"Razum i osjećaji", "Ponos i predrasude", "Mansfield Park", "Emma"... Nema potrebe dalje navoditi. Zapravo, dovoljno je bilo napisati samo prvo djelo da bi svakome bilo jasno kome je posvećen ovaj tekst. A razloga za tu posvetu ima mnogo. Ipak, jedan je ovih dana posebno značajan jer se danas, 16. prosinca, navršava točno 250 godina od rođenja velike ne samo engleske nego i svjetske književnice – Jane Austen, koja nam je u svojim romanima ostavila gotovo pa rendgenski jasnu sliku života, vremena i okružja u kojem je živjela. Pritom je oštroumno i pronicljivo zapažala sve ono što je bilo besmisleno, prijetvorno i svakog prijezira vrijedno te je to bespoštedno osuđivala iznimnom rječitošću i britkom ironijom, čime je ogoljivala sva tadašnja društvena i ljudska posrnuća. I mogli bismo o toj čudesnoj spisateljici, i nekima od njezinih antologijskih književnih likova kojima nas je očarala već na prvo čitanje, pisati još satima, onako čitateljski, ali skorašnja obljetnica njezina rođenja zavređuje da nam o njoj, njezinim djelima, njezinu značaju i ostavštini u svjetskoj književnosti govori najbolja i najstručnija sugovornica koju imamo na tu temu – prof. dr. sc. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ujedno i predstojnica Katedre za englesku književnost.
U utorak će se navršiti točno 250 godina od rođenja Jane Austen. Što biste rekli – kakvo ona mjesto zauzima u povijesti svjetske književnosti?
Zamijenila bih mjesta u vašem pitanju i rekla da se, posebno danas, povijest svjetske književnosti pozicionira prema autorima kakva je Jane Austen, ne obratno. Možda je uvijek bilo tako, no danas je takvih imena i opusa vrlo malo. Fascinira činjenica da svaka generacija u ta dva i pol stoljeća ima svoju Jane Austen, a često je to akutno i posesivno. Ciklus o Bridget Jones nije naprosto aluzija na Austen i romanu "Ponos i predrasude", nego Austen u njemu glasno odzvanja, iz knjige u knjigu, iz filma u film: Darcy, Darcy, Darcy... P. D. James svoj je posljednji krimić "Smrt stiže u Pemberley" napisala kao nastavak "Ponosa i predrasuda", to joj je književna oporuka. James kao da poručuje, roman Jane Austen ima svoje odredište u kriminalističkom romanu, njegova misao to dopušta, čak želi. Što ako je roman koji je sama Austen opisala kao neumjereno svijetao i iskričav – neumjereno prosvijećen – tako opisuje "Ponos i predrasude" u pismu sestri – zapravo detektivski? Što ako je Elizabeth Bennet detektivka pa ljubavnica? Što ako je ljubav funkcija detekcije? Paradoksalno ali istinito, Austen je stalno moderna i pritom, da, imam na umu sva značenja te riječi. S fokusom na Austen mogli bismo napisati kritičku povijest modernosti, ne samo romana. Jane Austen upravo je kriptonim za modernost, Austen je tajna formula modernosti.
Da, kaže se da je Austen zauvijek promijenila književnost, da postoji književnost prije Jane Austen i književnost poslije Jane Austen. Zašto je mnogi smatraju prekretnicom?
Prekretnica je u onoj mjeri u kojoj je sam roman prekretnički događaj u povijesti književnosti. Austen je domislila roman za 19. stoljeće i naučila roman misliti, za početak time što je romanu dopustila jezik koji na trenutke ne pripada ni liku ni pripovjedaču – jezik je to koji se odmetnuo u osobitu gramatiku pripovijedanja. Fredric Jameson takvo će pripovijedanje poslije opisati kao fundamentalni događaj u povijesti jezika. Donekle je to i jezik koji nagoviješta situaciju psihoanalize, jezik kakav 1810-ih počinje s Austen završava 1890-ih s Freudom. Najzad, jedino u 19. stoljeću Europa doista dominira zamisli o tome što jest svijet u njegovoj ukupnosti. To se u 18. stoljeću još nije dogodilo, a u dvadesetome se više ne događa. U dvadeset i prvome još manje. Manje to govori o važnosti Europe, mnogo više o historijskoj krhkosti značenja koje Europi pripisujemo. No u povijesnome svijetu poslije Napoleona Britanija igra presudnu ulogu, ponajprije zahvaljujući mornarici. Pax Britannica ili svjetski mir pod britanskim uvjetima de facto je drugo ime za 19. stoljeće, a Austen je, naglašeno, autorica toga svijeta i u tome svijetu. Biografi rado spominju da je Austen skučena u provincijskim granicama svega nekoliko grofovija u južnoj Engleskoj, uz rijetke posjete Londonu. Ipak, spominju i to da su joj braća napravila značajne karijere u mornarici, jedan je postao i admiral. Njezin posljednji dovršeni roman, "Persuasion" – za ovu bih priliku naslov prevela kao Nagovor – govori upravo o tome, a moru i plovidbi pripisuje funkciju emancipacije. "Je li to Austen ili Melville?" napisat će Tony Tanner u odličnoj knjizi o Austen. Hoću reći, Austen je fundamentalno svjetska književnost, ali ćemo pogriješiti pripišemo li sebi sličnu svjetskost.
