Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Posebna sposobnost

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
14. srpnja 2018. u 09:16 4 komentara 369 prikaza
Kratka priča
Foto: Vecernji.hr

Ne možeš glavom kroz zid – rekla je Lora, moja dobra prijateljica, pogledala me i slegnula ramenima.

– Ne možeš – ponovila je.

– Mogu – rekao sam joj, naglo ustao s trosjeda i zaletio se prema zidu. Glava mi se našla s druge strane. Prošla je kroza nj kao nož kroz margarin. Lora naime ne voli maslac, zato rabim tu usporedbu. Iznenadio sam se videći da mi glava viri s druge strane zida u sobu njene malodobne kćeri koja u tom trenutku na svom laptopu gleda neki tvrdi pornić. Htio sam joj nešto reći u vezi s tim, ali povukao sam se bojeći da se djevojčica ne uplaši. Odlučio sam to ne reći Lori.

KRATKA PRIČA Slika

– Ti si lud – rekla je Lora. – Mogao si razbiti glavu o zid, budalo – uzviknula je. – Mogao si se ubiti.

– Nisam – rekao sam joj. – Zar nisi vidjela kako mi je glava prošla kroza zid kao tvoj nož kroz margarin kada ga režeš za onu tortu što je praviš uvijek kada se osjetiš usamljenom pa me pozoveš da je zajedno slistimo.

– Ti se šališ. To si ti izmislio. Ja to nisam vidjela – rekla je Lora, nasmijala se i zaprijetila mi prstom.

– Ne šalim se – rekao sam joj. – Ja to zbilja mogu. Hoćeš li da to ponovno učinim?

– Molim te, nemoj – rekla je. – Vrati se, sjedni ovdje uz mene i pričaj mi nešto zabavno tako da mogu zaboraviti na sve, pa čak i na tebe.

KRATKA PRIČA Brava

– Nisam ja uvijek mogao prolaziti glavom kroza zid, znaš, Lora – počeo sam joj pričati. – Slučajno sam otkrio tu svoju sposobnost.

“Kako se to dogodilo”, upitao me moj sugovornik u bijelom ogrtaču podignuvši obrve i dohvativši olovku sa stola zatrpanog knjigama, gledajući me dugim, naizgled praznim pogledom.

– Nisam to uvijek mogao, Lora – rekao sam joj. – Jednog dana spotaknuo sam se u svojoj sobi i glavom udario u zid. Nisam osjetio nikakvu bol. Glava mi je prošla kroza nj glatko kao tvoj nož kroz margarin. Gledao sam u stan svojih susjeda. Točnije u njihovu spavaću sobu. Bio je to stan moga direktora. Njegova zgodna žena Ilona, pejzažna arhitektica, bila je na službenom putovanju. Ležao je na leđima. Neka mlada dugokosa starleta, koja ga je jahala, okrenula se, ugledala moju glavu i kriknula. Odmah sam se povukao. Odlučio sam to iskoristiti. Direktoru sam onako usput dao do znanja da sam ponešto načuo o nekoj mladoj starleti i da ne bi bilo zgodno da to dozna njegova Ilona.

KRATKA PRIČA Pozitivan pristup

– Ti si pravi gad – rekla je Lora – ali ja te zato i volim. – Nasmijala se i zagrlila me.

– Jesam, gad sam, priznajem, ali to mi se isplatilo – odgovorio sam.

“Vjerujem da jest”, rekao mi je moj sugovornik u bijelom ogrtaču. “Jeste li se i dalje služili tom svojom sposobnošću”, upitao me zatim istim bezbojnim glasom.

“Jesam”, odgovorio sam. “Otkrio sam da mi kroza zid može proći ne samo glava nego i noga, i to samo lijeva; desnom nisam mogao to učiniti. Ne znam zašto. Pokušavao sam i svaki put ozlijedio koljeno.”

– Što bih ja bez tebe – rekla je Lora. – Ti si uvijek tako zabavan, a ja sam tako često i sama sebi dosadna. Ima pravo ona moja kći koja gleda one svoje tvrde porniće. Bolje će proći nego ja u životu, to je sigurno.

– Ne govori tako, Lora – rekao sam joj. – Zar nemaš mene, svoga najboljeg prijatelja, a što se tiče tvoje kćeri Lane: ona je pametna. Zar nije rekla da bi voljela biti humanitarka u Africi.

Kratka priča KRATKA PRIČA Nije plaćala pričuvu

– To ona govori samo zbog crnaca – rekla je Lora. – Oni, kao što je poznato, imaju dobar.

– Imam i ja, Lora – rekao sam joj. – Moj može i kroz zid.

“Nastavite”, rekao je moj sugovornik u bijelom ogrtaču, spustio pogled i nešto zapisao zavirivši prije toga u neku debelu knjigu na stolu. “Jeste li i to pokušali?”, upitao je.

“Jesam”, odgovorio sam. “U kupaonici hotela gdje sam prošlog ljeta boravio, probio sam njime zid susjedne kupaonice. Takvi se zidovi danas grade od gipsanih ploča, vi to znate.

Bilo je to lako. Čuo sam kako neka turistica s druge strane pita: “Što je ovo?”

Kada je otkrila o čemu se radi, zašutjela je. Vidio sam kako je recepcionera, na odlasku, ljubazno zamolila da direktoru hotela prenese njene zahvale zbog one slatke ponude koju je našla u zidu svoje kupaonice. “Svima ću preporučiti vaš hotel”, dodala je.

