Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Mučnina

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
04. kolovoza 2018. u 15:44 5 komentara 547 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Svaki je novinar istraživač novinar, ali svaki novinar nije istraživač. Novinar istraživač vrhunski je novinar, najbolji. Tom je mišlju Zlatko Bašić hranio svoju taštinu hrabreći se kad god bi se suočio s osjetljivim, nerijetko i opasnim rezultatima svojih istraživačkih pohvata, ali nikad se nije dvoumio objaviti ih ili ne.

Poslije Domovinskog rata, kao mladi novinar, progonio je svojim perom osumnjičene za ratne zločine, ratne profitere, tek izlegle hrvatske tajkune, bankare i političare ogrezle u kriminal i ne bi se zaustavio sve dok ih ne bi ugledao na optuženičkoj klupi ili iza rešetaka. Svojim bi ih člancima, objavljujući ih u visokotiražnim novinama, u nastavcima, kao napete krimiće, optužio i osudio i prije no što bi spore sudske instancije donijele konačne, pravomoćne presude, jer su vješti odvjetnici godinama razvlačili sudske procese, nerijetko sve do zastare. Zlatko je bio istražitelj, sudac i egzekutor. Uzvratnih udaraca – obrane optuženih – nije bilo. Ako i jest, bili su svedeni na mizerni broj obrambenih redaka. Bio je zaštićen urednikom i novinskom kućom, cehovskom udrugom, nevladinim udrugama. Pisao je i djelovao drsko i smjelo, bez grižnje savjesti. Nekoć sitni člančići pisani na razini i stilom crne kronike, s posljednjih su stranica došli na prve, nagovještaj teme na naslovnice, novinarski stil zadobio je oznake književnog.

I godinama tako. Nije ni slutio da će njegov istraživački novinarski nerv i ljudski moral uskoro doći na kušnju.

Dogodilo se to početkom rujna kada su u Orlovac, baranjsko selo nedaleko od Kopačkog rita, doputovali talijanski lovci. Bili su to stalni gosti seoskog načelnika koji je prije nekoliko godina obnovio staru roditeljsku kuću pretvorivši je u atraktivne, rustikalne apartmane, u vrijeme kada je još bio mali poduzetnik i nije razmišljao o politici. Lovci su se dovezli dvjema ogromnim crnim limuzinama neprozirnih stakala, zaustavivši se nakon dugotrajne vožnje tek u njegovu dvorištu.

Istoga dana živnuo je mjesni turistički ured, živnula je Zlatkova sestra Kata, turistički vodič, koja je odmah uzela u ruke Hrvatsko-talijanski rječnik i Talijanski u sto lekcija te počela marljivo obnavljati svoje zahrđalo znanje talijanskog jezika. Živnuli su i djelatnici gostionice Bijela čaplja, ustrkao se i njezin stariji brat Franjo, diplomirani ekonomist po struci, kuhar po zanimanju, uspostavivši vrlo brzo vezu s dobavljačima koji su mu u kuhinju svakodnevno donosili prvorazredno svježe meso, osobito divljač. Živnuli su i mjesni lovci, na čelu s načelnikom, koji je također bio lovac. Živnula je i policijska uprava u Belom Manastiru te carinska ispostava prema Mađarskoj, u Baranjskom Petrovu Selu. Zašto su talijanski lovci putovali preko Mađarske, novinar istraživač Zlatko Bašić shvatit će tek kasnije.

Živnuo je i Zlatko kada je nekoliko večeri kasnije dopratio svoju zaručnicu, načelnikovu kćer, kući ugledavši u dvorištu njezina oca, uz parkirane crne limuzine, i mali bijeli kamiončić – hladnjaču, čemu se veoma začudio. Što traži hladnjača u načelnikovu dvorištu? Poljubio je na rastanku dragu dugim strasnim poljupcem, pomilovao joj zamamnu guzu i pričekao da uđe u kuću. Čim je za sobom zatvorila vrata i ugasila vanjsko svjetlo, ušuljao se u dvorište i krenuo k hladnjači. Molio je Boga da ne bude zaključana (e, baš – on krade, a Bog će mu držati ljestve). Posrećilo mu se. Nitko se nije nadao noćniku. A noćnik je mobitelom osvijetlio unutrašnjost hladnjače. U jednom kutu bio je manji hladnjak, nalik škrinji – zamrzivaču u domaćinstvima. Otvorio ga je očekujući da će ugledati trofejno jelensko rogovlje, kljove divlje svinje, lubanju čaglja, možda kojeg fazana ili žabe, a ugledao je, prekrivene sitnim zrncima leda – zamrznute ptice. Prepoznao je golubove, prepelice, grlice, ali i zaštićene ptice pjevice, sve do sićušnih zeba. Od onog što je ugledao smučilo mu se. Sitne zamrznute ptice postanu još sitnije. Njihova se životna lepršavost sledi, izgube svoju ptičju dušu. Prizor je snimio mobitelom, a po izlasku i registracijske oznake vozila u dvorištu.