No, trebalo je proći dosta vremena da bi se osvijestilo i priznalo njenu književnu vrijednost i veličinu. Je li se svijet napokon iskupio i jesmo li joj se odužili na pravi način?
To je možda predrasuda. Austen je od početka imala vjernu publiku, čak sektaške obožavatelje. Tadašnji princ namjesnik, poslije Kralj Đuro IV, zatražio je od nje posvetu, pa mu je Austen, kažu nevoljko, i formalno posvetila "Emmu". Poslije se među viktorijancima formirao gotovo pa kult sofisticiranih obožavatelja, takozvani Janeites, u nastojanju da se odijele od masovne konzumacije njezine književnosti. Visoko ju je cijenio i utjecajni F. R. Leavis. Neki su je voljeli ne voljeti, naprimjer Charlote Brontë i Henry James, možda zato što im je ustvari bila prebliska. Ako me pitate o historijski propuštenoj Austen, posrijedi je prije činjenica da je Austen slavu stekla kasno, potkraj života, a svih je šest dovršenih romana završila u šest godina prije smrti, između 1811. i 1817., pa šira recepcija u njezinu slučaju nužno dolazi prekasno i naviješta smrt. Teško je to ne prenaglasiti. Volimo primarno mrtvu Austen. Kako joj se onda odužiti i kako ne ostati dužan? Također, volimo zaboraviti da su je drugi voljeli prije nas, jer je tako možemo voljeti akutno i posesivno.
Poznavajući vrijeme u kojem je živjela, društvene i obiteljske prilike u kojima je odrastala, ondašnji položaj žena i uloge koja im je bila namijenjena – što vas u njezinu životu i karakteru najviše zadivljuje?
Ne to što se odvažila pisati, jer se pisanje u njezinu krugu donekle podrazumijevalo. Odrasla je u obitelji župnika s vezama u Oxfordu, i neka su joj braća ondje studirala, jedan joj je brat imao ozbiljne književne aspiracije te neki nećaci i nećakinje. Otac ju je sigurno podupirao, slao je njezine prve rukopise izdavačima, istina bez uspjeha. Poslije je to, uspješnije, činio jedan od braće, Henry, neko vrijeme probitačan bankar. A zna se i to da su prve verzije romana čitali i komentirali u obiteljskom krugu. No jest iznimno tih posljednjih šest godina njezina života, ta erupcija pisanja, do smrti, kao da se ubila pisanjem. Dakle, svih šest cjelovitih romana dovršila je ili u cijelosti napisala u svega šest godina i počela "Sanditon". To je ogroman intelektualni i fizički napor, na granici delirija. To je i razlog zašto njezini romani imaju naročitu koherenciju, dobro se čitaju zajedno.
Možete li objasniti kako je njezin privatni život utjecao na ono što je pisala?