– Ne vjerujem ti – rekla je Lora – ništa ti ne vjerujem. Sve si to izmislio da me udobrovoljiš. Ne može čovjek glavom kroz zid.

– Zar ti to nisam prije dokazao?

kratka priča Kratka priča Ja, Adem

– Ja nisam niša vidjela – rekla je.

– Sjećaš li se onih novaca koje sam ti jednog dana donio, onih eura, koje smo poslije bezbrižno spiskali – upitao sam je.

– Sjećam se – odgovorila je. – Rekao si da si ih dobio u igri na sreću.

– Da, ali nisam ti rekao kako – odgovorio sam. – Jednostavno, rukama sam prošao kroz zid sa stražnje strane sefa svoga šefa i uzeo koliko sam mogao zahvatiti, ne sve, ja nisam pohlepan, ti to znaš. Tako si dobila i onu ogrlicu koju smiješ nositi samo po kući, samo za mene.

“Zar se zbog te svoje sposobnosti niste izložili opasnosti”, upitao me moj sugovornik u bijelom ogrtaču, naglasivši riječ “sposobnost”.

“Jesam”, rekao sam mu. “Jednog sam dana kroz zid provirio glavom u separe jednog otmjenog restorana i vidio kako jedan uvaženi čovjek drugom uvaženom čovjeku nešto daje. Da sam o tome progovorio, nadrapao bih. Za svaki slučaj, otišao sam svojoj prijateljici i rekao joj da, bude li potrebno, potvrdi da sam s njom proveo cijeli taj dan i noć.”

Kratka priča Sunce

“Kako je ime toj vašoj prijateljici?” – upitao me moj sugovornik.

“Lora”, rekao sam.

“Lora!”, rekao je i učinilo mi se da se nasmiješio. “Ona koja ima kćer Lanu”, dodao je.

“Da”, rekao sam mu. “Kako vi to znate”, upitao sam ga. Nije mi odgovorio.

– Nemoj mi reći da ga poznaješ – rekao sam Lori.

Nešto je promrmljala i odmakla se od mene, prišla stoliću s pićem i natočila veliku čašu džina. – Poznajem ga, nažalost. Lana je njegova kći – rekla je.

– Mislio sam da je Lana moja – rekao sam joj.

– Nije – rekla je Lora.

Kratka priča KRATKA PRIČA Od sada mi je živjeti u novoj stvarnosti

“Je li Lana vaša”, upitao me moj sugovornik u bijelom ogrtaču, zaškiljivši na jedno oko.

“Jest”, rekao sam mu. “I nogu sam upotrijebio”, rekao sam.

“Vrlo uspješno”, dodao sam. “Na jednom izbornom skupu, poslije koktela, iz zida sam dao nogu u stražnjicu kandidatu stranke za kojeg ne bih glasovao ni da me pri zid stave.”

– Ti bi se i tada izvukao – rekla je Lora.

– Naravno – odgovorio sam joj. – Pucali bi u goli zid.

“Imate li još što reći u vezi s tim”, upitao me moj sugovornik.

“Imam, ali to bi moglo potrajati”, odgovorio sam mu.

“Dobro, rekao je, “za danas je dosta.” Pozvao je nekog službenika u bijelom radnom odijelu i rekao mu: “Odvedite gospodina u sobu.”

Kratka priča U vlaku

– Službenik je uskoro dotrčao natrag i rekao – rekao sam Lori: “Gospodine ravnatelju, nema ga. Netragom je nestao. Ne razumijem kako je mogao nestati. Sve sam učinio prema propisima. Nije mi jasno”, opravdavao se.

“Meni jest”, rekao je čovjek u bijelom ogrtaču.

O autoru

Luko Paljetak, rođeni Dubrovčanin, koji i danas živi i radi u Dubrovniku, jedan je od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pisaca. Piše u svim formama: poeziju, kratke priče, eseje, drame, radiodrame, igrokaze i dramolete za djecu. Preveo je “Sonete” Shakespearea, Byronov spjev “Childe Harold”, roman “Uliks” Jamesa Joycea te Blakea, Apollinairea, Chaucera, Prešerna, E.A.Poea. Autor je antologija poezije: kanadske, engleskih romantičara. Nekoliko je puta nagrađivan u natječaju Večernjeg lista za kratku priču.

ccc
CCC Shoes&Bags
Ima li što slađe od dječjih cipela? Još kad se usklade s roditeljima...

A1 izdvaja za Vas

  • onacita1:

    Kao da je priču i komentar (Kolumparov) pisala ista osoba!

  • stari_mačak:

    Priča je toliko dobra da sam je jedva pročitao do kraja. A kratka je. Nadrobljeno svega, bez ikakvog reda i smisla i jedino što je sigurno i što se spominje nekoliko puta jest prolaženje glave glavnog lika kroz zid kao ... prikaži još! kroz margarin. Ne putar, margarin. Mislim da bi aktualni Luka (Modrić) bolje napisao priču od ovoga iako je najbolji nogometaš na svijetu pa onda na kraju samo jedna poruka autoru koju sam mu već uputio na ovom mjestu u nekom prošlom natječaju (ako ovo s ovakvim pričama jest): poštovani gosparu, držite se vi pjesama, nisu nužno dobri pjesnici i dobri lirici.

  • Kolumpar:

    Humanitarke navalile u Afriku kao mutave zna se zbog dooobrih crnačkih zizija. Dalje jaše temperamentna flundra na direktoru i nestašna turistica se zahvaljuje u hotelu, zna se, zbog dooobrog zizija. Obrni-okreni, nema brale dobre priče bez ludaka i dooobrih zizija.