"Zamijenila sam prestižan posao u Indoneziji za rad na blagajni u Hrvatskoj", rečenica je koja je u kratko vrijeme prikupila skoro milijun pregleda i stotine komentara na TikToku, ali iza nje se ne krije viralna šala, nego stvarna životna odluka. Novita Fransiska Sidabutar (28) zbog ljubavi je napustila stabilan posao učiteljice u Indoneziji i preselila se u zemlju čiji jezik tek uči, a svakodnevicu još uvijek pokušava razumjeti. Nakon Medana, milijunskog indonezijskog grada u pokrajini sjevernoj Sumatri u kojem se život odvija u stalnoj buci i pokretu, Samobor joj je djelovao kao zaustavljen filmski kadar. Hladan zrak, prazne ulice i kuće zatvorenih prozora nisu bili samo klimatski šok, nego signal da je stigla na mjesto na kojem će morati iznova naučiti kako izgleda svakodnevica.
"U Hrvatsku sam došla u veljači 2025. Bio je to jedan od najhladnijih dana u mjesecu. Potpuni šok", kaže danas Novita, koja sa suprugom Karlom živi na području Zagreba, nakon što su prvotno stanovali u Samoboru, njegovu rodnom gradu. U Hrvatsku nije došla zbog posla ni zbog boljeg standarda, barem ne primarno. Glavni razlog bio je - ljubav. Svog je supruga upoznala putem aplikacije za upoznavanje prije dvije godine, kojoj se pridružila bez ikakvih velikih očekivanja. "Iskreno, nisam mislila da će iz toga ispasti nešto ozbiljno. Ljudi obično koriste takve aplikacije za zabavu", kaže. Aplikaciju je deinstalirala nekoliko puta, svaki put uvjerena da se tamo ne krije ništa stvarno. On se toga danas rado prisjeća. "Ghostala me tri puta, već sam počinjao biti poprilično frustriran situacijom", kaže uz smijeh dok svi sjedimo na zajedničkoj kavi.
Unatoč svemu, razgovor se nastavio. Ostali su u kontaktu na WhatsAppu i devet mjeseci održavali vezu na daljinu, dok on napokon nije doputovao u Indoneziju. Ondje je proveo dva tjedna, upoznao njezinu obitelj i, u skladu s lokalnim običajima, zatražio dopuštenje da je odvede u Hrvatsku i da se vjenčaju. "S njim sam imala neku posebnu povezanost pa sam u posljednjem pokušaju odlučila ostati dulje na aplikaciji. I to je glavni razlog zašto sam danas ovdje - ljubav", kaže Novita. Odluka o odlasku nije bila laka. Novita je u Indoneziji imala stabilan život i posao koji se ondje smatra iznimno cijenjenim. Radila je kao učiteljica informatike u privatnoj katoličkoj školi, jednoj od institucija koje u Indoneziji slove kao najprestižnije. "Imala sam stabilna primanja i siguran posao. Možda zvuči malo - oko 200 eura (skoro četiri milijuna indonezijskih rupija), ali u Indoneziji je to jako dobar novac za život", objašnjava.
Njezina je obitelj bila zabrinuta. Pitali su je vjeruje li dovoljno čovjeku zbog kojeg se seli u tako daleku i potpuno drugačiju zemlju, bez ikoga svoga. Novita je obitelji tek nekoliko tjedana prije dolaska rekla da njezin partner stiže, a dio rodbine bio je sumnjičav, bojeći se da bi cijela priča mogla biti prijevara, što je, nažalost, česta pojava u njihovoj sredini. No priča je imala sretan nastavak i danas njezini roditelji supruga doživljavaju gotovo kao vlastitog sina. "Znala sam što želim. To je bila jedna od najtežih odluka u mom životu, ali ne žalim. Sretna sam, iako je to bila velika žrtva - ostaviti sve iza sebe", priznaje.
