Tjednima se nešto događalo u kući preko puta. Osjećao sam da će doći do promjena. Kuća se prodavala nekoliko godina, i činilo se da se nikad neće prodati. Bila je vrlo neugledna, a vlasnici su tražili nerealno visoku cijenu za nju. Poučen iskustvom, nisam polagao nade ni u ove kupce koji su sada stajali ispred nje. Ali na moje veliko iznenađenje, nakon nešto više od tjedan dana, stari su stanari otišli.
Znao sam sve što se događa u našoj ulici. Kako nisam izlazio, a moji su ukućani bili vrlo dosadni i ionako me nisu primjećivali, provodio sam puno vremena pored prozora, gledajući što se događa vani. Nisam, dakle, propustio ni trenutak kad su stigli novi vlasnici. Konačno nešto zanimljivo! Gledao sam kako se zaustavlja kamion sa stvarima, a iza njega obiteljski automobil iz kojeg su izašli novi susjedi. Prvo je izašao muškarac u tridesetima, visok i crnokos. Uputio se prema kamionu za selidbu. Zatim je izašla žena svijetlosmeđe kose svezane u rep. Otvorila je vrata iza vozačevih i pomogla trogodišnjem dječačiću da siđe na pločnik. Bila je zabavljena popravljajući mu hlačice prije nego ga je uhvatila za ruku i uputila se prema kući. Odjednom je zastala i osvrnula se. Pogledala je ne prema meni, nego ravno u mene. Mogao bih se zakleti da su njezine oči prošle kroz samu srž mog bića. Osjetio sam nešto što odavno nisam i za što nisam ni vjerovao da ikada više mogu osjetiti. Kao da je njezin pogled pomilovao moju dušu…
Sve je to trajalo tek trenutak, ali ja sam imao osjećaj da je vrijeme stalo. Dječačić ju je povukao za ruku i ona se okrenula natrag prema kući i više se nije osvrtala, a ja sam ostao osupnut i dugo gledao u njezinu pravcu, čak i kad je ušla u kuću i više je nisam mogao vidjeti.
Taj dan više nije izlazila, a ni nekoliko sljedećih dana. Rijetko je provodila vrijeme na mojoj strani dvorišta, jer je kuća imala dvorište i sa stražnje strane. Ponekad bih uhvatio njezin obris uz prozor na prvom katu, u kuhinji. Kad bi izašla u dvorište nasuprot mojem, to je bio raj! Trčala bi za dječačićem koji je veselo vriskao i igrala se s njim skrivača oko čempresa. Željno sam čekao svaki takav trenutak, nadajući se da će opet pogledati prema meni. Ponekad bi zaista i pogledala, a ja bih se ukočio od iščekivanja. A onda se jednom dogodilo. Mahnula je prema meni uz osmijeh. Skamenio sam se. Od tog trenutka u meni se javila duboka čežnja koju nikako nisam mogao ugasiti. Da sam mogao, izletio bih iz kuće i prišao joj, razgovarao s njom. Bio sam toliko usamljen! Ali nisam mogao pa sam samo i dalje čekao iza zavjese da se ona ponovno pojavi.
Jednom je prolazila pored moje kuće. Pogledala je prema mom prozoru i kimnula glavom kad me vidjela iza zavjese. Kimnuo sam i ja njoj, a ona se široko osmjehnula. Dječačić ju je odvukao dalje. Svaki put kad bi se pojavila kao da je samo sunce ušlo u moj svijet. Boje su bile življe, zvukovi jasniji. Kada bi otišla, kao da je to isto sunce odnijela sa sobom.
Bio sam neizmjerno tužan sve dok je ne bih ponovno vidio, dok moje postojanje ne bi ponovno obasjala svjetlost. Kad se duše prepoznaju, nema tu filozofije. Pa iako smo bili stavljeni u nemoguću situaciju, ja sam i dalje čeznuo za njezinom pojavom. Iako nikada ništa nije moglo biti između nas, ja bih dao sve, dao bih i samu dušu da ona bude tu, blizu, pa makar je nikad ne dotaknuo… Venuo sam. Svaki trenutak bez nje bio je bolno mučenje. Ostali su ukućani postali sjetni, utišani, bezvoljni. Počele su se događati neobične stvari. Ponekad bi nestalo struje bez ikakvog realnog razloga. Pripisali su to prastarim instalacijama. Voda bi prestala teći ili bi se tlak jako smanjio i curila bi samo tanko poput konca. U gradskom vodovodu tvrdili su da je sve u redu. Nisu uspjeli pronaći grešku iako su slali radnike nekoliko puta. Ponekad bi, pak, prozor uporno lupao, iako bismo ga čvrsto zatvorili i zakračunali. Zavjesa bi lelujala iako nikakvo strujanje zraka nije postojalo. A onda bi ona prošla ulicom ili se pojavila u dvorištu, nasmiješena, mahnula mi i svjetlo bi jače zasjalo, voda protekla, prozor se prestao otvarati, a zavjesa umirila. Kad bi nestala, sve bi se te čudne pojave vratile.
