Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Samo kad završava ljeto, osjećam da starim

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
05. listopada 2019. u 15:53 3 komentara 355 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Cijele godine hrlim naprijed, ususret životu, svemu što me čeka.

KRATKA PRIČA Što ćemo večerati?

Jesen je lijepa, ali prohladna, pa hladna. Volim jesen. Uvlačim noge u čizme, stišćem kaput čvrsto oko sebe. Dani su sve kraći, hrana sve slađa, a ja se veselim toplim licima u vrućoj sobi, slučajnim susretima za šetnji po brdima i mirisu mokrog lišća na tlu. Veselim se slušanju kiše kako bubnja po napetom kišobranu koji držim hladnom rukom, u kaputu, dok hodam ulicom šutajući nogama u prolazu otpalo lišće i divlje kestenove. Ponekad podignem koji i spremim ga u džep. Najesen vadim recepte za kolače, vadim stare šalove i kape, kupujem nove rukavice. Čitam krimiće do dugo u noć pokrivena do brade s tri deke, vadeći ruku ispod pokrivača samo da okrenem stranicu knjige oslonjene na podignuta koljena. Ali odgađam gašenje svjetla. Veselim se mokrim čarapama jer to znači da sam bila u šumi, šuštala nogama kroz humus i lišće, dizala pogled k nebu ne bih li kroz krošnje upila svjetlost. I vrući kesteni. Njihova divna zlatna srca zarobljena u raspuknute ljušturice koje tiho pulsiraju u rukama preko papirnatog fišeka u koji ih je istresao prodavač u garavoj odjeći uvijek na istom uglu. Čekam nestrpljivo kraj njega da se ispeku do kraja, ne želi mi ih dati prije nego budu pečeni baš onako kako treba. Ali njegovi se najbolje gule pa čekam. I najslađi su.

Kratka priča Kratka priča Crni oblaci dolaze s juga

Ujesen pišem pisma, tražim zagubljene prijatelje po svijetu, podsjećam ih na dogovore, zovem da kujemo nove planove, da sanjamo putovanja.

Pripremam slavlja. Slavimo rođendane, useljenja, susrete, samo tako.

I onda malo po malo dođe zima. Kad ujutro izađem, iz usta mi ne ide para zato što ih ne otvaram. Mraz me štipa za obraze. Kaput mi nije dovoljan, tražim perje i paperje, debele jakne, natrpane perine, poplune i vunene prekrivače, duboke tople papuče. Navečer se ušuškam dekom na kauču. Ponekad s posla uskočim odmah u pidžamu, meka je i podatna; brzo se zgrije pod dekom.

Idem ranije spavati. Brojim dane do Božića, pa do Nove godine, pa do Maškara, pa do Uskrsa. Živim od blagdana do blagdana. Stojimo pred blještavim izlozima, jer čini se da lampice isijavaju toplinu. Zlato nam se čini vrednije, iznosimo na stol najbolje posuđe. Otvaramo poklone nadvijajući se nad njih kao nad vatru koja će nas nakratko ogrijati i osvijetliti nam dušu. Pečemo torte i kekse, krafne i poderane gaće. Jedem juhu od bundeve. Slatku i slanu, tešku od puno vrhnja; dodajem joj čilija i limuna da mi probudi čula i istodobno me umiri, pomiluje i uspava. Punih trbuha ležimo po kaučima, nagađajući što je u pećnici. Otvaramo je, grijemo lice, ubadamo vilicom, prisjećamo se ognjišta i crvenog žara na njemu.

Igramo društvene igre. I opet. I opet. Hladno je, ali prijatelji su blizu. A onda zamiriše proljeće. Idemo van. Van! Bilo kamo. Bilo kada. Vani je toplije nego u stanu, vani raste, cvate, diše. Raspuštamo kosu. Ošišam se. Planiram skoro putovanje. Uzbuđena sam. Još jedno putovanje. I još jedno. Idemo na izlete. Na selo, na Sljeme, u šetnju.

KRATKA PRIČA Priča o Leonardu i osmijehu

Kupujem tegle s cvijećem. Presađujem ga i okrećem prema suncu. Razmještam namještaj. Pa još jednom malo drugačije, skidam slike sa zida i ponovno ih vješam. Isprobavam nova jela, sve je zeleno za ručak. Na tržnici njuškam šparoge, kupujem zelenu salatu u svim bojama zelene, putericu, matovilac, romanu, rikolu, hrastov list, potočarku, mladi luk, mišancu. Tražim nestrpljivo prvi bob, prvi grašak, artičoke, medvjeđi luk, sve moram imati. Ludim za divljim šparogama. Obožavam bljušt. Sanjam ih, zabijam lice u zelene vezice i udišem duboko, do nesvjestice. Žurim kući opariti ih, skuhati, ispržiti, napraviti fritaju. S mladim lukom, natopljene maslinovim uljem, krupnim zrnima soli, svježe mljevenim paprom, kriškom najboljeg kiselog kruha, jedem pohlepno. Odlazim u šetnje. Duge. Šumom ili gradom. Samo da mi je hodati. Priroda me zove razbludnim šaptom, mami me, zavodi. Grlim drveće, mirišem zemlju, sve diram.