@cicisdbtr_ I started my life here from February 2025, with my Croatian husband. Thanks to my husband, who always encouraged me. I finished A1 and got a job with the very basic Croatian language I know, to encourage myself to talk with the natives as a cashier. Malo po malo, polako. Long way to go, hopefully someday I'll get another job that fits my degree, when I learn enough Croatian. #indonesia🇮🇩 #croatia🇭🇷 #diasporaindonesia ♬ original sound - ℛ𝒾𝓏𝓊𝓃𝒶 ☾
Administrativni dio preseljenja bio je jedan od najzahtjevnijih segmenata njihova zajedničkog početka jer je dobivanje privremenog boravka dugo trajalo. Većinu potrebnih dokumenata uspjeli su prikupiti prije dolaska u Hrvatsku, no najveći problem predstavljala je potvrda o nekažnjavanju, za koju su im rekli da se može dobiti isključivo u Jakarti, iako su u tom trenutku već bili u Europi. Rješenje su na kraju pronašli preko veleposlanstva u Nizozemskoj, kamo su poslali otiske prstiju, nakon čega je policija u Jakarti izdala dokument koji je preuzeo član obitelji i poštom poslao u Hrvatsku. Taj je dokument potom morao biti preveden kod sudskog tumača u Omišu, jedinog u Hrvatskoj koji prevodi s indonezijskog jezika. Vjenčali su se najprije civilno, u uskom krugu kumova, kako bi riješili pravni status i omogućili joj zakonit boravak u Hrvatskoj, a budući da je suprugova majka matičarka, upravo ih je ona vjenčala. Crkveno vjenčanje održali su kasnije, u rujnu, kako bi sve bilo bez žurbe i pritiska.
Novita dolazi iz velike obitelji s troje braće i sestara - starijim bratom i dvjema mlađim sestrama, pri čemu je ona drugo dijete po redu, što je u njezinoj kulturi imalo važnu ulogu i u samom sklapanju braka. Budući da se stariji brat još nije oženio, suprug je, osim od njezina oca, morao zatražiti i njegovo dopuštenje za brak jer tradicija nalaže da se djeca vjenčavaju prema redoslijedu rođenja. U Hrvatskoj su se vjenčali u intimnom krugu od svega tridesetak ljudi, no taj joj se oblik slavlja jako svidio, iako je u potpunoj suprotnosti s indonezijskim tradicionalnim vjenčanjima na kojima se često okuplja i po 500 uzvanika, uključujući širu obitelj i poznanike. Ne isključuje mogućnost da jednog dana organiziraju i tradicionalnu svadbu u Indoneziji kako bi njezina obitelj mogla sudjelovati, ponajviše zbog poštovanja prema obiteljskim običajima. Preseljenje u Europu mnogi u njezinoj okolini smatraju privilegijom, a često se susreće s uvjerenjem da život u Europi automatski znači lagodan život s puno novca. "Ljudi mi uvijek govore 'aha živiš u Europi, sigurno imaš puno novca', ali ljudi i ovdje rade i bore se za egzistenciju kao i drugdje. Često me kontaktiraju ljudi koje jedva poznajem i bez srama pitaju za novac", priznaje. Ipak, objašnjava kako u Indoneziji ljudi često znaju biti zadovoljniji s manje materijalnih stvari te imaju izraženiji osjećaj zajedništva i bliskosti, osobito unutar obitelji. Zbog toga joj je uvijek zanimljivo kada stranci, dolazeći u Indoneziju, osjećaju sažaljenje prema lokalnom stanovništvu, iako, kako kaže, mnogi ljudi tamo u stvarnosti imaju više "bogatstva" od Zapada - ne u novcu, nego u načinu života i sposobnosti da budu sretni s onim što imaju. Kaže da ipak povremeno šalje novac obitelji jer i mali iznosi u eurima za njih znače puno, no njezini roditelji od nje ne očekuju financijsku pomoć, već joj najčešće poručuju samo jedno - da žele da osnuju obitelj, a majka se, kako kaže uz osmijeh, svakodnevno moli da im se to uskoro i ostvari.
Novita je po struci informatičarka. Završila je studij informacijskih sustava i radila kao učiteljica u osnovnim i srednjim školama. "Voljela sam svoj posao. Rad s djecom je poseban - slatki su, ali i jako iscrpljujući. Ima dana kad ti potpuno isprazne energiju pa dođeš doma jako umoran", prisjeća se. Danas u Zagrebu radi kao blagajnica u restoranu brze hrane Burger Bros. Posao opisuje kao vrlo jednostavan, ali financijska razlika je ogromna. "Ovdje zarađujem šest puta više nego kao učiteljica u Indoneziji", kaže. Upravo je to, uz ljubav, jedan od razloga zbog kojih ne žali zbog promjene. "Za sada sam zadovoljna svojim poslom, ali možda bih se u budućnosti vratila struci i radila neki posao u IT sektoru. Nemam još konkretan plan jer prvo moram dobro naučiti hrvatski jezik“, objašnjava Novita. ”Kako kažu Hrvati: 'Samo polako, jedno po jedno'", zaključuje. U restoranu radi s kolegama iz Nepala, Bangladeša i Hrvatske. Zapravo, tek su dvije osobe domaći radnici. "Hrvati uglavnom ne žele raditi ovakve poslove. Ponekad mi je žao gledati kako se moja šefica muči s pronalaskom Hrvata koji bi tu radili", priznaje. Budući da hrvatski govori bolje od većine stranih zaposlenika, uglavnom radi na blagajni gdje je potrebno komunicirati s ljudima, a tek povremeno i neke poslove u kuhinji.
