U Arheološkom muzeju u Zagrebu do 7. studenog traje izložba "NACIONALNA BAŠTINA – VUČEDOLSKA GOLUBICA" na kojoj se prikazuju radovi trideset i osam autora iz različitih umjetničkih područja i sekcija ULUPUH-a koji su nastali na temu hrvatske nacionalne baštine, a ove se godine održava po šesti put.
Cilj projekta/izložbe pokrenute 2015. je aktivno uključivanje ULUPUH-a i njegovih članova u kreativnu i kulturnu industriju povezivanjem sa svim potrebnim segmentima za izradu i plasman umjetnina uz blisku suradnju s partnerima iz turističkog i gospodarskog sektora.
Od svog prvog izdanja do danas izložbom su tematizirani amblematski primjeri naše nacionalne materijalne i nematerijalne baštine – od autohtonih pasmina pasa, čipke, katedrale Sv. Jakova u Šibeniku, amfiteatra u Puli, licitara pa do ovogodišnje teme golubice iz Vučedola, najstarije do sada pronađene glinene posude u obliku ptice na europskom kontinentu. Autorica projekta, koncepcije, kustosica izložbe i autorica likovnog postava je Ivana Bakal.
Što se tiče Golubice, radi se o artefaktu iz razdoblja između 2800. i 2400. g. pr. Kr. koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu – u čijoj Galeriji AMZ je i realizirana ova izložba. Otkrivena je 1938. godine tijekom arheoloških iskapanja pod vodstvom arheologa Roberta Rudolfa Schmidta, na lokaciji pet kilometara od Vukovara te predstavlja nezamjenjivo svjedočanstvo bogate Vučedolske kulture i vještine vučedolskih keramičara.
No, unatoč uvriježenom mišljenju, ta posuda u obliku ptice zapravo i ne predstavlja golubicu, već jarebicu. Posuda je to, ili boca, s tri nožice, visoka tek 19.7 centimetara, zapremnine oko pola litre. Fine je, uglačane površine, nešto svjetlije od uobičajene crne vučedolske keramike, ukrašene bijelom inkrustacijom na leđima i prsima te označenim kljunom i očima. Na vratu nalaze joj se tri inkrustirana simbola klepsidre, ili dvostruke sjekire. Pronađena je na položaju Gradac, ispred ulaza u ono što je Schmidt nazvao “Megaron ljevača bakra”. Objekt je to koji je služio kao ljevačka radionica, ali i hram u kojem su pronađeni ostaci ljevačkih peći i kalupi za lijevanje sjekira, a ispod kojeg se nalazila i grobnica s ostacima petero male djece, moguće žrtvovanih vučedolskom bogu vatre i lijevanja.
U neposrednoj blizini jarebice, pronađen je i takozvani “grob bračnog para”, ali i jama u kojoj je sahranjen žrtvovani jelen. Ti vrlo znakoviti elementi, pomoći će nam da shvatimo čemu je tajanstvena jarebica zapravo služila.
Prvotno se smatralo kako je pronađena keramička ptica kokoš, eda bi se spoznajom da je kokoš u te krajeve stigla tek par tisuća godina kasnije, preimenovala u golubicu. Međutim, kako je to jednom potvrdio profesor Aleksandar Durman, sasvim je izgledno da je riječ o jarebici, ptici koja se često dovodi u vezu s ljevačima i kovačima. Razlog tome, objasnio nam je jednom prigodom, vrlo je zanimljiv.
