Ideja o nama kako sami stojimo na vertikalnom golom kamenom zidu visokom gotovo jedan kilometar bez kacige koja glavu čuva, bez užeta za koje se možemo uhvatiti u slučaju pada ili bez bilo koje druge opreme koja spašava život većini ljudi je nezamisliva. Čak i rijetkima koji si mogu takvo što vizualizirati, dulja analiza takvoga scenarija kod većine njih izaziva anksioznost, nervozu i neizostavni iskonski strah, onaj od smrti. Profesionalnom penjaču Alexu Honnoldu nije ništa drukčije. Međutim, razlika između njega i ostatka penjačkoga i nepenjačkoga svijeta je u tome što je on taj strah uspio pobijediti, ali i postaviti neke nove granice ljudskih mogućnosti.
Time je postao prva i jedina osoba koja se slobodnom tehnikom, odnosno bez ikakve opreme, popela na ono što svi koji se bave ovim sportom nazivaju suncem penjačkoga svemira – kalifornijski El Capitan smješten u nacionalnom parku Yosemite. Cjeloživotna ljubav prema penjanju, osmogodišnji san i dvije godine intenzivnih psihičkih priprema i iscrpljujućih fizičkih treninga učinili su da devetsto metara visoke kamene grdosije Honnold svlada u 3 sata i 56 minuta. Odgovori na pitanja kako i zašto zabilježeni su u ovogodišnjem dobitniku BAFTA-e, dokumentarcu „Free Solo“ National Geographica, koji će se večeras natjecati i u utrci za Oscar, a u kojem se ovaj melankolični osobenjak pred gledateljima ogolio i pokazao kako izgleda život kojem je misao vodilja baš ona koja je bila i njegovu imenjaku Alexu Supertrampu („U divljini“) – potpuna sloboda.
Živi u kombiju
Alex Honnold, unatoč slavi i bogatstvu koje je tijekom karijere stekao, posebice nakon „Free Sola“, ostao je čovjek koji živi u svom kombiju.
– Nije baš da volim živjeti u kombiju, ali volim živjeti na svim mjestima na koja me on može odvesti. Volim biti, zapravo, gdje god gdje je vrijeme dobro, a da mi u svemu tome bude relativno udobno. Kada bih nekim čudom mogao teleportirati kuću od mjesta do mjesta, tada bih preferirao život u komfornoj kući. S druge strane, u kombiju je baš lijepo jer volim imati sve nadohvat ruke. Kada nekad prenoćim u hotelskoj sobi i probudim se tijekom noći jer moram na toalet, pomislim: „Kako bih sad volio imati svoju bocu (za mokrenje).“ Kome se da hodati sve do toaleta u pola noći... – objasnio je Honnold u jednom od intervjua zašto ne osjeća kao da bi se trebao usidriti na samo jednom mjestu. Osoba je to koja je sa svojih 27 godina osnovala Zakladu Honnold koja se bavi očuvanjem okoliša i pomaganjem siromašnim zemljama i to putem podržavanja inicijativa za korištenje solarne energije, posebice u zemljama Trećega svijeta. Danas jednu trećinu svojih godišnjih prihoda usmjerava u humanitarne svrhe. Dok je bio dijete, sam za sebe kaže da je bio dosta povučen i sramežljiv i upravo je to jedan od razloga zašto se počeo baviti, ne samo penjanjem nego slobodnim penjanjem.
– Kada sam prešao iz dvorane na vanjsko penjanje, roditelji bi me odveli na neku stijenu, ali sam bio presramežljiv da s drugim penjačima započnem razgovor pa sam jednostavno odlučio penjati se sam, bez opreme – govori Honnold u filmu. Inače, penjačka oprema potrebna za neke veće pothvate teži barem deset kilograma i zasigurno penjanju daje nezanemarivu dozu zahtjevnosti i težine. Shvati li se to kao metafora, oprema koja znači sigurnost Honnoldu je teret. Sloboda, koje nema bez rizika, a koja je pak u Honnoldovu slučaju tango smrti, njegov je jedini ispravni i način razmišljanja i način življenja.
Čak mu i znanost potvrđuje da je sve što on radi u redu i za njega potpuno prirodno. Naime, tijekom dvogodišnjih priprema za uspon svoga života, Honnold je obavio brojne liječničke preglede među kojima je i magnetska rezonancija mozga. Pokazalo se da Honnoldu amigdala ne radi kao kod „normalnih“ ljudi. U prijevodu, Honnoldove jezgre u mozgu koje se smatraju spremištem sjećanja vezanih za strah jednostavno malo drukčije reagiraju na podražaje. Točnije, njegov mozak ne može registrirati opasne situacije kao (dovoljno) strašne kao što to čini mozak velike većine ostatka čovječanstva.