Uputio se u Bijelu čaplju na piće. Zapalio je cigaretu razmišljajući o lovu, krivolovu, o nepoznatim umreženim sudionicima ovog kriminalnog posla koje će on nemilosrdno razotkriti. Radilo se očigledno o hvatanju i krijumčarenju ptica preko granice, pa i zaštićenih vrsta koje bogati gurmani žele vidjeti na svojoj trpezi. Obuzelo ga je grozničavo uzbuđenje koje je prethodilo svakom istraživanju: netko te ptice hvata, mrežom ili ljepilom (a to sigurno nisu ornitolozi), zavrće im vratom i zamrzava ih, priprema za talijanske lovce – sladokusce. Krivolovce? Vjerojatno. Krijumčare? Sigurno.

Sljedećih nekoliko dana marljivo je istraživao pokušavajući rasplesti tajnovitu mrežu baranjskih krijumčara. Činilo mu se da će to biti lak posao, ali nije bilo tako. Njegovi pouzdani izvori informacija koji su mu nerijetko s pakosnom radošću otkrivali podatke o političarima i privrednim kriminalcima naglo su presušili, o domaćim krijumčarima ptica ništa nisu znali. Kao, o lovcima – krivolovcima „šuška“ se otkad je lova (svašta je lovac spreman sakriti u svoju torbu), ali te priče prestanu čim lovci odu.

Nitko mu ništa nije rekao o krijumčarenju, ali ono što je ubrzo shvatio nije mu se svidjelo. Kako to obično biva – ono što je čovjeku najbliže najteže uoči. Posve slučajno našao je u podrumu roditeljske kuće svilenu mrežu za hvatanje ptica i veliku količinu ljepila za miševe. Što će mreža za hvatanje ptica u podrumu nezaposlenog minera? Bila je odbačena u ugao, ali lako uočljiva. Ljepila za hvatanje miševa bilo je toliko da bi se njime moglo pohvatati sve orlovačke miševe, a ne samo njihove, kojih, istini za volju, nije ni bilo. Znao je da se mišjim ljepilom hvataju ptice u močvari. Preznojio se od misli koje su ga obuzimale. Što to njegov otac radi u potaji? Načelnik, otac njegove zaručnice, lovac je, lovi puškom koju su mu poklonili talijanski lovci, snajperom čuvene marke Alfieri, vidio ga je na zidu njegove lovačke sobe. Je li čelnik orlovačkih lovaca i krivolovac? Je li moguće da ništa ne zna o kriminalnoj raboti koja završi u hladnjači parkiranoj u njegovu dvorištu? Talijani su rado viđeni lovci, jesu li i krijumčari? Njegova sestra je prevoditeljica talijanskim lovcima, s njima jede i pije, je li moguće da ništa ne zna? Njegov brat Franjo kuha im ručkove i večere. Što li se sve krčka u njegovu kotliću? Zar samo divljač koju legalno love, poneki zec ili fazan, žablji krakovi i ništa drugo? Ono što se događalo pred njegovim očima nije se događalo prvi put, nema sumnje. Tko je sve uključen u krijumčarenje? Carinici? Dovoljno je naći jednog podmitljivog da bi lovci nesmetano prešli granicu kad je on u službi. Policija? Jesu li policajci pouzdani? Neki jesu, neki nisu. Jedan od nepouzdanih javit će lovcima prijeti li im ikakva opasnost od njih. Lovočuvari? Ista priča. Mnogo pitanja, a nijedan odgovor. Unatoč tomu mutna močvara bistrila se pred njegovim očima ...