Idem u kino. Idem u šoping. Idem na izlet. U Graz, špancirati se i piti kavu za kavom. Računam kad su praznici i koliko dana mogu spojiti, koliko godišnjeg uzeti.

I onda konačno dođe ljeto.

I onda konačno dođe ljeto.

Ujutro se budim s osmijehom toplim od sunca koje navire kroz prozor. Topli zrak miluje me i obavija poput tajanstvene ljubavnice, kao voda, kao svileni pokrivač, kao ništa od toga. Bosa stopala na parketu. Na pločicama, na pijesku, na zemlji, na travi, na kamenu. Miris bilja koje se već suši na stabljikama na žegi, ispušta ulje koje guši. Ružmarin, bosiljak, timijan, divlji origano. Mažuran, kadulja, metvica, ruže u vrtu. Razbludno mirišu te ruže. Opojan miris smokve koja se sprema roditi. Voće pod zubima, puca, popušta, razlijeva se po u ustima, milina, blaženstvo. Redom kako pamtim, jagode, maline, trešnje, borovnice, murve, marelice, breskve, jabuke, kruške, lubenice, dinje, kupine, šljive, smokve. Smokve. Sreća. Obilje.

Kratka priča Kratka priča Ljubavnici

Bijele i crne mrlje na asfaltu. Halapljivo trpam u usta tople murve s drveta, pazim da ih ne otresem rukom, teške od soka, padaju na tlo u malim eksplozijama. Divlje kupine skupljam poput crnih dragulja, oprezno i brzo, birajući najsočnije, pazeći da se ne ogrebem jako, da ne pokidam paukovu mrežu. Smokve stvorene da ih obuhvatiš rukom, kao lopovske kese otežale od crvenog zlata, teku niz grlo i čini mi se da nikad više neću osjetiti neimaštinu ili tugu. More. Najljepše. Duboko, plitko, plavo, zeleno, tirkizno, divno, moje. Grabi me golemim moćnim rukama, nosi me i drži u mjestu, gubim se u njemu, uranjam sretna i izranjam drukčija, budna u snu, čista, isprana, nova, spremna. Draži me, plavi, uzima. Boli od ljepote. I plivam i plivam i plivam. Nemoćna da ga ostavim, nemoćna da se u njemu izgubim, bježim od njegove prevelike ljepote, zarobljena u njegovim dubinama.

Kože obojene nebom, očiju punih plavog, s morem u rukama, kupam se u plavetnilu. U meni je vrtlog, tornado. U meni je mir. U meni je svemir. U meni je sreća. Budna kao galeb koji me nadlijeće. Svlada me lijena nemoć. U bijelom pletenom naslonjaču pod borom čitam do iznemoglosti.

Vrućina. Dah koji pijem kao vodu. Koža natopljena suncem, ohlađena meštralom, nahranjena dodirom, žedna još dodira. Kad prekrižim noge, osjetim kako se miluju pod stolom, toplija i hladnija strana. Kockice leda u čaši. Gorčina kave je slatka. Vino je mekše. Smijeh glasniji. Pogledi prodorniji. Šala opora. Grad se širi, i sve je blizu. Noć je svilena. Odzvanja glasovima, glazbom, smijehom, filmovima. Noć je puna. Duga, mirisna. Ostavlja nevidljivi trag na nama. Ruka mi klizi nadlakticom, tijelo mi je još toplo ispod rashlađene kože. Upila sam sunce kao kamen. Srh sladostrašća.

KRATKA PRIČA To je prema Borongaju

Boje su jače. Zvukovi gušći. Predmeti stvarniji. Ljudi ljepši. Priroda veća. Ne mogu pronaći granicu koja me odvaja od sunca. Koja me odvaja od neba. Izgubim se u njima i nađem se u sebi. Tu sam.

Ni za čim ne žalim, samo živim. Svakog trenutka bliže smrti, obožavam svoj život. Onaj svoj pravi divan život.

I jedino kad završava ljeto, osjećam da starim.

 | Autor :

O autorici

Nataša Ozmec urednica je u nakladničkoj kući Planetopija.

Piše kratke priče, radiodrame i prevodi.

 

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • Kolumpar:

    Priča neko komušanje s ljubičastim patosom. Pridjeva kao piceka u pilićarniku. Isprepada me ova s pečenim kostanjima i pulsirajućim srcima. Rješenje je život. Helemnejsi, nisam znao.

  • stari_mačak:

    Nataša: sjedi, pet.

  • Avatar Iron Duke 62
    Iron Duke 62:

    Prekrasno! Male, svakodnevne stvari koje život čine tako veličanstvenim. Bravo!!!