Gabrijel je već neko vrijeme vodio “rat” s poštarima. Ne samo da bi mu pošiljke, za koje su tvrdili kako ne stanu u sandučić za pisma, ostavljali na stubišnom podestu, gdje ih je svatko mogao prisvojiti, nego su mu počesto u sandučić ubacivali tuđa pisma, obavijesti i iritantne promidžbene brošurice. Tako bi često nalazio pisma naslovljena na Horvatin i Horvatić premda je na sandučiću jasno bilo naznačeno njegovo prezime – Horvat.
Pitao bi se jesu li gospoda poštari uopće pismeni ili ih jednostavno nije briga pa krajnje površno čitaju imena ispisana na sandučićima. Osim toga, nerijetko poštar ne bi ni pokušao dostaviti neku preporučenu pošiljku čiji primitak bi valjalo potpisati, nego bi jednostavno u sandučić ubacio obavijest, gotovo uvijek posve nečitljivo ispisanu, s kojom je Gabrijel onda morao odlaziti u lokalni poštanski ured i ondje pokupiti paket, pismo ili kakvu drugu pošiljku. Štoviše, događalo se da poštar na obavijesti ispiše i potpunu neistinu o “neuspjelu” pokušaju dostave pošiljke. Ustanovio je to Gabrijel tako što bi ujutro, prije uobičajenog dolaska poštara, iznio smeće u kontejnere na parkiralištu ispred zgrade i pri tome provjerio sandučić za poštu koji je, dakako, bio prazan. Cijelo prije podne Gabrijel, koji je već neko vrijeme bio u mirovini, ne bi izlazio iz stana, obavljajući uobičajene kućanske poslove. Poslije obavljene jutarnje toalete, pripremio bi si doručak, usisao stan i obrisao prašinu, oprao posuđe od prethodnoga dana, zalio cvijeće, uključio računalo i odaslao nekoliko elektroničkih poruka, pogledao raspored TV programa za taj dan, pročitao najnovije vijesti na nekoliko portala i tek negdje oko podneva, kada je poštar već odavna trebao proći svoju uobičajenu rutu, sišao do sandučića i ondje pronašao obavijest o tome da je dostava pokušana toga jutra, ali da nikoga nije bilo doma.
Ne jednom to je i rekao službenicima u lokalnom poštanskom uredu požalivši se na nemar i aljkavost gospode poštara dodavši kako je na obavijesti o pokušanoj dostavi ispisana čista neistina budući da je on cijelo prijepodne bio doma i nitko nije ni pokušao dostaviti pošiljku. Odgovor je gotovo uvijek bio kako službenici lokalnog poštanskog ureda s tim nemaju baš nikakve veze i kako oni ne mogu utjecati na poštare koji dostavljaju pošiljke. Preporučeno mu je da uputi prigovor središnjem uredu. Čak su mu dali i broj telefona na koji može dojaviti svoje prigovore, što je Gabrijel i učinio. Ali prosvjedi su uredno zaprimljeni i notirani, no nisu dali nikakva rezultata.
Jednom ili dva puta uspio je slučajno naletjeti na poštara baš u trenutku kada je donosio poštu u zgradu u kojoj se nalazio i Gabrijelov stan. Iskoristio je prigodu i porazgovarao s čovjekom, objasnivši svoj problem i naglasivši kako je on gotovo uvijek tijekom prijepodneva doma te je zamolio poštara da, ako mu se baš ne penje na prvi kat, premda kuća ima lift, barem pozvoni na zvono pa će on sići i preuzeti pismo, paket ili novac – što već toga dana bude u pošiljci. Rečeno mu je kako je problem u tome što se u posljednje vrijeme poštari često mijenjaju – neki odlaze na bolovanja, drugi budu premješteni na novu lokaciju, pa onda na njihovo mjesto uskaču novi poštari koji nisu upoznati s osobnim problemima svojih ‘mušterija’. Ipak, neko vrijeme sve je uredno funkcioniralo, a onda je i taj poštar premješten na drugu rutu i zamijenio ga je novi koji nije bio upoznat s Gabrijelovim pritužbama. I dakako, stari problem ponovo se vratio.
