanje svojih obrazovanih roditelja, koji nesumnjivo namjeravaju vrsna sina uputiti u pravcu liječništva ili odvjetništva, ili pak na iskrenu radost raščupane učiteljice razredne nastave na pitanje što želi biti kada odraste, jednom riječju odgovarao – književnik. U drugom slučaju rekao bi – pisac. Iako nije ni pravo znao u čemu se točno razlikuju te dvije bliskoznačnice, što sam neprimjetno provjerio na jednom nastavnom satu, bio je uvelike upućen u spisateljski posao.

– Kako pisati kao što dobri pisci pišu? – mučilo ga je. Obrati mi se za pomoć.

– Ukradi od drugih pisaca što više možeš – podučih novaka. – No pazi da tvoj novi sastavak ne bude potpuno isti kao i radovi onih ljudi od kojih si ukrao. To se onda naziva plagijat.

Nisam još bio dovoljno istražio je li u kojoj drugoj struci ili u kojem drukčijem zanimanju krađa materijala za reciklažu toliko tolerirana, dopuštena, pa čak i hvaljena, kao u umjetnosti. Još da u današnjem svijetu smijem djecu učiti – ukradi... Shvatio je moj mali Pero.

Kratka priča Uniseks pokrata

I danas, kada ga sretnem na belečkim ulicama, znam iz podsvijesti da sam barem malo zaslužan što je postao poznati književnik. Piše guščjim perom moj Petar, moja tvrda gromada odvaljena iz bogate i vrijedne hrvatske književne tradicije od Bašćanske ploče do danas, pjesničke centone (lat. cento genitiv centonis: krparija, od grč. ϰέντρον) sastavljene od brojnih stihova velikih europskih pjesnika, stvara on književne palimpseste brisanjem i preispisivanjem pojedinih riječi i rečenica iz tuđih tekstova, a ni snažne metatekstualne i intertekstualne književne igre sa starijim i novijim piscima hrvatskim nisu mu strane. Sudjeluje bucmasti Perica na brojnim književnim festivalima, objavljuje godišnje najmanje tri, četiri zbirke kratkih priča ili pjesama. Honorarno radi na svoju veliku radost i u stručnim komisijama za vrednovanje literarnih radova mojih sadašnjih učenika, književnih novaka. Budući da nisam bio sam sposoban tijekom nastavničkoga života od drugih ukrasti ono što su mi godine i struka ponudili, što nisam uspio reciklirati tuđe zamisli i kulturne predodžbe u nov i neponovljiv književni proizvod, još uvijek sjedim za istom drvenom katedrom puneći dječje glavice vrstama riječi, padežima, glagolskim vremenima i glasovnim promjenama, dok moj mali Petar uživa u svojoj veličini nastaloj književnom reciklažom. Pa kada je to već tako, sretni moj bucmasti Pero koji si okusio slatkoću raznovrsne hrane s Homerove bogate trpeze, dopuštam ti da i ovaj moj očito neuspjeli i odbačeni književni tekst pretvoriš iz smrdljivoga smeća u svoje nove umjetničke kreacije i ispuniš svoje književne ambicije.

– Zašto se tako lako od njega odvajate, učitelju? – pitaš me.

Valjda bi već dosad trebalo biti jasno da sam ga sastavio od književnoga otpada.

Nije li tako, moj Perice?

O autoru

Autor je rođen 8. travnja 1989. u Banjoj Luci. Gimnaziju prirodoslovno-matematičkoga smjera završio je u Zaboku. Bio je jedan od osnivača časopisa Jat. Dva je puta nagrađen Rektorovom nagradom. Nagrađen je nagradom Filozofskoga fakulteta za izvrsnost u studiju. Diplomirao je jednopredmetnu kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2013. s radom Jezik Trsatskoga zakona i Trsatskoga urbara. Član je Matice hrvatske i Hrvatskog filološkog društva. Radi kao učitelj hrvatskoga jezika u OŠ Belec. Predaje stariju hrvatsku književnost na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru.

VIDEO Pobjednici natječaja za kratku priču 2019. su Ivana Šojat, Zoran Malkoč i Luko Paljetak:

Indira Levak
dodjela MAC nagrade
Srpski mediji raspisali se o Indiri: 'Pojavila se gotovo gola, sve oči su bile na njoj'
HS kožnu bolest
Hidradenitis suppurativa
Bolesnici koji imaju HS kožnu bolest često pate od depresije i anksioznosti, a najbitnije je bolest prepoznati na vrijeme
  • stari_mačak:

    Pa i jal i ljubomora mogu lijepo nadahnuti nekoga da piše. Nije zabranjeno.

  • Kolumpar:

    Perica, to sam ja, Samo da pročitam Cervantesov predgovor Don Quixoteu. Čini mi se odlična receptura. Šalu na stranu, književnici nisu izolirani otoci, već su svjesno i podsvjesno spojeni nevidljivim nitima s književnicima sadašnjim i prošlim. Neki, kao onomade Virginia ... prikaži još! Wool, ne žele ovo priznati, već misle da su originalni do nebesa. Noću mjesečare po tuđim snovima, danju pišu. A opet, ispadnu drugi tonovi, druge boje, svjetlo, itd. Konj nije konj samo ako se gleda sprijeda. Brale, odlična priča, no završetak nepotreban. Ne treba sve objasniti, neka čitatelji sami skontaju.