Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Crni oblaci dolaze s juga

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
21. rujna 2019. u 11:02 2 komentara 363 prikaza
Kratka priča

Žena zalijeva cvjetnjak u suton. Dan je bio nesnosno vruć, no sprema se oluja. Vjetar ljulja krošnje velikih brijestova uz zemljani put koji vodi do tresetišta iza kuće.

Vjetar šumori u krošnjama i kovitla prašinu na putu.

On sjedi na stepenici trijema. Kraj njega, na daščanom podu, boca burbona.

Čaša mu je u ruci.

KRATKA PRIČA Priča o Leonardu i osmijehu

Pilji u čašu i razmišlja o farmeru koji ga je jutros sačekao na dogovorenom mjestu – šumskom putu. Farmer je sjedio na haubi kamioneta. U lijevoj je ruci držao novac, a u drugoj sačmaricu, cijevi uperene u njega.

Obavi to večeras i slobodan si čovjek.

Uzeo je novac i šutke se zagledao u cijev puške. Pomisli kako mu cijeli njegov usrani život može stati u tu cijev.

* * *

Ona odbaci gumeno crijevo na zemlju i zavrne slavinu na pumpi. Žena u kasnim četrdesetim godinama, udovica, jedina nasljednica farme. Tu je pronašao posao. Tu radi već godinu dana.

Ona se podboči šakama o kukove te se zagleda u nebo.

Zatim pramen kose zavrne za uho, sjedne na obližnji panj, okrene se prema njemu i reče: – Past će silna voda. Crni oblaci dolaze s juga. Pa svuče rukavice i otrese ih o panj načičkan kao ovčja krv crvenim gljivama.

Ne odižući pogled s čaše on reče: – Neka padne. Dobro će nam doći osvježenje. Svi živi će odahnuti. Čak bih se usudio reći da će odahnuti i oni koji to više nisu.

kratka priča Kratka priča Automatska sklopka

Ona reče: – Natočiš i meni?

On ustane te ode u kuhinju. Vrati se, sjedne na isto mjesto te joj natoči piće.

Pruži joj čašu pa se zapilji u pod.

Ona otpije gutljaj, zatrese glavom i pripali cigaretu. Otpuhne dim visoko poviše njegove glave.

– O čemu razmišljaš? – upita ga.

– Mah… sjetio sam se jedne priče.

– Slušam.

– Ne mogu se sjetiti gdje sam je pročitao, u časopisu ili u nekoj knjizi. No nije važno. Dakle, radi se o mladom čovjeku, običnom obiteljskom čovjeku, recimo da se radi o bankarskom službeniku, koji je rekao ženi da mora na trodnevni seminar, da mu zato spremi odjeću i donji veš, ali nije otišao na put, već je unajmio sobu nekoliko ulica dalje od njihove kuće kako bi se zapravo odmorio od obiteljskih obveza, kako bi pokušao usustaviti misli, kako bi na miru smislio plan za dalje i, nakon što su ta tri dana prošla, on ostade živjeti u toj sobi sljedećih nekoliko mjeseci, a zatim i kao beskućnik, i to cijelih deset godina. Svih tih godina nije prišao kući, samo je jedanput na ulici očešao rame svoje žene koja ga – zaraslog u bradu, u dronjcima i duge neuredne kose – nije prepoznala. Sve do jedne jesenje večeri, kada je ipak odlučio došuljati se do kuće i virnuti kroz prozor u dnevni boravak. Tamo je ugledao vatru u kaminu, slike na zidovima, veliku biblioteku od zida do zida i poda do stropa te visok naslonjač u kojem je sjedio neki čovjek i čitao nešto. Nikoga drugog nije spazio, ali bio je uvjeren da čovjek nije sam u kući. Da su unutra i njegova žena i njegova djeca. Na koncu, to mu se jako svidjelo, ta spokojna toplina doma, toliko mu se svidjelo da je odlučio pozvoniti na vrata.

David Lagercrantz Ne želim biti samo nasljednik Stiega Larssona

Tu zašuti.

– I?

– Vrata su se otvorila.

Pa opet zašuti.

– I?

– Tu je priči kraj – reče.

Ona otpije gutljaj te se zagleda u njegove šake.

– Luckasto – napokon reče. – Baš luckasto.

On se nasmije i zavrti glavom. Zatim ispije burbon, odloži čašu na pod te se krene smijati na sav glas.

Ona se hihoće.

Dok se grohotom smije, pri tome udarajući rukom koljeno, vjetar već silovito nasrće na brijestove, savija ih i otpuhuje lišće s grana, cvili i zavija u crijepu, zviždi zlokobno u šupljinama, a munje, kao plameni jezici papir, pale nebo.

– Skroz luckasto… – reče kroz suze. – Ma što luckasto, LUDO! – dometne te se krene nanovo glasno smijati.

Ona ustane, odbaci opušak na zemlju i zgnječi ga klompom.

Kao divan san KRATKA PRIČA Kao divan san

– Idem se okupati, a ti parkiraj kamionet u garažu. Zasut će nas tuča. Bit će silne vode – reče i pljune na zemlju. – Ledene vode, brrr... Čekat ću te u postelji – dometnu vragolastim tonom i prstima mu prođe kroz gustu crnu kosu.

On ustane te krene prema kamionetu u kojem je rano jutros spremio dvije nabijene puške za lov na krupnu divljač.

Ona nestane u kući.

Parkira kamionet u garažu. Dok zatvara garažna vrata, sluša kreketanje krastača s tresetišta i obližnjeg jezerca. Vrata je izjela hrđa, vrata zapinju za prokletu zemlju.

Gromovi praskaju iznad polja kukuruza i raži koji okružuju kuću, prostirući se unedogled.

Zatim zgrabi puške i s tim puškama u naručju priđe vratima, udari ih nogom i uđe u kuću.

Vjetar za njim zalupi vratima.

Hodajući kroz hodnik osvijetljen svjetlošću jedne žarulje što visi na žici sa stropa začuje njezin glas iz kupaonice.

– Dušo, taj čovjek što je pobjegao od obitelji…

Novu pumpericu uglavi u nosač na zidu, a staru sačmaricu rasklopi, provjeri patrone te je tiho sklopi. Zatim se kroz odškrinuta vrata zapilji u zamagljeno ogledalo. Zuri u obris njenog tijela u ogledalu.

– Da? – reče. – Što s njim?

Ona zavrnu slavinu iznad kade.

– Taj čovjek... Sada mi je sinulo… Jesi li ti?

O autoru

Mario Brkljačić rođen je 1966. u Zagrebu gdje živi i radi. Nakon više elektroničkih knjiga objavio je knjigu pjesama “Gledaj me u oči”, a potom i zbirku priča “Doručak za Bič” u papirnatom obliku.

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • stari_mačak:

    „Žena zalijeva cvjetnjak u suton.“ (Sadašnje vrijeme.) „Dan je bio nesnosno vruć“ (Prošlo vrijeme.), no sprema se oluja. „Vjetar ljulja krošnje velikih brijestova uz zemljani put koji vodi do tresetišta iza kuće.“ (sadašnje vrijeme.) Ne ulazeći u stil i fabulu ... prikaži još! (koje ovdje praktički i nema) od pisca se očekuje barem elementarno poznavanje jezika kojim piše, a poznavanje glagolskih vremena je -- osnova.

  • Kolumpar:

    I? Šta "I"? Bolan ništa, 'nako detalji nalopatani bez veze: on reče, ona reče, vjetar ljulja i lamata, žena ovo i ono, čaša amo i tamo.