Hrvatski jezik za nju je najveći izazov. "Jako je težak. Ima toliko gramatike i padeža", kaže. Trenutno ima položen A2 stupanj, no svjesna je da za B1 mora još puno raditi. Uči na tečajevima, online, ali i kod kuće sa suprugom: "Kad mi ljudi kažu ‘tako dobro pričaš hrvatski’, to me baš motivira da se nastavim truditi i učiti". Na poslu uglavnom koristi repetitivne izraze i rečenice koje ponavlja kod uzimanja narudžbi, no kako kaže, ljudi često žele nastaviti razgovor kad shvate da zna hrvatski. "Jednom je kupac samo počeo još nešto pričati nakon što je naručio hranu i bila sam tako zbunjena. Mislila sam si 'o ne, ovo sad više ne razumijem', pa sam samo kimala glavom. Znam otprilike što je htio reći, ali još ne znam dovoljno vokabulara da bih mu mogla odgovoriti na hrvatskom", kaže. Najdraže hrvatske fraze su joj, priznaje uz smijeh, psovke. Činjenica da Hrvati u svakodnevnom govoru koriste mnogo psovki bio joj je i jedan od najvećih kulturoloških šokova. Toliko su prisutne da su ih, kako kaže, obrađivali i na satovima hrvatskog jezika, gdje su učili kako i u kojim situacijama se koriste te što znače. Iako joj je u početku zvučalo grubo i nepristojno, s vremenom je shvatila da one često nemaju težinu kakvu bi imale u Indoneziji, gdje se takav rječnik smatra izrazito neprihvatljivim u javnosti. Danas joj psovke više nisu šok, nego sastavni dio jezika koji postupno usvaja, a prijatelji njezina supruga u šali znaju reći da nikada nisu čuli da netko zvuči tako "slatko" kada psuje. "Ponekad čujem neke ljude kako pričaju na dijalektu i jako je čudno jer zvuči kao hrvatski, ali ništa ne razumijem", dodaje i prisjeća se kako je jednom prilikom čula zagorski govor i pitala supruga je li to uopće hrvatski.
Prisjetila se i kako su prvi dani u Samoboru za nju bili prilično emocionalno teški: "Navikla sam na mase ljudi. Kad sam prvi put vidjela centar Samobora, pitala sam se gdje su svi. Neko vrijeme sam se osjećala jako usamljeno, čak i depresivno". S vremenom se perspektiva promijenila. "Shvatila sam da mi se zapravo sviđa taj mir. Nema toliko kaosa", kaže. Posebno ju je impresionirala i kultura u prometu. U njezinoj domovini, kaže, vožnja je potpuni kaos - pravila postoje više na papiru nego u stvarnosti, a malo ih se doista poštuje. Čak ni pješački prijelazi ne znače puno, pa ako želiš prijeći cestu, moraš mahati vozačima i doslovno ih moliti da stanu. Trubljenje je stalno prisutno, ali ne kao upozorenje ili znak negodovanja, nego kao poruka "ne namjeravam stati, makni se s puta". Zbog takvog načina vožnje nesreće su česte i promet je nesiguran, no to je, kako kaže, jednostavno dio svakodnevice na koji su svi navikli. Upravo zato dolazak u Hrvatsku doživjela je kao svojevrsni šok u pozitivnom smislu - promet joj se čini miran, trubljenje rijetko, a osjećaj sigurnosti i reda nešto što joj je donijelo neočekivan mir.