Znamo da je prvi rukopis romana imala već s oko devetnaest godina. To prvo razdoblje književne hiperaktivnosti traje do očeve smrti, kad je s majkom i sestrom prisiljena napustiti kuću i mjesto gdje je odrasla. Slijede mučne godine seljakanja južnom Engleskom u potrazi za što povoljnijim smještajem. Zanimljivo, njezin prvi i posljednji objavljeni roman – "Razbor i osjećajnost" i "Nagovor" – počinju takvim epizodama, egzodusom sestara, neočekivanim i neželjenim napuštanjem doma. Roman Jane Austen počinje egzodusom, i egzodusom završava. Tek poslije, možda prekasno, najimućniji brat, koji je imetak stekao kad ga je posvojila bogatija grana obitelji, majku i sestre prima u kućicu na jednome od svojih posjeda. To je i čas kad Austen opet počinje intenzivno pisati. Ali između tih dvaju perioda velik je hijat. Znamo i to da je odbila udaju za brata svojih dobrih prijateljica, udaju koja bi joj osigurala financijsku stabilnost, izbor koji su svi oko nje očekivali i priželjkivali. Jedina joj je istinska sugovornica, po svemu sudeći, bila sestra Cassandra, također usidjelica. E. M. Forster poslije je otrovno opisao njihovu prepisku kao "glasanje harpija". No kao posebno indikativan izdvojila bih detalj koji spominje Claire Tomalin, biografkinja Jane Austen. Kaže, od sve silne djece župnika Austena samo dvoje nije bilo ozbiljno portretirano pa je teško procijeniti kako su izgledali: Jane i umno zaostali George, kojega su roditelji doživotno otpremili na skrb obližnjim težacima.
Što je u ono vrijeme značilo odlučiti – ne udati se, ne pristati na uvriježene društvene norme, biti žena koja se drznula pisati i od svog pisanja zarađivati za život?
Volim istaknuti da romani Jane Austen nisu ljubavni, nego su romani o braku. I ne ostavljaju mjesta dvojbi da je ženi brak najizglednija opcija za preživljavanje. Brak je za Austen biopolitičko pitanje prvoga reda. Interesantno, u svim njezinim romanima brak naglašeno zastajkuje pa onda zastajkuje i preživljavanje, a sestara je u pravilu previše i indeks su suviška bez kojega mogu i roman i društvo. Austen je nemilosrdno kritična, ali i prema sebi, jer, historijski, ona je upravo suvišna sestra, suvišan život, život izostavljen iz reprodukcije. Pritom joj pisanje još ne jamči ekonomsku neovisnost. To će se, recimo, dogoditi uspješnim piscima u Dickensovo doba, no Austen još ne bi mogla živjeti od pisanja. Iako, iz ostavštine nje i obitelji jasno se vidi da je uživala u zaradi kojom je potkraj života slobodno raspolagala, novcu koji joj nije bio poklonjen i zahtijevao uzvrat u zahvalnosti i dodvoravanju. Pogledate li iznose, za života nije zaradila puno, a izdavači su na svaki način zaštitili svoj ulog. Povijest njezinih romana jest i povijest pregovora s izdavačima, često s nepovoljnim ishodom. A opet, rijetko je tko kao Austen tako dobro razumio cirkulaciju novca. Thomas Piketty u Kapitalu, naprimjer, Austen stavlja uz bok Balzacu, kao spisateljicu koja je najbolje razumjela novac u 19. stoljeću.
Prema onome što o njoj znamo i čitajući knjige koje nam je ostavila – kakvom je vi zamišljate, što biste rekli o kakvoj je to ženi bila riječ?
Iskreno? Ne zamišljam je. Premda se svake godine vratim barem jednom njezinu romanu. Ove sam godine opet čitala "Razbor i osjećajnost". Uz Austen, redovito se vraćam jedino još Johnu le Carréu i mogu vam reći, dobro idu zajedno, kao što romani same Austen dobro idu zajedno. Ako me Austen ičemu naučila, onda je to oprez spram divljenja – diviti se nekome znači odustati, pa i na trenutak, od kritičkoga razmišljanja, a to je tragično. To je, uostalom, premisa "Razbora i osjećajnosti", a toj se premisi vraća i u "Nagovoru": Austen počinje i završava radikalnom skepsom. I izgonom. Austen nam ne dopušta da joj se divimo, smije nam se ako to činimo. Ako to i činimo, onda radije privatno, sigurno ne u intervjuu. Ako je u intervjuu, onda s baražom argumenata, kao da smo u sudnici ili salonu.
U redu, prihvaćam. Nastavimo onda s argumentima. Ako se njezini romani čitaju pažljivo, svaki od njih ima neku poruku. Što je to Jane prokazivala, što je osuđivala, čemu je težila i utirala put?
