Sir Anthony Hopkins, velikan svjetskog glumišta, čovjek čije lice i glas istovremeno bude divljenje i jezu, ostavio je neizbrisiv trag u povijesti filma. Njegova uloga hladnokrvnog, ali karizmatičnog Hannibala Lectera u filmu Jonathana Demmea, "Kad jaganjci utihnu", 1991. godine donijela mu je Oscara za najboljeg glumca i status jedne od najprepoznatljivijih figura sedme umjetnosti, no njegov opus daleko nadilazi tog jednog lika. Igrao je dirljivog butlera Jamesa Stevensa u "Službeniku", C.S. Lewisa, toplog i zamišljenog pisca koji otkriva ljubav i gubitak u "Zemlji sjena", zatim Richarda Nixona, kompleksnog i paranoičnog američkog predsjednika, a za remek-djelo "Otac" u poznim je godinama primio i drugi zlatni kipić, dok je u kazališnim komadima briljantno tumačio Shakespeareove likove.
Sve ove velike trenutke svog života, uz događanja iz djetinjstva, borbu s alkoholom te javnosti manje poznate situacije koje su ga obilježile, Anthony Hopkins ispričao je u svojim memoarima "Dobro smo ispali, mali" ("We Did OK, Kid"), koje smo imali prilike pročitati među prvima, te koji će svjetskoj javnosti biti dostupni od 4. studenog. U hrvatskom će ih, pak, prijevodu, kojeg je priredio Mladen Kopjar, objaviti Znanje, a ove nesvakidašnje memoare jednog od najvećih glumaca našeg doba već sada možete pronaći u pretprodaji, dok ćete ih, u sklopu Interlibera, točnije od 11. do 16. studenog, moći pronaći i na zagrebačkom Velesajmu, na štandu knjižare Znanje.
Anthony Hopkins rođen je posljednjeg dana 1937. godine te je odrastao u Port Talbotu, malom velškom gradiću u kojem ga život nije mazio. Upotrebljavajući današnje izraze, mogli bismo reći kako je njegovo djetinjstvo obilježeno omalovažavanjem, što je rezultiralo osjećajem manje vrijednosti kojeg je dugo nosio u sebi, no negdje duboko ispod površine u Hopkinsu je tinjao i inat, a upravo taj inat nikada mu nije dopustio da glumu ispusti iz svog vidokruga.
Kako je sam rekao, "zbog velike glave koja je na vrhu slabašnog tijela izgledala pomalo neprikladno", djeca iz ulice prozvala su ga pogrdnim nazivom "Slonova glava", a zbog tendencije da uvijek upada u nevolje te nemogućnosti da se uklopi u "normalan" svijet, njegovi su ga roditelji u dobi od jedanaest godina poslali u internat West Mon, smješten na brežuljku iznad grada Pontypoola u Monmouthshireu. No dok su majka i otac zabrinuto pokušavali svog sina usmjeriti na pravi put, mali Hopkins uvježbavao je svoj pogled "nijeme drskosti". To prazno zurenje u sugovornika posebice je živciralo njegova oca, vlasnika pekare koji nije vjerovao u ostvarenje Hopkinsovih dječačkih snova, no to naposljetku nije bilo važno. Jer Anthony Hopkins vjerovao je u njih. "'Jednog ću vam dana pokazati. Oboma ću vam pokazati.' Taj trenutak samouvjerenosti spojio je dva dijela mene u cjelinu. To je to! Unutar mene nešto je škljocnulo, kao pojas prije polijetanja. Beznadni velški dječak priprema se za akciju. Kakvu akciju? Nisam imao pojma. Ali to nije bilo ni važno", pomislio je Hopkins oko 17 godine svog života, a potvrdio je to i Indijac koji se jedne večeri pojavio na vratima pekare Hopkinsova oca. Rekao mu je: "Ti, dečko, imaš zmijske oči, nevolje, ali jednog dana ćeš biti poznat posvuda, i uskoro ćeš živjeti u velikom dvorcu".
