Vremena su komplicirana i potrebno je nekako kontekstualizirati različite pojave i događaje u društvu. Laurie Anderson svojim koncertom koji smo vidjeli u punoj dvorani Vatroslav Lisinski u utorak navečer učinila je baš to i oduševila publiku.
Mnogi koji su mislili da će vidjeti nerazumljiv art-performance doživjeli su upravo suprotno. Vrlo razumljiva, duhovita, bolno precizna, Laurie Anderson poput nekog dragog vodiča u sat i pedeset minuta nastupa sastavljenog od narativnih dijelova i pjesama ponudila je prilično sveobuhvatan prikaz, neku vrstu emocionalno-intelektualnog kompasa za lakše kretanje po kompliciranoj svakodnevici.
„Svakih petnaest godina krenemo u rat i pronađemo neprijatelje koje moramo - ubiti“, objasnila je odmah na početku, jer kao Amerikanka još od „United States I-IV“ njena zemlja joj je najveća inspiracija. A danas ima puno razloga za nadograditi taj koncept. Stoga je čitav koncert s projekcijama starih fotografija Boba Dylana, Gertrude Stein, Allena Ginsberga, Williama Burroughsa i drugih, s njihovim citatima na velikom pozadinskom videoekranu, dao kontekst te „čitave proklete američke priče“ koju je Andersonova vlastitim pjesmama i monolozima samo aktualizirala.
„Republic o Love“ najavila je prisjećanjem na nedavni skup u Austriji čija je tema bio odnos države, vlade i - ljubavi. Nakon što je citirala i ispreskakala J.D. Vancea i njegovu izjavu „We don't rank love“, Cornel West i njegova misao „Pravda je pojavni oblik ljubavi u javnosti“ postavila je temelj priče o izostanku iste u suvremenom društvu. Zapravo je Laurie Anderson komotno mogla nastupiti i kao dio zagrebačkog Subversive festivala čijeg sam osnivača Nikolu Devčića Mišu sreo u dvorani. Zapitala se Andersonova i kako objasniti proklamirani „domoljubni“ narativ Trumpove administracije o obitelji, u trenutku dok se brutalno razdvajaju obitelji imigranata?
Burroughsa je davno bio i izvor naslova „Language Is a Virus“, jedne od njenih najpoznatijih pjesama za koju sam uvijek mislio kako bi bila idealna da ju obradi Grace Jones. Sa ritam sekcijom, dvije violinistice/prateće pjevačice, gitaristom koji je povremeno uzimao rog i harmoniku, saksofonistom i trubačem, Laurie Anderson u prednjem planu pozornice za synthesizerom i mikrofonom, povremeno je u ruke uzimala i violinu. Uz sjajan instrumentalni dio/duel njene violine, trubača i dvije violinistice u sredini nastupa, dobili smo i njen poznati, tehnološki „patentiran“ dio kad odjene prsluk koji pritiskom ruku postaje bubanj/synthesizer kojim udara ritam „sama po sebi“ i uz istovremenu naraciju na mikrofonu postaje „one woman show“ moderne umjetnosti.
Interpolacija apsurda u suvremenom društvu kroz seriju stvarnih događaja možda bi bio programatski plan njenog „izlaganja“. Sve je bilo puno apsurdnih, ali istinitih priča o ICE agentima, njenom prolasku kroz carinsku kontrolu na aerodromu, umjetnoj inteligenciji ili odlasku na Mars, gdje bi bili mogući nuklearni pokusi. Dobrotvorni tulum vatrogasaca u Hamburgu odmah nakon rušenja nebodera World Trade Centra - na kojem se našla u predvorju, jer u hotelu nije mogla spavati od buke, a oni su skupljali priloge za američke kolege - jedan je od razloga zašto Laurie Anderson i danas smatra da nas više stvari povezuje, nego što nas državne politike razdvajaju.
To zajedništvo u mukama i dilemama današnjice osjetila je i publika u Lisinskom, pa su mnogi izašli iz dvorane kao sa neke svjetovne mise koja vam je otvorila oči, začuđeni kako je istina zapravo jednostavna, pogotovo kad vam ju kroz performance ponudi Laurie Anderson. Razarajuća reinterpretacija Dylanove „A Hard Rain’s A‐Gonna Fall“ pokazala je da se malo stvari promijenilo od 1962. kad je pjesma nastala. Naspram tih velikih gesti, potpuno promijenjena izvedba „Dirty Boulevard“ njenog supruga Loua Reeda pokazala je da su i „ulica“, tj. bulevari, mjesto o kojima se može ispjevati dojmljiva poezija.
Uključila je i dio njegove suradnje s Metallicom, pjesmu „Junior Dad “, a velika slika Ginsberga i njegov davnog pitanja „Zašto su američke knjižnice pune suza?“, samo je pokazala da su očevi nekad i danas prilično slični, što je potkrijepila izvedbom njene vlastite „World Without End“ u kojoj kaže, „kad je moj otac umro, položili smo ga u zemlju, kad je moj otac umro, bilo je kao da je izgorjela cijela knjižnica“.
Nimalo elitistička, vrlo razumljiva i artistički opako prodorna, Laurie Anderson u Lisinskom je bila i majstor koji s publikom vježba tai chi na bisu (pročitajte Lou Reedovu knjigu „Vještina ravne crte – moj tai chi“ prevedenu i kod nas), a i čitav koncert bio je posvećen njemu. Ogroman aplauz nakon zamalo dva sata nastupa pokazao je da su mnogi izašli iz dvorane s par dodatnih pitanja u glavi i bogatiji za iskustvo kakvo vam je prije 60 godina priuštio Bob Dylan, danas Springsteen, a u Lisinskom Laurie Anderson. Razlike među njima samo su žanrovske, suštinski radi se o ljudima koji svoju umjetnost koriste na razumljiv i utjecajan način da bi postavili pitanja o funkcioniranju suvremenog društva na koja je teško dobiti odgovore.
Otvori KEKS Pay