Čitati, čitati i samo čitati, to je jedina njezina lekcija. Obrazovanje koje ne prestaje, čak ni s krajem romana. Na samome kraju "Ponosa i predrasuda" takva je jedna mina, čini nam se da su Elizabeth Bennet i gospodin Darcy sretni zauvijek, ali posljednja rečenica kaže da su ostali trajno bliski s Gardinerovima. A Gardinerovi su u romanu funkcija stjecaja okolnosti, sretne slučajnosti: da se gospodin Gardiner nije u posljednji trenutak predomislio i promijenio plan putovanja, Elizabeth ne bi završila u Pemberleyu, ne bi opet naletjela na Darcyja, Darcy ne bi spasio njezinu – suvišnu – sestru Lydiju od sramote i propasti, ne bi opet zaprosio Elizabeth niti bi njegov prijatelj Bingley zaprosio Jane Bennet pa bi Elizabeth i Jane završile kao Jane i Cassandra Austen. Također, neću prva primijetiti da je iz romana Jane Austen teško izdvojiti efektan, samostojeći citat. Njezin se jezik opire maksimama i dosjetkama, a svejedno je gotovo ekscesno domišljat, ali radi na duge staze. Ne dopušta sažimanja, jer je savršeno ekonomičan, a nije kratak.
A možemo li reći da su njezini romani i autentična, gotovo povijesna svjedočanstva, ali i vrlo jasna kritika uvriježenog načina života engleskog društva na kraju 18. i početku 19. stoljeća?
Svakako, ali pod uvjetima romana i sa sviješću da je roman možda najradikalniji jezik u Britaniji toga vremena. Kako kaže američki književni povjesničar D. A. Miller, autobiografija je najbolja kad se napusti u ime romana – kaže to o Dickensovu "Davidu Copperfieldu", no isto bih potpisala i za romane Jane Austen. Miller je inače napisao i knjigu o Austen, njezina je tajna, kaže, tajna minucioznog stila, tajna zadubljenosti u detalj. Zato ne bih rekla da Austen zanima autentičnost ili svjedočenje koliko svakodnevica kao velika moderna tema, čak tragičnost svakodnevice. Ali ću reći i to da, kad studentima trebam objasniti zašto su u Britaniji tek 1832. počeli s velikim reformama u vezi s pravom glasa, posegnem za prepirkom Elizabeth Bennet i Darcyjeve nadmene tete iz "Ponosa i predrasuda". I da, to je dvoje u vezi, zamisao o demokraciji u 19. stoljeću i tragičnost svakodnevice.
Uzimajući u obzir slijed romana koje je napisala, kako biste opisali njezin autorski put sazrijevanja?
Malo znamo o prvim verzijama prvih dvaju objavljenih romana, "Razbora i osjećajnosti" i "Ponosa i predrasuda", vjerojatno se radilo o epistolarnim romanima, romanima u pismima, a bila ih je napisala još 1790-ih. No Austen kakvu poznajemo iz objavljenih verzija, 1811. i 1813., autorica je jedne fokalizacijske svijesti koja drži roman na okupu i na udaru je pripovijedanja. To je i trenutak kad se Austen do kraja formira kao autorica: kad domisli svijest koja je nemilice pod udarom pripovijedanja, bez rezervne pozicije, bez uzmaka. Udar i samodisciplina. Od takve svijesti više neće odstupiti ni u jednome romanu: Elinor Dashwood, Elizabeth Bennet, Emma Woodhouse, Anne Elliot...
Koji je njezin roman vama najdraži? I zašto?
Tri su mi najdraža, "Razbor i osjećajnost", "Ponos i predrasude" i "Nagovor". "Emma" drži čvrstu četvrtu poziciju. Zašto? Zato što su to bespoštedni romani u kojima Austen najmanje osluškuje javni odjek svoga autorstva i najmanje kalkulira s recepcijom: prva dva dovršava kad još nije doista slavna, treći kad za slavu više nema vremena, pa je i objavljen postumno, 1818. Navodno su mu i naslov smislili Cassandra i braća, a Austen je u času smrti imala samo radni naslov, Elliotovi. Već u "Emmi", 1816., osjeti se ta granična Austen na izmaku, jer inteligentna Emma Woodhouse nikako da nauči čitati svijet, tumačiti znakove, stalno griješi, griješi previše. "Mansfield Park" iz 1814. neupitno je velik roman, ali za moj je ukus presamodopadan i preispravan. A "Opatija Northanger" još nije velik roman, više predigra. Inače, kad već spominjem Dickensa, položaj "Emme" kod Austen frapantno odgovara položaju "Velikih očekivanja" kod Dickensa: oboma je to predzadnji dovršen roman nakon kojega dolazi još jedan nedovršen i obama romanima dominira hiperaktivna svijest koja nikako da nauči čitati.
A koji roman smatrate najkompleksnijim, najdubljim, možda i najprogresivnijim za ono doba?
