Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Put koji je odabrala

Kratka priča 'Ranko Marinković' zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
13. siječnja 2018. u 12:54 0 komentara 646 prikaza
kratka priča

Zašto si uopće išla onuda? To je dulji put! – nije uspijevao shvatiti. Kao da namjerno izbjegava pogledati ga u oči već mjesecima. Ili? Kad je to uopće počelo? – Ispali smo neodgovorni!

Nasmijala se. Zaista se nasmijala. Pogledao ju je. Bila je odsutna, ali njezin izraz lica, način na koji je iskrivila usne, definitivno je bio podrugljiv. Njegova je žena odsutno sjedila na suvozačkom sjedalu njegova auta nakon što je svoj razbila udarivši u rasvjetni stup, na putu koji je bio dvostruko dulji od onoga kojim je inače išla po djecu, a da bi njemu naposljetku iz vrtića javili da kasni.

KRATKA PRIČA Sandro

Smanjio je grijanje. – Ne znam koliko će koštati popravak – rekao je ispod glasa. Mogao je reći bilo što drugo. Stati na prvo ugibalište, okrenuti se prema njoj i zatražiti odgovore. Ali nešto ga je kočilo. Kao u onim snovima koje je sanjao od djetinjstva. Kada zanijemi u trenutku u kojem mora izgovoriti lozinku kako bi se spasio od čudovišta koje ga progoni.

Naglo je zakočio pred kućom kao da je u prvi trenutak nije prepoznao. Lana je bez riječi izašla iz auta i ušla unutra. Slijedio ju je. Utonuli su u tišinu.

– Hoće nas mama opet zaboraviti? – Tomica mu se obratio nekoliko dugih sati kasnije, dok je sjedio za laptopom i pokušavao raditi.

– Zašto bi vas zaboravila? – odgovorio mu je odsutno.

– Zato što je popila tablete i sad spava – podigao je pogled. Njihov sin očekivao je odgovore. Imao je njezine oči, njegova usta. Bio je njihova kreacija i njihova odgovornost, a on nije znao što da mu kaže.

– Idi gledati TV – izustio je i pogladio ga po glavi na putu prema spavaćoj sobi.

U sobi se nije čulo ni njezino disanje. Bio je uvjeren da je budna, da se pravi da spava i čeka da on odustane i ode. I otišao je.

Sjeo je u auto i odvezao se putem koji je ona ranije tog dana odabrala. Skrenuo je na semaforu tamo gdje je i ona odlučila skrenuti.

Vozio se onuda u nadi da će naletjeti na logičan odgovor. Zgrade, nekoliko obiteljskih kuća, zavoji, pruga, stup na koji je naletjela. Zaustavio se pokraj njega i zapalio cigaretu. Zašto je išla tim putem? Je li uopće bitno? Zašto žena naprosto ne bi odabrala drugačiji put iz čiste znatiželje? Iz želje za promjenom u dnevnoj rutini. Promjenom u rutini? Otkad je poznaje bila je sklona rutini.

Krenuo je dalje, napraviti još jedan krug. Kiša je ponovno počela padati. Bilo je teško išta vidjeti, razabrati trag. Nije li tamo ugledao neki kafić?

Oči su mu se umarale od ulične rasvjete i pomislio je kako ne bi bilo loše stati i raspitati se. A što bi pitao? Evo, slika moje žene. Jeste li je možda viđali ovdje? S nekim? Parkirao je ispred kafića svjestan da neće postavljati pitanja. Da će samo sjesti na piće i osvrtati se oko sebe u nadi da će ugledati neku njezinu prijateljicu s kojom se tog dana možda našla na kavi i tračala ga. Možda je samo to i bilo u pitanju. Mora da je nešto takvo. Lana nije bila žena koja bi odmah učinila nešto drastično. Ona bi razmišljala, šutjela, slušala i nakon toga opet razmišljala. Sigurno se ništa drastično nije dogodilo.

Ušao je u kafić i sjeo za stol u kutu. Otuda je imao pregled nad čitavim prostorom i mogao je neopaženo promatrati ljude.

– Travaricu – rekao je mladom konobaru s okolišanjem.

Konobar mu je donio piće i otišao natrag za šank gdje je razgovarao s dvije mlade djevojke. Marko je bojažljivo uputio nekoliko pogleda prema njima. Jedna se smijala tako glasno. Baš onako kako se i Lana u početku smijala. Tako glasno da bi mu sada zbog toga bilo neugodno. Bilo bi mu neugodno? Pa zaljubio se u nju zbog toga.

Ispio je rakiju i naručio drugu, a onda počeo bjesomučno tražiti njezinu sliku po mobitelu. Naposljetku je nabasao na sliku otprije više od dvije godine. Sjedila je s djecom na terasi kafića na plaži i gledala u prazno.

