Rodna kuća Lavoslava Ružičke (1887.-1976.) nalazi se u središtu Vukovara. Izgrađena je u 19. stoljeću i do 1991. godine u njoj se nalazio muzej posvećen Ružički koji je Nobelovu nagradu dobio 1939. godine za istraživanja na području kemije. Kuća je obnovljena nakon Domovinskog rata te je uz nju sagrađena kongresna dvorana s pratećim sadržajem.
No, sa sada upravo završenim radovima u sklopu energetske obnove koji se financiraju iz NPOO-a, znatno će se smanjiti troškovi energije, prvenstveno Javne ustanove Hrvatskog doma koja upravlja kućom Lavoslava Ružičke, i poboljšati kvaliteta boravka svih koji dolaze ovdje, a nije ih mali broj.
Po riječima voditelja Područne službe za konzervatorske poslove u Vukovaru Marka Mikolaševića, energetska obnova rodne kuće nobelovca Ružičke predstavlja još jedan iskorak u očuvanju kulturne baštine i unapređenju energetske učinkovitosti javnih objekata u gradu.
U okviru NPOO-a Ministarstvo kulture i medija odradilo je programsku stavku energetske obnove zgrada sa statusom kulturnog dobra. Na nacionalnoj razini ona iznosi nešto preko 39,8 milijuna eura, a ovaj program dio je tog projekta i koncepta, prepoznajući važnost kulturne baštine kao resursa naše zemlje, kazao je Mikolašević. Povodom toga red je da se prisjetimo života prvog hrvatskog nobelovca.
Životni put Lavoslava Ružičke, prvog Hrvata ovjenčanog Nobelovom nagradom, započeo je 13. rujna 1887. u Vukovaru, u imućnoj obrtničkoj obitelji češkog, njemačkog i hrvatskog podrijetla. Njegov otac Stjepan, iako češkog porijekla, bio je vatreni hrvatski domoljub, a tu je ljubav prenio i na sina koji je Hrvatsku do kraja života smatrao svojom jedinom domovinom i tečno govorio hrvatski. Tragedija je rano obilježila obitelj; otac umire kada je Lavoslavu bilo samo četiri godine, nakon čega se majka Ljubica s njim i mlađim sinom Stjepanom seli u Osijek. Ondje je Ružička završio pučku školu i klasičnu gimnaziju, gdje je isprva ozbiljno razmišljao o svećeničkom pozivu. No, pragmatičnost je prevladala. Zaintrigiran mogućnošću zaposlenja u novootvorenoj šećerani u Osijeku, odbacio je ideju o svećeništvu i odlučio se za studij tehničkih znanosti, odabravši kemiju kao svoj životni poziv.
Zbog teških političkih i životnih prilika, napustio je Hrvatsku i upisao se na prestižnu Visoku tehničku školu (ETH) u Karlsruheu u Njemačkoj. Pokazao se kao izvanredan student u područjima koja su ga zanimala, prvenstveno u organskoj kemiji, dok je druge predmete zanemarivao. Njegov talent nije promaknuo profesoru Hermannu Staudingeru, budućem nobelovcu i osnivaču makromolekularne znanosti, pod čijim je mentorstvom doktorirao 1910. godine. Zanimljivo je da se njegovu doktoratu s najvišom pohvalom (summa cum laude) protivio profesor fizikalne kemije Fritz Haber, također nobelovac, no suradnja sa Staudingerom bila je presudna. Nakon doktorata, Ružička je kao asistent pratio Staudingera u Zürich, grad koji će postati središte njegove znanstvene karijere i u kojem će 1917. godine dobiti švicarsko državljanstvo.
