Proteklog je tjedna predstavljena knjiga "Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu", opsežna biografija koju potpisuje Dubravka Bouša. Na više od 900 stranica autorica ispisuje kroniku života i stvaralaštva jednog od najprepoznatljivijih hrvatskih glazbenika, čije ime već desetljećima odzvanja kao sinonim za nepatvorenu radost pjevanja, toplinu glasa i širok raspon emocija.
To nije tek biografija, nego knjiga o senzibilitetu i posvećenosti umjetnosti, o čovjeku koji je glazbu nosio kao dio svog bića i koji je, kako Bouša piše, "u publici budio doživljaj umjetnosti i radost ljudskog bivanja".
Kićo Slabinac bio je osebujna pojava na sceni – spoj narodnog temperamenta i profesionalne discipline, zabavljača i esteta, glazbenika koji je jednako uvjerljivo izvodio rock-standarde, šansone i tamburaške pjesme. Njegov glas, snažan i iskren, bio je produžetak životne energije koja nije poznavala polovična rješenja. Pjevao je kao netko tko razumije da je pjesma način da se preživi, da se utjeha podijeli s drugima, da se podsjeti na ono što nas čini ljudima.
Boušina knjiga podsjeća koliko je Slabinac bio dijete svoga prostora – Slavonije, Osijeka, Baranje – i koliko je taj prostor oblikovao njegov karakter, humor i melankoliju. Iz dječačkih improviziranih predstava pred štagljem u Šumarini, iz onih ranih "nastupa" plaćenih jajima i jabukama, izrasla je scena koja će postati njegova sudbina. Scena kao mjesto slobode i igre, ali i rada, odricanja i vjere u ono što radiš.
U njegovim pjesmama i pričama uvijek je bilo nečega domaćeg, nečega što grije. Zato su ga ljudi voljeli, ne samo kao pjevača, nego kao prisutnost, kao toplinu koja se ne zaboravlja. Bio je i ostao jedan od onih rijetkih koji su umjetnost i život doživjeli kao isto tkivo, kao puls koji ne prestaje ni kad se glazba utiša. Dubravka Bouša tu je nit uhvatila s nježnošću i poštovanjem, ispisavši knjigu o glazbi, o vremenu, ali ponajprije o čovjeku čije je srce kucalo u ritmu pjesme.
Slijede odabrani odlomci iz knjige, počevši od uvoda koji otvara priču o Kićinu putu.
"Krunoslav Kićo Slabinac kao iznimno svestran i muzikalan glazbenik, uvijek je uspio publiku osebujnom interpretacijom uvjeriti u iskrenost emocija kojima je oblikovao pjesmu. Glas mu je bio snažan i velikog raspona te prirodno impostiran i ujednačen, a Slabinac je imao istančan osjećaj za mjeru, melodijsku liniju i dinamiku. Svojim neizmjernim talentom uspješno je prezentirao glazbu najrazličitijih stilova i žanrova. Na sceni, koja mu je život značila, uspijevao je u publici probuditi doživljaj umjetnosti i radost ljudskog bivanja s pjesmama, ali i sa svojim bezbrojnim šalama, pričama i gegovima. Iznimni su oni koji mogu toliko usrećiti ljude. Nema puno tako svestranih umjetnika, velikih pjevača, autora, stvarnih zabavno-glazbenih zvijezda, istinskih umjetnika estrade…
Slabinčev habitus je, uz njegov talent, oblikovao i prostor u kojem je stasao i živio, kao i prošlost tog prostora te mijene u društvu koje su djelovale svojim silnicama na cijeli narod, na čitavo društvo. Glazba ponekad suptilno oblikuje svjetonazor puka i njome se čuva narodna, nacionalna svijest, kao i njegova posebnost između ostalih naroda na velikoj pozornici svijeta. Kao etnolog i muzikolog radio je na očuvanju hrvatske baštine, a svojim djelovanjem na sceni i na njezinom promicanju. Slabinčeva glazbena ostavština utkana je u narod i trag je njegova zemaljskog životnog vijeka... Kako je svaki čovjek višeslojno biće, uvijek postoji neko područje života u kojem se iskaže u punini svog postojanja na ovom svijetu. Za Krunoslava Kiću Slabinca su scena, pozornica i glazba bili najstvarniji dio njegova bića i njima je podredio sve u životu."