- U vučedolsko vrijeme, prije početaka prave bronce, počela se koristiti jedna posebna vrsta rudače zvana tetraedrit, u kojoj uz bakar nalazimo elemente poput arsena i antimona. Kada tu rudu stavimo u vatru, veći dio arsena i antimona ispari, ali maleni dio koji ostaje bakru daje gotovo dvostruko veću tvrdoću. Upravo to omogućilo je Vučedolcima da izrađuju daleko kvalitetnije i bolje metalne predmete nego što su ih imali njihovi prethodnici. No, arsen u rudači na 200 stupnjeva počne isparavati, a ako ljevač uz tu vatru stoji i udiše taj dim, do kraja procesa može i umrijeti, jer arsen je u tom obliku puno opasniji no inače. Ljevači su shvatili da se u jednom času, kada se počne dizati dim mirisa češnjaka, moraju maknuti, ali kada veći dio arsena ispari, metal koji ostaje možete lijevati i nije više toliko opasan. Međutim kada cijeli život radite s tim, stalno pomalo udišete te isparine, arsen ulazi u tijelo, u njemu se skuplja i uzrokuje odumiranje udova. To se najlakše i najbolje primijeti na šepavosti ljevača. Zato je Hefest u grčkoj mitologiji šepav! - ispričao je Durman.
A kakve veze sa šepavim ljevačima ima ptica jarebica?
- Jarebica u prirodi obitava u nizinama i ne lete visoko. Najopasniji je onaj trenutak kada ženka leži na jajima, a to je na zemlji, u nekom zaštićenom malom prostoru, ali na zemlji, gdje i životinje i ljudi mogu uništiti gnijezdo i jaja. Dok ženka leži na jajima, mužjak stražari u blizini i kada vidi da dolazi opasnost on se glasno javi. Svi se u tom trenutku okrenu prema njemu, a on počne bježati u suprotnom smjeru od gnijezda. Bježeći tako, u jednom času počne šepati, sve više i više, kao da je slomio nogu. Tako lukava jarebica uspije uvjeriti svog progonitelja da je može lagano uloviti, a kad se ovaj približi, odleprša i kada opasnost prođe, vrati se do gnijezda - objašnjava Durman.
Položaj na kojem je pronađena, kao i mistična povezanost ptice jarebice i ljevača bakra, navode nas zaključak da vučedolska jarebica nije bila tek obična posuda. A i kada ju je ugledao arheolog R. R. Schmidt, piše dr. sc. Marina Milićević Bradač u tekstu “Vučedolska ‘golubica’ kao posuda”, bio je oduševljen njezinom ljepotom i načinom izrade. Na prvi pogled bilo mu je jasno da je riječ o izuzetnom nalazu te da je u toj naročitoj boci moralo biti čuvao neko kultno piće.
- Njega je na taj zaključak navela činjenica da su se na vratu boce nalazili simboli dvostruke sjekire, koji su inače u Staroj Europi bili jedan od najčešćih kultnih simbola, a nama su najpoznatiji iz egejskog svijeta iz brončanog doba. Schmidt je prvi na to ukazao, a i danas važi ta pretpostavka, da je, sudeći po njenom neobičnom obliku i ljepoti, služila u obredne svrhe, a možda i za konzumaciju halucinogenih sredstava - piše Milićević Bradač koja u svom radu podrobno objašnjava odnose između metalurgije, šamana, životinja i halucinogenih sredstava koje pronalazimo u nizu drevnih kultura.
Podsjetimo se, pored Megarona ljevača bakra i jarebice, nađena je i jama s ostacima jelena. Bila je to jedina žrtvovana i na taj način sahranjena životinja pronađene na Gradcu. A kao što se jarebica povezuje s metalurgijom, jelen je u Staroj Europi bio moćan simbol ratnika, vladara i šamana. Šamanizam je poprilično široko definirana pojava koju pronalazimo u raznim dijelovima svijeta, te se ne radi o jednoj određenoj religiji ili skupu vjerovanja, već je riječ, jednostavno rečeno, o spiritualnoj praksi s elementima magije. Šamani su osobe s važnom društvenom ulogom, a koji dolaze u dodir i imaju ezoterična znanja o nadnaravnom svijetu. Do njih dolazili su raznim tehnikama ekstaze, primjerice ulaženjem u trans upotrebom halucinogenih supstanci, a liječili su bolesne, komunicirali s duhovima i bogovima te poznavali moć biljaka, bilo ljekovitih ili psihoaktivnih. Šamani se u mnogim kulturama dovode u vezu s različitim životinjama te tijekom svojih “putovanja” u onostrano, mogu prevaliti znatne udaljenosti, pretvorivši se primjerice u pticu ili jelena, za kojeg se vjerovalo da je posrednik između dva svijeta ili glasnik bogova.