Jedan krivi pokret, potreba za kihanjem, pogrešan treptaj, zrnce prašine u oku, prelet ptica iznad glave... Tek su neke od banalnih situacija koje slobodne penjače mogu odvesti u smrt. Unatoč radosnoj činjenici da je Honnold osvojio El Capitan i da se to zna i prije upuštanja u avanturu zvanu „Free Solo“, ovaj dokumentarni film redateljskoga dvojca Elizabeth Chai Vasarhelyi i Jimmyja China, koji je i sam penjač, donosi najstrašniji horor, najnapetiji triler, najdirljiviju i najradosniju dramu u jednom. Jednako strašno kao i penjanje, strašno je, ali i inspirirajuće, i emocionalno stanje svake osobe koja se pojavljuje u filmu. Od snimatelja, koji su svi od reda penjači, do Honnoldove majke i djevojke Sanni McCandless za koju je rekao da bi uvijek i zauvijek ispred nje stavio penjanje. Tijekom priprema zabilježenih u dokumentarcu išao je na neka penjanja sa Sanni i baš tada su mu se dogodile, nakon sedam godina bez ikakvih ozljeda, dogodile dvije. Odmah ju je htio ostaviti budući da je smatrao da je ona kriva za to. S druge pak strane, majci nikada ne govori kada ide nekamo na slobodno penjanje.
Obavijesti je tek kada se sve završi. Život s ekstremom čiji ga mentalni sklop na trenutke učini autističnim, a na trenutke superjunakom mogu podnijeti samo osobe koje znaju da bi se njegov život bez svoje ludosti (ili hrabrosti) potpuno ugasio.
– Dok se penje, mislim da se Alex osjeća najviše živim. Najviše sve. Kako onda uopće i pomisliti oduzeti takvo što čovjeku? – kratko je i sasvim jasno Honnoldova majka dala do znanja kolika je njezina podrška, a bez koje Honnold ne bi uspio osvojiti ni deset metara neke stijene.
Osim priče, koja je sama po sebi fascinantna, način na koji je ona donesena pred gledatelje, odnosno način na koji je snimljen film, a upotpunjen fantastičnom glazbom, zaista izdvajaju ovaj dokumentarac iz gomile drugih. Tijekom borbe s El Capitanom Honnold je znao napamet mentalnu mapu vrleti. Tu nema mjesta za improvizaciju. Svaki je pokret i svaki je udisaj detaljno isplaniran i slijepo ga se pridržavati jedini je put ka uspjehu.
Što bi bilo kad bi bilo...
Gotovo kilometar dug vertikalni uspon Honnold je, izgleda, prošao s takvom lakoćom i prirodnošću da se u trenutku penjanja čini kao da se šeta parkom. Zumirani prikazi detalja poput onoga gdje mu negdje na pola puta do vrha ravnotežu i sigurnost daju samo dva prsta kojima se drži za vršak stijene veličine vrha drvene olovke (!) scene su koje i izolirane pokazuju snagu protagonista, ali i snagu svih filmaša koji su sudjelovali u stvaranju filma.
Svakako su bitan element dokumentarca i promišljanja filmske ekipe od kojih su mnogi okretali glavu od El Capa za vrijeme Honnoldova penjanja. Jesu li filmaši prije nego su se bacili na snimanje zaista, ali zaista, promislili je li uopće etično stvarati ovaj uradak, posebice jer znaju da je postotak slobodnih penjača koji, eufemizirano, „dožive duboku starost“ nešto veći od jedan posto? Prisutnost kamera u jednom ovakvom pothvatu nedvojbeno mijenja dinamiku cijeloga događaja svim prisutnima, a ponajviše samom penjaču.
Gledajući film, nemoguće je, bez obzira na to što se to, srećom, nije dogodilo ne pitati se: A što da je tu pao? Je li ekipa na setu svjesna da bi bila svjedocima katastrofe i bi li imala materijal svojevrsnoga snuff filma? U trenutku pada, jesu li imali plan B u kojem bi Honnolda nekako uhvatili ili bi pustili da tupi zvuk odjekne dolinom Yosemite?
Bismo li onda gledali priču o Honnoldovu neuspješnom pokušaju ili filma ne bi ni bilo? Sva ta pitanja, koja ostanu i dugo nakon gledanja filma koji će od ožujka biti emitiran na National Geographicu, a koji i hrvatska publika ima priliku pogledati na ZagrebDoxu, koji počinje večeras, čine ovaj dokumentarac vrijednim umjetničkim djelom koje bez imalo rezerve pokazuju kako zapravo izgleda čovjek koji i u ubrzanom stoljeću u kojem živimo uspijeva biti vođen istinskim samurajskim, ratničkim duhom.
>>Ekspedicija Kavkaz
fantastican dokumentarac, alex totalni fanatik.. must see