...
"Dok je bio u osnovnoj školi Kićo je svako ljeto s mlađim bratićem Zvonkom Čalošem, sinom mamina brata Franje, provodio dio ljetnih praznika kod mamine sestre tete Matilde u Baranji u mjestu Šumarina koju su mještani zvali Benga jer je pored Belog Manastira. Boravak u baranjskom selu dječaci su doživljavali kao dolazak u raj. Ostajali su tamo cijelo ljeto skitajući se po poljima i šumama, brstili su voćnjake i pomagali u poljskim poslovima. U višim razredima osnovne škole Kićo se već upuštao u stvaranje i režiranje predstava za seosku djecu koje je izvodio kod susjedinog štaglja i u njima je Kićo bio jedini glumac. Zvonko i on sklepali su improviziranu pozornicu. Predstave su bile obavijene mirisom koji je stizao iz seoskih štala i štagljeva uz zvučnu kulisu kvocanja kokoški i mukanja krava koje su se vraćale s ispaše. Zvonko je bio glavni na ulazu i naplaćivao je malenoj dječici do pet godina ulaz u naturi. Plaćalo se jajima, jabukama, ponekim orahom ili kolačem. Oni odrasliji plaćali su prisustvovanje predstavi po dinar. Kruno je dječici pričao priče o Ivici i Marici, Snjeguljici, Pepeljugi i sl., a veće djevojčice je šarmirao šalama i gegovima pričajući im o njihovoj ljepoti, o momcima i naravno o mladenačkim ljubavnim maštanjima. Čim su bratići stigli u selo, selom se usmenom predajom brzo proširio glas da će opet biti predstave jer su 'oni' stigli. Seoska su djeca hrlila na te Kićine 'predstave' jer u to doba nije bilo u kućama ni radija, ni televizije, to je bilo vrijeme bez interneta, mobitela, Facebooka i sl.
Tako je Kićo na terenu od malena 'uživo' uvježbavao interakciju s publikom za svoje kasnije profesionalne nastupe. Naravno ne smije se zaboraviti ni 'honorar' od nastupa, jer u to doba nije bilo džeparca. Sam Kićo je kasnije kad je imao svoju djecu znao ponavljati ono što je govorio njegov otac: 'Džeparac, što je to!?' Kićo je, kao i ostala siromašna djeca iz tog vremena, uvijek spretno pronašao način kako nešto zaraditi za ispunjenje svojih dječjih želja: – Roditelji su nas prilično slobodno odgajali. Nikad nisam bio sputavan. Moji nisu bili neki veliki vjernici, no ja sam od malena išao na vjeronauk u osječku konkatedralu. Sjećam se jednog Božića u konkatedrali kada me je tata držao na rukama. Misu je vodio Franjo Šeper, kasnije kardinal, koji je studirao i bio zaređen za svećenika s Alojzijem Stepincem. Od zvonara konkatedrale sam jednom dobio neku ćušku jer smo, mi polaznici vjeronauka, pokušali iz škrabice uzeti nekih deset dinara za kino. Mislili smo ih vratiti... Poslije sam demonstrativno preš'o u kapucinsku crkvu. Tamo sam postao ministrant, a redovito smo se tukli tko će ministrirati na pogrebima jer se tamo dobro zarađivalo. Previše je bilo ministranata, a premalo sprovoda. Zarada je bila pristojna, dobio si 35 dinara ako si nosio križ, a 55 dinara za svetu vodicu. Ulaznice za prva tri reda u kinu koštale su 35 dinara, a za balkon 50 dinara. Dakle, mogli smo zaraditi za kino. (Glas Slavonije, Laganini) Kako je Kićo često kasnije na svojim koncertima prepričavao štiklece iz svog života, govoreći o svojim prvim honorarima šalio se: 'Tri mrtvaca dnevno, meni dosta za kino!'…"
Kićine početke Dubravka je u knjizi obradila prepričavajući njegov razgovor s roditeljima kada im je rekao da kreće u solističku karijeru.