I upravo je metalurgija bila vrlo bliska šamanizmu, zbog vjerovanja da metali dolaze s “onoga” svijeta, a njegova obrada i posebna znanja za nju potrebna, morala su djelovati gotovo poput magije. Uz to, ptice su u brojnim mitovima i predajama izravno povezane s halucinogenim biljem. U indijskim Vedama tako nailazimo i na pripovijest o demiurgu, tvorcu kao kovaču koji je bogu Indri iskovao munju i posudu za “somu”. Somu, opojno piće bogova i ratnika koje je izazivalo blaženstvo ili davalo snagu u bitci, pritom može pronaći samo ptica, često orao, koja je krade s neba. Orao se u antičkoj Grčkoj pak smatrao zaštitnikom otrovnog crnog kukurijeka, a bunika i u starom Rimu obožavan i davno izumrli silfion brali su se tako da bi se ptica vezala za biljku te bi je iščupala. U srpskom folkloru pojavljuje se pak magična biljka zvana “zemaljski ključ”, trava koje je “pronalazila bilo koji put”, a do nje je znala doći samo ptica žuna…
U Vučedolu dakle pronalazimo sve navedene, za šamanizam važne elemente, i to na jednom mjestu - ostatke jelena, metalurške radionice i posudu u obliku ptice - pa možemo bez previše poteškoća zaključiti da se i tamo prakticirala određena vrsta šamanizma. Ostaje nam pitanje - koje su to piće iz posude jarebice pili vučedolski šamani? Vrlo je vjerojatno da se, zbog raširenosti pšenice i raznih žitarica te jednostavnosti njegove izrade, u Vučedolu pilo pivo, ali i još jedno drevno piće, medovina. Alkohol se u teoriji mogao proizvoditi i od jabuka i fermentiranjem voćnih sokova. Međutim, malo je vjerojatno da se u šamanski trans i ekstazu moglo ući tek pijenjem piva, osim ako nije bilo pomiješano s čim drugim, a kandidata doista ima mnogo.
Milićević Bradač tako navodi neke od najpoznatijih psihoaktivnih biljaka i gljiva koje uspijevaju na ovim područjima, a koje se spominju u različitim antičkim izvorima zbog svojih ritualnih namjena i halucinogenih svojstava. Istraživanja su pokazala kako se na europskom području, možda i ranije od alkohola, upotrebljavao opijum, dobiven iz sjemenki cvijeta maka. Konoplja, odnosno kanabis, bio je raširen i kultiviran još od neolitika, mlađeg kamenog doba. U našim područjima dobro je znana i spomenuta bunika, biljka koja izaziva halucinacije i delirij, ali u nekim slučajevima i smrt. Mogući su kandidati za supstance korištene u vučedolskim šamanskim ritualima i velebilje, kukurijek, bršljan, datura te muhara. Pa i neke od gljivica kojima može biti zaraženo bilje poput raži, sadržavaju dietilamid lisergične kiseline, poznatiji nam danas kao LSD. No, budući da, ne uputimo li se sami na neko šamansko putovanje, možda nikada nećemo saznati kakva se to supstanca u vučedolskoj jarebici nalazila, ostaju nam samo pretpostavke.
Otvori KEKS Pay
Vučedolsku je pticu otkrio prof. Mirko Šeper. Njegova bilježnica s iskopavanja s njenom skicom čuva se u Vukovarskom muzeju.