Registrirana pisma uredno su se vraćala pošiljatelju, po pakete Gabrijel je opet morao odlaziti u lokalni poštanski ured, a u sandučiću je opet pronalazio pisma adresirana na nekakvu Jasnu Horvatin, koja je stanovala u istoj zgradi, ali u ulazu do Gabrijelova, časopise za stanovitog Filipa Horvatića te, dakako, hrpe kojekakvih reklama za lokalne restorane i pizzerije. Pitao se jesu li i drugi ljudi dobivali njegovu poštu i koliko je možda važnih obavijesti završilo tko zna gdje?
Ponovo je uložio prosvjed, ovaj put u pisanom obliku, i poslao ga središnjem uredu. Odgovor nikada nije dobio. Ili je i on završio u tuđem sandučiću!
A onda je jednoga dana u vlastitu kasliću pronašao pismo adresirano na svoju bivšu ženu Ivanu. U tome trenutku Gabrijel je pukao. Uzeo je pismo, vratio se u stan, odjenuo se i otputio u središnji ured Pošte. Zatražio je hitan razgovor s nekim tko je zadužen za pritužbe građana. Bezličan i nezainteresiran tip na informacijama, žvačući sendvič od frtalj kruha i parizera, punim ga je ustima uputio na drugi kat u sobu broj 29.
– Izvolite! – dočekao ga je bez pozdrava oštar i odrešit glas suhonjava, žilava pedesetogodišnjaka mrka pogleda i guste, prosijede kose oštre poput žice. Sjedio je zavaljen u udobnu fotelju, čisteći metalnom turpijicom nokte.
Gabrijel je pred žilavoga službenika spustio na smeđi, iskracani stol pismo koje je primio toga jutra te mu ukratko iznio sve svoje probleme s dostavom poštanskih pošiljki posebice naglasivši kako je u više mahova prosvjedovao, čak i pismenim putem.
– Dobro, a u čemu je problem s ovom pošiljkom? – pitao je nezainteresiranim glasom prosijedi dodavši: – Pismo ste uredno primili, je li tako?
– Tako je! Ovaj put pismo je uredno dostavljeno... nije odlutalo tko zna kamo i nije ubačeno u tuđi pretinac. Problem je samo u tome što je moja žena već godinu dana mrtva!
– Dragi gospodine – napokon mrki prestane čistiti nokte i hinjenom pristojnošću umekša svoj odgovor – to uistinu nije naš problem. S tim u vezi morat ćete stupiti u kontakt s pošiljateljem koji očito nije upoznat s činjenicom da vaša supruga više nije živa, a koji i dalje ima njezinu adresu. Što se pak tiče vaših ostalih prigovora, ja vas posve razumijem, ali morate i vi razumjeti nas. U ovome trenutku, samo za područje grada Zagreba, nama nedostaje barem četiri stotine poštara da bi usluga dostave funkcionirala kako treba. Mi činimo sve što je u našoj moći da uslugu poboljšamo, ali s obzirom na okolnosti i resurse kojima raspolažemo, bojim se da još neko vrijeme nećemo biti u stanju učiniti bitnije iskorake... – odverglao je tip dobro naučenu litaniju.
Gabrijel ga više nije slušao. Pokupio je pismo sa stola, okrenuo se i izašao bez pozdrava.
Vrativši se kući poražen, umorno je sjeo za kuhinjski stol i otvorio pismo. Pošiljatelj je bila neka turistička agencija. Velikim i raznobojnim slovima bilo je ispisano:
Poštovana gospođo Ivana Horvat,
obavještavamo Vas da ste nasumičnim izborom našega kompjutora izabrani da sudjelujete u promotivnom nagradnom natječaju ako do kraja veljače uplatite vikend-aranžman za dvije osobe u Londonu, Parizu ili Beču. Time će Vaš jedinstveni identifikacijski broj automatski ući u bubanj za izvlačenje Prve nagrade:
BESPLATAN PUT U SVETU ZEMLJU!
Ne propustite ovu jedinstvenu priliku!
Gabrijel Horvat samo se zagledao u uramljenu fotografiju pokojne žene na vitrini, zgužvao pismo i zaplakao.
Na početku sam se nadao da će temperatura porasti i da će se Horvat, puf, nekako domoći parabeluma i, ta-ta ra-ta, upucati barem deset poštara. Bila bi to onda, eh, baš dobra priča. Ovako, s upornim nabrajanjem trivijalija i s Marsa palom Svetom Zemljom, hebeš ga, baš i nije, već samo maglovita naznaka teme o problematizaciji svakodnevice.