"Kad sam tu svoju ideju priopćio roditeljima, umalo se nismo rastali u svađi. Ipak sam im uspio objasniti svoje želje i što bih mogao postići. Svojim autoritetom mnogo mi je pomogao stariji brat Branko jer me podržao. Otac Stevo je zajedljivo završio bučnu obiteljsku raspravu: 'Sine, ako ne uspiješ u Zagrebu, uvijek imam za tebe spremnu jednu lopatu u šupi!', ispričao je jednom Kićo koji je uskoro krenuo i s festivalskim nastupima, kako u zemlji, tako i u inozemstvu."
…
"Počeo je Kićo odlaziti i na međunarodne festivale zabavne glazbe. S Alfijem Kabiljom je 26. 3. 1977. bio pobjednik na međunarodnom First Mediterranean Spring Festival u Tel Avivu kao predstavnik Jugoslavije s pjesmom 'Poljubi me za sretan put' s kojom je 1973. bio nagrađen na opatijskom festivalu, a za tu prigodu bila je prevedena na engleski 'Give Me a Goodbye-Kiss'. Tijekom festivalske večeri Kićo je doživio simpatičnu zgodu sa starim Osječanima rasutim po svijetu: 'Zanimljivo je da sam zahvaljujući svom tati pobijedio na jakom međunarodnom pjevačkom natjecanju mediteranskih zemalja u Tel Avivu 1977. Na Trgu slobode u starom Osijeku bila je nekad poznata modna kuća i krojačka radnja Ungar, a moj otac je kod vlasnika Ungara radio kao kalfa i majstor. Moj stari je bio vrhunski šnajder. U Tel Avivu, u vrijeme pauze za glasovanje, do mene je došao jedan gospodin i pitao me: Oprostite, tko je vama Stjepan Slabinac? Odgovorio sam da mi je to tata. A on mi kaže: Drago mi je, ja sam Ungar, sin od gazde Ungara. Joj, sad kad kažem Osječanima da ste vi Eseker i sin Stjepana Slabinca, svi će glasati za vas! Tako je i bilo. Pobijedio sam u Tel Avivu zahvaljujući osječkim Židovima'", stoji u knjizi u kojoj je opisana i Kićina čuvena svađa s Đorđem Marjanovićem, koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća punila novinske stupce.
Među ostalim u knjizi se nalazi i tekst Kićina bliskog prijatelja, svećenika Maksimilijana Milana Hercega.
"Pred jednu nedjeljnu misu rekao mi je da će, ako želim, obići i skupiti milostinju – dar koji vjernici daju u crkvi. Misleći da je i to jedan njegov 'štos' pitao sam ga ozbiljnim glasom:
– Bi li stvarno išao skupljati milodare?
– Bih! Ja sam ti jednom zgodom – nastavio je – isto to rekao mom Slaveku u Remetama i uzeo sam onu košaricu i obišao sam ljude koji su bili u sakristiji; nisam išao dalje po crkvi.
– I?
– Nikada toliko novca nije bilo u košarici, jer ja bih zastao pred nekima koje znam i koji bi stavili malu novčanicu u košaricu. Stajao bih i čekao i onako namigujući dao do znanja da slobodno nadodaju. I ljude je bilo sram da stojim i čekam i radije su pošteno odriješili kesu.
Onda mi je – onako ponosno – rekao da je od tada uvijek dobrodošao i na večernju misu i na večeru k njima. I često je bio kod svojih karmelićana, pa bi me nazvao i rekao da se preselio k njima i da će biti pod stare dane 'samo časni brat', a tako se i znao predstaviti u crkvenim krugovima – kao brat Kruno!"
Infobox ():
"Otac Stevo je zajedljivo završio bučnu obiteljsku raspravu: 'Sine, ako ne uspiješ u Zagrebu, uvijek imam za tebe spremnu jednu lopatu u šupi!'", ispričao je jednom Kićo koji je uskoro počeo i s festivalskim nastupima
Otvori KEKS Pay