Konobar je spustio čašu pred njega pa je naglo podigao pogled. – Još nešto? – mladac je izgledao zbunjeno. – Ništa, hvala – izašao je iz galerije i počeo čitati poruke koje je s njom razmjenjivao. Ništa sumnjivo. Dogovori oko toga tko će otići u dućan, tko će pokupiti djecu…

Kratka priča Vidi se samo cijev

Kratke žvrljotine. Nebitne. Bitne. Esencijalne. Sjetio se kako su si na početku veze, kada su bili razdvojeni dva tjedna zbog edukacije koju je pohađao u inozemstvu, slali mailove. Ogromne, nepregledne mailove pune nebitnih bljezgarija.

Ispio je rakiju i ustao. U kafiću nije bilo ničega što bi ga moglo navesti na trag. Uostalom, nije ni znao što traži. Odlučio se prošetati.

Kiša je prestala i godio mu je hladan zrak. Jesen je definitivno uplovila u svoje okrutnije razdoblje. Bližilo se vrijeme kada će pitati Lanu želi li na skijanje, a onda će reći da je to previše skupo i nezanimljivo. Prolazio je pokraj niskih stambenih zgrada i zagledavao se u prozore u nadi da će mu nešto pasti na pamet. U većini je viđao odsjaj televizora. Tako bi i on provodio večer. Što je uopće radio u toj nepoznatoj ulici? Mogao je pitati nju. Nije bio nestrpljiv čovjek. Nije bio od onih koji agresivno traže odgovore. Želio ih je, ali nije ih tražio.

Zastao je. Iz jednog stana čula se dernjava. Svađa između muškarca i žene. Vidio je sjene. Energiju. Silnu ljutnju koja je napuštala privatnost njihova stana i dopirala do znatiželjnog prolaznika. Lana i on nisu se svađali. Ne na taj vulgaran način. Poželio je otići kući, probuditi je i napraviti upravo to. Vulgarno se i glasno posvađati. Je li imala ljubavnika? Je li bila u njegovu stanu? Ona bi navukla onaj svoj odurni, snobovski osmijeh. Njih dvoje nisu bili vulgarni i nisu vodili takve razgovore.

Zapalio je cigaretu i nastavio hodati. Postojao je razlog. Ali zašto bi mu rekla? Pa ona mu ništa nije govorila.

Pred drugom se zgradom zaustavio auto. Poželio ju je ugledati kako izlazi iz njega s drugim muškarcem. S nekim s kim može biti vulgarna. Kome govori nešto osim golog minimuma. No i dalje nije bilo traga.

Bacio je cigaretu i bijesno se okrenuo prema smjeru iz kojeg je došao. Bilo je vrijeme za vulgarnosti. Za dreku. Za riječi. Imao je pravo znati.

Brzim koracima došao je do auta, a tek kada je upalio svjetla i ugledao natpis preko puta kafića, shvatio je. Dućan s videoigrama. Išla je pogledati videoigru koju je Tomica htio za Božić. Uobičajeno odlučna da sve razradi na vrijeme, otišla je raspitati se o dostupnoj ponudi kako bi naposljetku kupila nešto jeftinije. Baš kao što su se i dogovorili. U onim kratkim razgovorima o esencijalnom. U poruci u kojoj joj je poslao link na taj isti dućan, nekoliko dana ranije.

Glavu je naslonio na volan i zažmirio. Bio je znojan, unatoč hladnoći. Srce mu je ubrzano lupalo, a u glavi mu je bio košmar. Sve je bilo u redu. Ništa se nije dogodilo. Njihov život nastavljao se normalnim tijekom.

Zapalio je novu cigaretu drhtavim prstima i krenuo doma. Kiša je ponovno počela sipiti. Upalio je brisače, pojačao radio i stao na semaforu. Trebao je samo skrenuti desno. Za desetak minuta bit će doma, sjest će pred televizor i sve će opet biti normalno.

Netko iza njega je zatrubio. Na semaforu je bilo zeleno, a trak je vodio desno i ravno. Ravno. Nije dobro poznavao taj dio grada. Nije znao kamo bi. Ali nakon što je čovjek iza njega drugi put zatrubio, pritisnuo je gas svom silom i krenuo ravno, u nepoznatom smjeru. Život se nastavljao. Ali on je odabrao drugi put.

O autorici

Rođena 18. siječnja 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu, nakon čega se seli u Veliku Goricu. Dvije godine zaredom osvojila je nagradu za kratku priču u užem izboru na književnom natječaju Matice hrvatske Ogranka Velika Gorica „Turopoljska Poculica“. Priče je objavila Matica hrvatska u Zborniku istoimenog natječaja 2015. godine. Krajem 2014. godine objavila je roman “Iznutra”. U svibnju 2015. osvojila je nagradu na natječaju Kluba studenata FER-a za najbolju kratku priču. S pričom “Znaš li tko sam” osvojila je treću nagradu na Natječaju Ranko Marinković 2017. godine. Ovo je četvrta priča koju joj objavljujemo u Večernjem listu.     

Kratka priča Kuća KRATKA PRIČA Vilinjska kosa kratka priča Naš sin

VIP izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.