Prvi Ružičkini znanstveni radovi bili su usmjereni na kemiju prirodnih spojeva, područje kojem je ostao vjeran cijelu karijeru. Započeo je istraživanjem aktivnih sastojaka dalmatinskog buhača, cijenjenog prirodnog insekticida. To ga je dovelo u doticaj s kemijom terpena, mirisnih ulja biljnog podrijetla koja su bila od golemog interesa za brzorastuću industriju parfema. Željan samostalnog rada, razišao se s mentorom Staudingerom i započeo suradnju sa ženevskom tvrtkom Chuit & Naef (kasnije poznatom kao Firmenich). Njegov genij uskoro je došao do punog izražaja. Dokazao je da su skupocjeni mirisi mošusa i cibeta, dobiveni iz mošusnog jelena i cibetke, zapravo makrociklički ketoni. To je otkriće, zajedno s njegovom metodom sinteze velikih prstenastih molekula, omogućilo njihovu sintetsku proizvodnju i donijelo mu financijsku neovisnost. Vrhunac karijere dosegnuo je povratkom u Zürich 1929. godine, gdje je postao profesor na ETH-u. Tamo je 1934. ostvario djelomičnu sintezu muškog spolnog hormona androsterona, a već sljedeće godine i testosterona, čime je njegov laboratorij postao svjetski centar organske kemije.
Kruna njegova rada stigla je 1939. godine, kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada za kemiju za rad na polimetilenima i višim terpenima, koju je podijelio s njemačkim kemičarom Adolfom Butenandtom. Zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, nagrada mu je uručena na svečanosti u Zürichu, no trijumfalni trenutak doživio je 16. ožujka 1940. u Zagrebu. U prepunoj dvorani pred tisuću uzvanika održao je predavanje pod naslovom "Od dalmatinskog buhača do spolnih hormona". Tom prigodom izabran je za počasnog člana tadašnje JAZU i počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta. Njegova povezanost s domovinom bila je neraskidiva; iste godine postao je počasni građanin Vukovara, a na jednoj se fotografiji potpisao kao "Vukovarac Lavoslav Ružička, 1940." Iako je odbio ponudu za profesuru u Zagrebu zbog nedostatnih sredstava za istraživanje, uvijek je pomagao hrvatskim kemičarima, a njegov najpoznatiji suradnik, Vladimir Prelog, i sam će kasnije postati nobelovac.
Iako potpuno posvećen znanosti, Lavoslav Ružička nije bio stereotipni, smušeni znanstvenik. Opisivali su ga kao jednostavnog čovjeka s izraženom puritanskom crtom i nepovjerenjem prema pretjeranom intelektualizmu, ali i kao osobu koja je uživala u lijepim stvarima. Bio je strastveni kolekcionar umjetnina, posebno slika nizozemskih majstora iz 17. stoljeća, a svoju je vrijednu zbirku kasnije poklonio muzeju Kunsthaus u Zürichu. U slobodno vrijeme pronalazio je mir u vrtlarenju, uzgajajući ruže, četinjače i stotine vrsta alpskih biljaka. Bavio se i fotografijom u boji, a omiljeni motiv bilo mu je upravo cvijeće. Ženio se dva puta: 1912. godine s Annom Hausmann te 1951. s Gertrud Acklin. Njegov život bio je ispunjen radom i tihim strastima, daleko od očiju javnosti.
U današnje vrijeme gotovo je nezamislivo da život osobe takvog svjetskog ugleda ne prati nijedan skandal, no biografija Lavoslava Ružičke upravo je takva. Dostupni izvori ne bilježe nikakve osobne afere ili kontroverze. Jedini zabilježeni "sukob" bio je profesionalne prirode – razilaženje s mentorom Staudingerom zbog Ružičkine želje za samostalnim istraživanjem, što je prirodan korak u karijeri svakog ambicioznog znanstvenika. Neki izvori tek usput spominju da mu je "zavidni bivši mentor zagorčavao život", pogotovo jer je Staudinger svoju Nobelovu nagradu dobio tek 14 godina nakon svog učenika. Ružička je preminuo 26. rujna 1976. u 89. godini u Mammernu u Švicarskoj, ostavivši iza sebe monumentalno nasljeđe: 583 objavljena znanstvena rada, osam počasnih doktorata, brojne nagrade i generacije znanstvenika koje je inspirirao. U Švicarskoj je u njegovu čast utemeljena Nagrada Ružička za mlade kemičare.
Otvori KEKS Pay