Austen je prekonzistentna da bismo izdvojili jedan naslov. Iza vašeg pitanja ustvari se skriva prešutno i vrlo uvriježeno mišljenje da je Austen izvjesno velika autorica, u očima filologa, ali je širem čitateljstvu autorica ljubića, pa treba stalno iznova objašnjavati njezinu važnost. Jer rijetko koga danas zanima 19. stoljeće, osim kao ulog u sad-i-ovdje, u akutnu sadašnjost. Jedan roman, što kraći, blic doživljaj, brza transformacija. Pa ću ponoviti: Austen nas, fundamentalno, uči čitati, u etapama, u specifičnom ritmu, pri čemu je cijena te lekcije naše ja. Austen je intelektualna teretana. Ništa se ne opazi otprve i onda se, nakon protoka vremena, pogledate u ogledalo. Pritom uživate. I tada i sada.
Smatra se da knjige Jane Austen uglavnom čitaju žene. A čitaju li ih i muškarci i hoće li oni to priznati ili su to ipak skloni tajiti?
Ne znam. Prije nije prevladavalo takvo mišljenje. Spomenula sam princa namjesnika, kasnije Đuru IV., koji je od Austen tražio posvetu, zna se da ju je čitao Walter Scott. Jedan od najdražih primjera mi je David Lodge, u romanu "Razmjena", Morris Zapp, arogantan, ali briljantan američki sveučilišni profesor književnosti, akademski superstar, stručnjak je upravo za Austen, svoje je blizance nazvao Elizabeth i Darcy i životna mu je ambicija napisati sve što se može napisati o njezinim romanima, da poslije njega nitko više o Austen ne može napisati ništa. Naravno, na kraju zaključi da je to nemoguće. Ne moramo u Britaniju ili Ameriku. Kad piše predgovor hrvatskom prijevodu "Egoista" Georgea Mereditha, Tin Ujević navodi Austen, sestre Brontë i George Eliot kao spisateljice čiji je roman obilježio englesko 19. stoljeće. Antun Šoljan uvrstio je "Ponos i predrasude" među sto najvećih romana svjetske književnosti. Pa ako je mogao Šoljan...
Oooooo, potpisujem. I nadam se da će ove vaše riječi doprijeti i do današnjih muškaraca. No to što je Jane umrla a da ni na jednom njezinu do tada objavljenom djelu nije pisalo njezino ime grijeh je koji ide na dušu – kome?
U njezino vrijeme to nije bilo neobično, ali malo je tko dvojio o autorstvu i zapravo se znalo tko je autorica. Nemojmo zaboraviti da u Ujedinjenom Kraljevstvu žene dobivaju pravo glasa posve izjednačeno s muškarcima tek 1928., više od stotinu godina poslije smrti Jane Austen. A opet, ušavši romanima u javnu sferu, nije li Austen izborila pravo glasa? Raskrojila političko polje? I prostor za roman kao demokratski format.
Divno je to što ste rekli. A kako tumačite to što je Jane, unatoč šestorici braće, u oporuci sve ostavila svojoj starijoj sestri Cassandri?
Cassandra nije imala prave prihode, kao ni Jane, od oca im je bilo ostalo vrlo malo, i neudane sestre živjele su od onoga što bi im dala braća. Suvišne sestre, suvišan život, bioteret. Inače, većina fokalizacijskih svijesti Jane Austen napadno je bez braće, sestara je uvijek previše, ali su braća izbrisana. Tim je zamjetnije što u prvome – "Razboru i osjećajnosti" – priča počinje time što polubrat svečano i iskreno obeća financijski pomoći sestrama iz očeva drugog braka i onda ih u tili čas iznevjeri.
Nakon Janeine smrti ostalo je preko tisuću njenih pisama, no njena sestra je odlučila spaliti većinu. U vatru nije bacila samo 161 pismo. Što mislite, zašto je Cassandra to učinila, zašto je uništila tu iznimno vrijednu privatnu ostavštinu?
Ni to nije bilo neobično, Dickens je učinio slično s velikim dijelom svoje korespondencije. Nisu htjeli da se kvari slika pokojnice, naruši decorum, najzad, Jane je s Cassandrom bila najbliža i vjerojatno najiskrenija, tko zna što joj je sve bila napisala, i o kome. Možda je još intrigantnije to što nisu sačuvane ranije, rukopisne verzije romana, tek ranija verzija jednoga poglavlja "Nagovora", pa nemamo uvid u to kako je Austen pristupala reviziji, kako je pisala, kako je konstruirala tekst. Papir sve trpi, i dobro gori.