Dan-dva kasnije njegova se obitelj okupila na zajedničkoj večeri, što je bio rijedak slučaj. Večeru im nije skuhala majka, donio ju je Zlatkov brat Franjo iz Bijele čaplje, u još toplom kotliću. Lovaca je na večeri bilo četvero, ali on je kuhao za osmero.

„Zečji gulaš?“, upitala je njegova majka. Franjo je načinio uvredljiv izraz lica. Podcjenjuju ga, on donosi samo specijalitete.

„Prepelice na lovački način!“, i otac je sudjelovao u igri. Franjo je odmahnuo glavom.

„Žablji kraci, bataci!“, pogađala je i lijepa Kata. Njezin brat, kuhar, opet je odmahnuo glavom. Skinuo je poklopac s kotlića.

„Golubovi?“, njegova je majka mirisala aromu toplog jela koja se širila iz kotlića. Sin šutke zaniječe.

„Zebe!“, izusti Kata. Franji preleti jedva vidljiva sjenka preko lica, ali ništa ne odgovori. Nekoliko trenutaka kasnije svi su pohlepno jeli i ne pitajući se više što jedu. Svi osim Zlatka. „Ti ne voliš zebe?“, upita ga brat između dva zalogaja, „ili čekaš da ti slete u tanjur.“

„Nisam gladan“, odgovori mu Zlatko. Osjeti mučninu koja se naglo dizala iz želuca nagore. Istrči u mrak iza kuće i savije se nemoćno preko drvene ograde povraćajući.

Ni kasnije nije večerao. Ležao je satima u polumraku svoje momačke sobice i razmišljao. Otpuhivao je nezadovoljno pušeći cigaretu za cigaretom. Mučio se iako je znao što će učiniti, ili baš zato. Novinar istraživač imao je priču u glavi, još samo da je napiše. I objavi.

 | Autor :

O autoru

Stjepan Tomaš rođen je u Novoj Bukovici kod Slatine. Prozaist je, dramski pisac i pisac za djecu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i bio profesor u Belom Manastiru. Prvom knjigom fantastičnih priča “Sveti bunar” (1972.) privukao je pozornost kritike i čitatelja, kao i svojim romanom “Građani u prvom koljenu” (1975.) kojim se predstavlja kao kritičar društva. Pisao je romane biografskog karaktera o J. J. Strossmayeru i glazbeniku Krežmi. Knjiga “Srpski bog Mars” (1995.) o Domovinskom ratu jedan je od najznačajnijih priloga literaturi o našem oslobodilačkom ratu. Na nagradnom natječaju Večernjeg lista za kratku domaću priču “Ranko Marinković” dobio je 1996. prvu nagradu, a priča “Oporuka” nalazi se u antologiji Večernjakove kratke priče “50 godina/50 priča – 1964.-2014”., Zagreb, 2015. (ts)

VIP izdvaja za Vas

  • Kolumpar:

    Priča odlična, vala ima sve šta treba. Očekivao sam iskomadanog načelnika ili nekog drmatora u zamrzivaču, ispale ptice pjevice, opet dobro. Možda one rečenice s riječi "živnuti" malo pretumbati da se izbjegne monotonija, kao na pr. "Policijska uprava u Belom ... prikaži još! Manastiru također živnula i bome carinska ispostava prema Mađarskoj u Baranjskom Petrovu Selu." Nepotrebna ona sentimentalna lirika, uspori momentum, doda sladunjav ukus saharina: "Njihova se životna lepršavost sledi, izgube svoju ptičju dušu." Znam, čupam zdrave zube, ne treba mi ba nitko reći, nadam se da ne boli.

  • goran2hr:

    Ima ovdje priča koje dobro započnu i obećavaju, ali tada ih se nekako na silu privede kraju, pa onda djeluju nedovršeno i slabo. Dobro kod ove priče je to, što mi ipak nije izazvala mučninu, a loše je, što se ... prikaži još! uklapa u osrednjost onoga što se ovdje nudi. Na tren sam pomislio da smo dobili hrvatski krimić. Priča ima uvod, pa nekakav zaplet i onda banana... U ovom ciklusu, "Slika" je i dalje najbolja priča i nadam se da to komisija prati.