Dok sam mu popravljala kragnu na loše ispeglanoj košulji u praznoj čekaonici, radnici su bušili rupe za slike koje su bile naslonjene na zid. Sandro ih je gledao kao da se znaju oduvijek i cijelo me vrijeme držao za ruku. Buka ga je plašila kao i tišina, jedino je sunce pomagalo ugurati dobro raspoloženje u još jedan dan zaglavljen u hodniku bolnice. U ćošku je stajala golema vaza u zagrljaju jedne od Klimtovih žena, doktorica N. bila je u viziti.
– Hoćeš slanac? – pitala sam.
– Ne znam.
Primio me čvrsto za ruku i gledao u cipele. Sandro nije volio skidati cipele. Kada bismo igrali grad, država, rijeka, obuvao ih je kao da nekamo putuje, čvrsto bi zavezao žnirance, uzdahnuo dvaput, i rekao:
– Može!
– Samo malo, gospođo – rekao je radnik – moramo napraviti rupu baš tu, iznad vaše glave.
Pomislila sam: kada bi bar napravili rupu u mojoj glavi da iz nje poispadaju sve teške misli i onda da u nju zakucaju neku sliku, recimo Eiffelov toranj Ivana Generalića, i da njezini stanovnici budu jedini, da je ulaz zabranjen svima koji su zaboravili sanjati u bojama i očekivati put u Pariz.
Doktorica N. i danas je došla na vrijeme čudeći se:
– Opet ste došli prerano, gospođo. Ja nikad ne uzimam pacijente prije nego što su naručeni – pogladila je Sandra po licu. – Dobro? Dobrooo?
– Sandro, reci kako si. Doktorica pita kako si.
– Ne znam – rekao je tiho.
Njegovo “ne znam” rastvaralo mi je pore i ucrtavalo bore svuda gdje je još bilo mjesta.
– Pričekajte još malo da obavim jedan razgovor, može? – vikala je veselo iz sobe.
Jedan od radnika otvorio je Red Bull. Sandro mu je prišao i pružio ruku.
– Može meni jedan?
– Što može, što? Red Bull? Je l’ bi on to Red Bull, gospođo? Hahahahaha, pa ja bi’ mu dao, al’ što će reći doktorica? – namignuo mi je nekako čudno.
S ljestava je zaorio glas drugog radnika:
– Ko nju jebe, vidiš da je opsjednuta onim klincem, pacijenti se moraju sami snalazit.
Zamolila sam Sandra da sjedne i obećala mu dugu šetnju šumom. To ga je smirilo, sjeo je i ponovo gledao u cipele.
– Jakna, di mi je jakna? – zaderao se odjednom.
– Na tebi, imaš jaknu, nisi je ni skidao.
Često sam zamišljala da ga ostavljam u šumi ili bacam u more ili ga jednostavno ostavljam pred vratima kuće njegove sestre i govorim:
– Brini se za njega, meni je dosta, ja još želim živjeti.
Ili ne govorim ništa, samo ga ostavljam.
– Gospođo, gospođo Šanc, uđite. Uđite! Kako si danas? Kako ti je ime?
– Reci Sandro – šapnula sam.
– Gospođo, ‘ajde pustite njega da govori. Kako ti je ime?
– Ludvig.
– Ma kakav Ludvig, Ludvig mu je tata, hahaha, ‘ajde ne lupetaj – ton mi je postao iritantan, frekvencija kojom sam uznemirila samu sebe.
– Ludvig! – gleda me ljutito.
– Koliko imaš godina?
– Deset.
Oči su mi postale mutne, stiskala sam onaj ružni zeleni stolac i stisnula zube da ne zagrizem u njegov vrat i pustim van tu lošu krv i mozak koji zadnjih godina ne prepoznajem. Doktorica N. otvarala je usta, pustila sam nju i Sandra da sami plove u tom nepomičnom razgovoru, a ja sam otišla u svoju mladost na Konteru, natopljenu parfemima prepotentnih bogataša iz Sekstina i jednog velikog muškarca u zelenoj dolčeviti, sjećam ga se, bio je tu i prošli mjesec, i svaki dan, svaku sekundu bio je tu, pitao je jesam li još uvijek za ples ili sam to rekla tek tako, da nešto kažem. Bio je pripit i šarmantan, društven, ali ne blebetav, nije ga bilo strah života, a ja sam se bojala svega, jesam, imala sam nisko samopouzdanje i loše mišljenje o svom šiljastom licu i tankim nogama, zato sam uvijek pazila na cipele i hod. Vrijeme Gine Lollobrigide bilo je surovo prema Twiggy djevojkama. Ipak, šarm je urođen, moj smisao za humor tada još nije dolazio do izražaja, bar ne u njegovu društvu. Bila sam tiha i sramežljiva, a on glasan, otvoren i siguran. Prati me doma, dolazi i sutra, a nakon tri mjeseca me ostavlja jer ima neriješen odnos i problem sa zbližavanjem. Vraća se za godinu dana. Nisam ih provela u ljutnji, čekala sam. Nakon dvije godine dobivamo kćer i sina. Blizanci. Radost koja se protegnula do njihovih srednjih godina. Kći je otišla nedavno u grad dovoljno dalek da ostane daleka, a sin je još uvijek s nama, odlazi i vraća se, njegovi su izbori nemogući već u startu, ali sretna sam što ne odustaje i ulazi u priče koje nas ostavljaju skamenjenima. Razmaženost koju smo mu poklonili plazi nam jezik, a mi ne znamo što bismo s njom osim da je bezrezervno grlimo i zalijevamo u praksi i sjeckamo na komadiće u teoriji.
– Gospođo moja, ovo je sve dobro, ne možemo očekivati previše, joj kad bih ja to doživjela, sve mlađi ljudi postaju izgubljeni i bolesni, vremena su teška, znate, to je još sve neistraženo… Ipak tu su i godine, visoke godine… – Vraćam se i lovim piskutave rečenice doktorice N. Gledam u Sandra koji je danas odlučio biti Ludvig.
– Jučer smo bili na utakmici – veli.
– Ko? – pitam ga, ovaj put mirno.
– Ja i ovi moji s posla.
Doktorica me gleda sućutno.
– Hrabri ste, gospođo, to nije jednostavno.
– Nije, nikad nije bilo, nikad… dok shvatite da je vaš muškarac dječak, a njegov zaborav životni izazov, već ste dovoljno tupi za sve što vas okružuje, lijepa doktorice, vrijeme vas provocira, a od vas se traži kontrola nad tim istim provokatorom.
– Mislite li da zna tko ste vi, gospođo Šanc?
– Mislim da zna, doktorice N. Ne zna mi ime, ali zna, zna tko sam. Ja više ne, ali on, on zna.