Poseban dio priče o Jane Austen su i filmske ekranizacije njenih romana. Koji film po njenoj knjizi smatrate najboljim?
Bit ću generacijski pristrana i izdvojiti "Razbor i osjećajnost" Anga Leeja iz 1995. Prema scenariju Emme Thompson. To je kineska, konfucijanska Austen, savršeno uvjerljiva, precizna, disciplinirana i logična, besprijekorno inteligentna. Od televizijskih serija "Ponos i predrasude" iz iste godine, prema scenariju Andrewa Daviesa i u produkciji BBC-ja. Davies je jednom prilikom primijetio da se roman savršeno raspao u šest epizoda, Austen kao da je anticipirala ritam svoje kasnije recepcije, njezin roman već sadrži zamisao o formatu televizijske serije. Davies baš voli formalnu inteligenciju Jane Austen i to se vidi.
Održali ste mnoga predavanja o Jane Austen, od posljednja dva nedavna jedno je bilo u Švedskoj, a drugo u Puli. Ovisno o zemljama i čitateljskoj publici – postoje li razlike u doživljavanju, tumačenju i vrednovanju njenih djela i nje kao književnice?
Austen dobro putuje i drago mi je što, kad predajem o Austen, ne mogu uočiti velike razlike u različitim auditorijima, iako bi vaši čitatelji vjerojatno više voljeli da istaknem kakav kuriozitet. Austen je formativna za čitateljske zajednice, kohezivna je, upravo politična. U Puli mi je bilo malo žao što nisam više govorila o "Nagovoru" zbog imperativa mornarice u tome romanu a u gradu čiju je povijest snažno obilježila upravo mornarica. I u impresivnoj novoj zgradi pulskog Filozofskog fakulteta u kojoj je u 19. stoljeću bila upravo mornarička bolnica.
Što vaši studenti kažu o Jane Austen i zamjećujete li neke razlike ili pomake kako vrijeme odmiče?
Studenti su otvoreni za Austen, Austen nam je portal u zajednički jezik. Nema nekoliko dana da smo govorili o specifičnom vokabularu tijela i udvaranja u njezinim romanima, o tijelu kao sinegdohi kod Austen, o naročitoj semiotizaciji ruku i očiju, i o tome kako ta sinegdoha istrajava i poslije, recimo u "Jane Eyre" Charlote Brontë. Naravno, moji studenti su, vjerujem, pogledali više ekranizacija i adaptacija romana Jane Austen nego ja, pa je proces učenja dvosmjeran. Pozdravljam ih, jako mi je važan razgovor s njima.
Zamjetno je da u razgovoru, govoreći o dva Janeina romana, ne navodite njihove nazive onako kako su oni prevedeni kod nas već izgovarate svoje verzije tih naslova. Jeste li zadovoljni s prijevodima njenih knjiga na hrvatski jezik?
S prijevodima Austen kod nas se počelo relativno kasno u usporedbi s drugim europskim kulturama, a onda se naglo počelo prevoditi mnogo. Čak nisam sigurna da sam zavirila u sve danas dostupne hrvatske prijevode i zato ne bih komentirala. Ali ću vam reći čije bih prijevode Austen poželjela, u kritičkom izdanju: da može, pokojnih Nade Šoljan i Gige Gračan, njihov prevodilački glas bio je kao Daviesov scenaristički. Nije slučajno Nada Šoljan prevela fragment "Ponosa i predrasuda" za Sto najvećih romana svjetske književnosti, ni Giga Gračan Lodgeovu "Razmjenu", s Morrisom Zappom. Prevesti rečenicu Jane Austen na hrvatski upravo je filozofski zadatak. Trebao bi esej samo o prijevodu naslova "Sense and Sensibility". "Razum i osjećaji" ili ipak nešto drugo? Antun Šoljan, recimo, bira "Razum i osjetljivost".
Na kraju, možete li poručiti zašto treba čitati, voljeti i poštovati Jane Austen?
Ne bih rekla da je treba voljeti i poštovati, čak ni to da je imperativno treba čitati. Zašto bi itko trebao ili morao čitati Austen, osim možda studenata anglistike? Ali propustiti Austen znači propustiti velik susret, osobit um, intelektualnu avanturu. Zašto bi se itko poželio lišiti takve radosti? Takve prilike? Preporuka: "Ponos i predrasude", za početak.
Otvori KEKS Pay