Bilo mi je sve teže podnositi njezinu odsutnost. Kad je nije bilo, postao bih razdražljiv, nepredvidiv, neugodan. Godinama smo ugodno živjeli zajedno, moji ukućani i ja, a sada sam postao takav da sam se bojao da ih ne ozlijedim. I tako su me jednog dana prepoznali kao problem. Pozvali su nekog muškarca i tiho razgovarali s njim, da ih ja ne čujem. Koja ludost! Kako su to mislili sakriti od mene? Odlučili su me preseliti. Isprva sam se smijao, uvjeren da je to nemoguće. Kad sam shvatio da su ozbiljni, jako sam se naljutio. Pa u ovoj sam kući godinama! Desetljećima! Ja sam tu kuću sagradio, davno, dok je ulica još bila prašnjavi put kojim bi svaki dan ujutro, s izlaskom sunca, prolazila nježna djevojka s debelim pletenicama. Uvijek bi se stidljivo nasmiješila i mahnula mi. Kasnije je postala mojom ženom. Voljeli smo se tako silno da ništa nije bilo bitno. Ni neimaština, ni ratovi, ni glad. Na njezinim sam njedrima nalazio nadu i spokoj, na njezinim usnama razlog za život. Naša je sreća trajala tek nekoliko godina, prije nego je umrla, a ja se nikada nisam ponovno oženio… a sada, tu se pojavila jedna žena koja me na nju podsjećala. Isti sitni lik, ljubazan osmijeh, nježnost koja izbija iz svakog pogleda. Ostao bih uz nju zauvijek, da je to moguće. A oni me žele preseliti!? Daleko od nje? Da više nikad, do kraja vječnosti ne vidim taj dragi lik? Jako sam se rasrdio.
„Nezahvalna deriščad! Dopustio sam vam da živite u mojoj kući! MOJOJ kući! A vi tako!“ Eksplodirao sam od bijesa.
Nekoliko dana kasnije pred kućom preko puta zaustavio se automobil. Smeđokosa žena izašla je i s nevjericom gledala u golemi krater tamo gdje je prije samo tri dana stajala poznata kuća. Susjeda s njezine desne strane jedva je dočekala da se mlada obitelj vrati. Odmah je, s očiglednim uživanjem, ispričala kako je u petak, netom nakon što su oni otišli na vikend, došlo do eksplozije plina. Srećom, samo je ta kuća stradala, kuće do nje tek su pretrpjele manja oštećenja. Žena se zaljuljala.
„A što je sa stanarima?“, upitala je gotovo bez daha.
„Nažalost, svi su poginuli u eksploziji, uključujući i jednog gosta. Njegov je automobil jučer odvezla policija“, rekla je važno, a zatim dodala blažim tonom: „Šteta tih mladih ljudi, znate, uvijek su pozdravljali…“
„A što je bilo sa starim gospodinom koji je uvijek bio pored prozora?“, upitala je žena nadajući se da su ga odvezli nekamo prije nesreće.
Susjeda ju je zbunjeno gledala. „Nikakav stariji gospodin nije tamo živio. Samo ona mlađarija.“
Mlada je žena prebirala po sjećanjima. Je li moguće da se prevarila? Doduše, bio je uvijek iza zavjesa pa ga nije jasno vidjela.
Iz misli ju je prenuo susjedin glas: „Sigurno vam se učinilo, jedan mladić imao je bradu, lako ga je bilo zamijeniti za starca. Ali podsjetili ste me sad na starog vlasnika koji je tu živio dok sam ja još bila mlada poput vas. Umro je prije dobrih trideset godina. On je puno boravio pored prozora“.
Ako se shvati kao zezanje na temu duhova hmrlih vlasnika kuća što škilje na nas iza polunavučenih zavjesa, ondak je priča dobra kao i one Borovnice na srcedrapajuću temu propale ljubavi jedne hrnule. Da je tome tako, a jeste, potvrđuju stereotipovi poput onog Bio sam neizmjerno tužan sve dok je ne bih ponovno vidio, dok moje postojanje ne bi ponovno obasjala a što drugo nego svjetlost, jerbo kmica ne mre obasjat. Ovu frazu je moj stariji brat u svoje vrijeme stoput adaptirao da iskoristi blondine i poslije kalašture koje su u sve to slijepo vjerovale.