U noći Svih svetih, s 1. na 2. studenog 1975., na blatnjavoj plaži u Ostiji pokraj Rima, pronađeno je unakaženo tijelo Piera Paola Pasolinija. Brutalno pretučen, slomljenih kostiju i pregažen vlastitim automobilom, velikan talijanske književnosti i filma bio je gotovo neprepoznatljiv.
Njegova smrt, koje se evo bilježi 50. godišnjica, službeno je pripisana svađi s maloljetnim žigolom, no desetljeća koja su uslijedila otkrila su mrežu laži, političkih intriga i zavjera koje upućuju na planiranu likvidaciju. Pasolini nije bio samo umjetnik; bio je prorok koji je u svojim djelima i novinskim kolumnama bespoštedno razotkrivao koruptivnu srž talijanske moći, isprepletenost politike, mafije i krupnog kapitala, zbog čega je postao prijetnja koju je trebalo ušutkati.
Rođen 1922. u Bologni, Pasolini je bio hodajuća kontradikcija: deklarirani marksist koji je snimio, po mišljenju Vatikana, najbolji film o Isusu Kristu (Evanđelje po Mateju); ateist prožet kršćanskom duhovnošću; komunist izbačen iz partije zbog homoseksualnosti; intelektualac koji je idealizirao siromašni rimski lumpenproletarijat. Njegov opus, od "rimskih romana" Ragazzi di vita i Una vita violenta do filmova poput Accattonea i kontroverznog Salò ili 120 dana Sodome, bio je radikalan napad na malograđanštinu i ono što je nazivao novim fašizmom – konzumerizam. Smatrao je da je potrošačko društvo provelo "kulturni genocid" uništivši autentične vrijednosti i stvorivši novu, totalitarnu uniformiranost goru od one klasičnog fašizma.
Njegova kritika nije bila apstraktna. U tjednima prije smrti, u svojim je kolumnama za Corriere della Sera izravno optuživao vrh vladajuće Demokršćanske stranke za povezanost s mafijom i neofašističkim terorizmom koji je tih "olovnih godina" potresao Italiju. Tvrdio je da ključne političare treba izvesti pred sud, predviđajući skandal "Tangentopoli" koji će talijansku političku elitu uništiti petnaest godina kasnije. Bio je to opasan teren, a Pasolini je išao još dublje, zadirući u najčuvanije tajne talijanske republike.
Njegov nedovršeni roman Petrolio (Nafta), na kojem je radio u vrijeme smrti, trebao je biti monumentalno djelo koje razotkriva pozadinu talijanske naftne industrije. U središtu je bio lik Eugenio Cefis, stvarna osoba koja je preuzela vodstvo državne energetske tvrtke ENI nakon sumnjive smrti njezina osnivača Enrica Matteija u zrakoplovnoj nesreći 1962. godine. Pasolini je, kako su kasniji istražitelji potvrdili, došao do zaključka da je Mattei ubijen, a da je Cefis stajao iza urote koja je uključivala tajne službe i masonsku ložu P2. Ključno poglavlje romana, koje je navodno sadržavalo dokaze, misteriozno je nestalo nakon njegove smrti.
Za ubojstvo Pasolinija osuđen je istog dana kad je nađen mrtav 17-godišnji Giuseppe "Pino" Pelosi, koji je priznao zločin tvrdeći da je Pasolinija ubio u samoobrani nakon svađe oko seksualnih usluga. Ta priča, o "pogrešnom susretu koji je pošao po zlu", savršeno je odgovarala onima koji su Pasolinija htjeli diskreditirati kao perverznjaka čija je smrt bila zaslužena. Međutim, forenzički dokazi od početka su ukazivali na više napadača.
Godine 2005. Pelosi je povukao priznanje, izjavivši da su Pasolinija na smrt pretukla trojica muškaraca južnjačkog naglaska, nazivajući ga "prljavim komunistom". Istraga je ponovno otvorena, a nove teorije su isplivale na površinu. Jedna od njih povezuje ubojstvo s krađom filmskih rola Pasolinijevog posljednjeg filma Salò, za čiji je povrat navodno dogovorio sastanak u Ostiji te kobne noći. Najnoviji dokazi upućuju na to da je ubojstvo bilo naručeni posao koji je izvršila zloglasna rimska kriminalna organizacija Banda della Magliana, usko povezana s desničarskim teroristima i tajnim službama. Unatoč svemu, slučaj je i dalje službeno zatvoren, a smrt Piera Paola Pasolinija ostaje, uz otmicu Alda Mora, jedna od najvećih "crnih rupa" talijanske suvremene povijesti, simbolizirajući tragičnu sudbinu čovjeka koji je vidio predaleko i govorio preglasno. Njegovo nasljeđe, sazdano na beskompromisnom antikonformizmu, danas je relevantnije no ikad, kao trajno upozorenje na mračnu stranu moći.