Anthony Hopkins svoju je prvu kazališnu rolu dobio u Udruzi kršćanskih mladića, u komadu "Uskršnja predstava", gdje je utjelovio sveca s jednom rečenicom ("'Blago krotkima; jer, oni će baštiniti zemlju!"), a kada je, nedugo zatim, počeo dobivati neke manje kazališne uloge, Hopkins je uvijek dobivao isti komentar: "Imaš jaku scensku pojavu, ali nemaš tehniku". Prihvativši to, budući velikan svjetske scene upisao je Visoku školu za glazbenu i dramsku umjetnost u Cardiffu, a ta se vijest čak pojavila na naslovnici Posta - tik do vijesti s naslovom "Glumac James Dean, 24, smrtno je stradao u automobilskoj nesreći u Sjevernoj Kaliforniji". Nešto kasnije upisao je i prestižnu Kraljevsku akademiju dramske umjetnosti u Londonu, no uvijek je imao isti problem - nije se mogao uklopiti. "Bio sam tih i hladan. Imao sam svoj tajni plan. Znao sam da se skrovite vizije, kad ih jednom otkriješ, smjesta rasplinu. Drži jezik za zubima. Taj mi je savjet dao moj djed Fred Yeats. Piće mi je pomagalo da ostanem povučen. Alkohol je počeo polako preuzimati moj život, i to mi je odgovaralo. Olakšao mi je da se posve predam ulozi samotnjaka koju sam tada igrao."
Jednom prilikom Anthony Hopkins ispričao je kako je sedamdesetih godina prošlog stoljeća dobivao dobre glumačke angažmane, no istovremeno je vodio i borbu s alkoholom. Pio je bocu tekile dnevno, razgovarao s morem na plaži u Malibuu, a u jednom je trenutku čak i povjerovao da je Ivan Krstitelj. Pomoć je, naposljetku, zatražio na sastancima Anonimnih alkoholičara, gdje je prvi put kročio na Božić 1995, a otada nije popio ni kapi alkohola. "Prestao sam piti tek kada sam shvatio kako je sasvim izvjesno da ću nekoga ubiti i da se toga poslije neću moći sjetiti", rekao je Hopkins, no za razliku od izjava koje je dosad davao u javnosti, u svojim se memoarima glumac ipak malo detaljnije osvrnuo na svoje unutarnje borbe koje su se odvijale za vrijeme ovisnosti.
Ono što je posebno fascinantno u Hopkinsovoj knjizi "Dobro smo ispali, mali" jesu detalji iz vrlo ranog djetinjstva, ali i ostatka života, koje veliki glumac čitatelju priča vrlo slikovito, gotovo kao da ima fotografsko pamćenje ili pak vremeplov kojim se, u 88. godini života, vratio u djetinjstvo i ponovno pogledao i analizirao sve te životne scene.
"Ljudima koji vode unutarnje borbe kažem da bi im mogle pomoći njihove fotografije iz djetinjstva: kad god te muči sumnja, vrati se tom djetetu. Nikad ne zaboravi dijete s te fotografije, tog mališana koji je znao tako malo, i u kojeg možda nitko nije vjerovao. Važno je zapamtiti tko si i odakle dolaziš. Nikad se toga ne odriči. Ako si seljačka kći, prigrli to! Cijeloga života osjećao sam se kao profesionalni varalica, lukavac i vrlo uspješan propalitet. Slažem se sa svojim kritičarima da nisam dovoljno pametan kako bih osmislio i isplanirao išta od onoga što mi se dogodilo u životu. Ponavljam: prema logici i zdravom razumu, trebao sam biti mrtav već desetljećima. Uistinu ne mogu nikako dokučiti kako sam i zašto još ovdje. Mogu razumjeti ogorčenost i neprijateljstvo nekih ljudi: 'Kako mu je to uspjelo?' I ja si ponavljam isto pitanje", napisao je Anthony Hopkins, veliki glumac (a očito i sjajan pisac) čiji će se memoari u skorije vrijeme zasigurno naći na listi najprodavanijih knjiga u svijetu.
Otvori KEKS Pay