U relativno kratkom vremenu obišla je velik dio Hrvatske i, kako kaže, svako joj je putovanje dodatno mijenjalo dojam o zemlji u koju se preselila. S partnerom je živjela u Samoboru, posjetila Cres, Rijeku, Crikvenicu, Plitvička jezera, Trakošćan i Sveti Ivan Zelinu, a posebno su joj se svidjeli Cres i Crikvenica, upravo zbog mira i tišine koji su joj potpuna suprotnost od okruženja iz kojeg dolazi. Iako je odrasla u tropskoj klimi, priznaje da ne voli ljeto - hrvatsko sunce i vrućine doživljava intenzivnijima nego u Indoneziji, "kao da peku", dok joj je zima, unatoč hladnoći, draža. Snijeg ju je posebno oduševio, a jedno od najljepših iskustava bilo joj je izlet na Sljeme i vožnja žičarom, koju pamti kao gotovo filmski prizor. Hrvatsku opisuje kao iznimno lijepu i raznoliku zemlju. Malu po površini, ali bogatu planinama, jezerima i morem, pri čemu je posebno fascinira to što se do potpuno različitih krajolika može stići bez dugih i iscrpljujućih putovanja. Hrana joj je još jedno područje na kojem svakodnevno osjeća razliku između dvije države. Iako joj ponekad nedostaju okusi doma, priznaje da se prilično dobro prilagodila hrvatskoj kuhinji. Zavoljela je ćevape i čvarke, dok joj sarma, unatoč popularnosti u ovim krajevima, jednostavno nije sjela. Posebno ju je iznenadila razina higijene i sigurnosti hrane, jer je u Indoneziji higijenski standard znatno niži, zbog čega se mnogi turisti, osobito na Baliju, često razbole, toliko da postoji i izraz "Bali belly" za probavne probleme uzrokovane uličnom hranom i neurednim uvjetima pripreme. Još veći šok bilo joj je to što se u Hrvatskoj bez problema pije voda iz slavine, dok se u Indoneziji voda kupuje u trgovini i često dodatno prokuhava, čak i kada je flaširana. Kaže da je ondje znala biti bolesna barem dva puta mjesečno, ponekad i češće, dok se u Hrvatskoj gotovo uopće ne razbolijeva i osjeća da joj tijelo jednostavno bolje funkcionira, pa se čak šali da će se po povratku kući vjerojatno odmah razboljeti jer joj se imunitet “razmazio”. Iako u Hrvatskoj rijetko može pronaći indonezijsku hranu, snalazi se obilazeći različite azijske trgovine u potrazi za začinima. Kod kuće ponekad kuha tradicionalna jela za supruga: "On ne može baš svaki dan jesti rižu, a to je kod nas uobičajeno. Mi imamo mentalitet da bez obzira koliko si hrane pojeo taj dan, ako nisi jeo rižu, to je kao da uopće nisi jeo". Naglašava i da je indonezijska hrana uvijek jako začinjena što Hrvati teže podnose. "Jednom su nam kumovi došli na ručak i pripremila sam im tradicionalna domaća jela. Kum se jako mučio i nije mogao podnijeti količinu začina koja je bila u jelu, dok je kuma pojela sve bez problema. Na sreću moj suprug isto dobro podnosi začinjenu hranu", prisjeća se situacije. Upravo te razlike u toleranciji na ljutinu često je nasmijavaju, jer, kako kaže, ako vam Azijat kaže da nešto nije ljuto, nemojte mu vjerovati, ali ako kaže da jest - tada ga treba shvatiti vrlo ozbiljno. Zbog toga joj se hrvatska hrana u početku činila blaga i nedovoljno začinjena, jednako kao što joj je trebalo vremena da se navikne na laganiji doručak, jer je u Indoneziji navikla na obilne jutarnje obroke, dok je ovdje prihvatila kavu, sok i tost kao sasvim uobičajen početak dana.
Svakodnevni život u Hrvatskoj opisuje kao mirniji, ponekad čak i pomalo monoton u usporedbi s onim na kakav je navikla. U Indoneziji je živjela s velikom obitelji, gdje je stalno vladala gužva, buka i kaos, a dani su bili ispunjeni obavezama - od čišćenja kuće i kuhanja za obitelj do druženja sa sestrama. Upravo zbog toga život ondje pamti kao živahniji i dinamičniji, dok joj se u Hrvatskoj ponekad javlja osjećaj samoće jer vrijeme provodi s manjim brojem ljudi. Ipak, trudi se slobodno vrijeme ispuniti zajedničkim trenucima sa suprugom - šetnjama, izletima i posjetima različitim mjestima, a često odlaze i kod njegovih roditelja, s kojima je izgradila blizak odnos. Posebno ističe odnos sa svekrvom, koja joj stalno daje do znanja da je prihvaćena i dobrodošla: "Jako sam bliska sa svekrvom i uvijek je jako dobra prema meni. Stalno napominje da joj se javim ako trebam bilo što jer sam sada i ja njezina kći. Trudi se da se osjećam ugodno i prihvaćeno". Upravo kroz takvu svakodnevicu postupno je upoznavala i ljude, a dojam o Hrvatima joj je, kaže, iznimno pozitivan. Gdje god je do sada bila, nailazila je na otvorenost i susretljivost. Primijetila je i da Hrvati vole razgovarati, osobito s nepoznatima, pa su joj kupci na blagajni često vrlo pričljivi. Poziv na kavu, brzo je shvatila, rijetko znači samo ispijanje kave, nego dug razgovor i razmjenu svega što se nakupilo tijekom dana. S druge strane, s osmijehom primjećuje da su Hrvati skloni i stalnom komentiranju i prigovaranju.
Još jedna od kulturnih razlika koja ju je iznenadila odnosi se na odnos prema boji kože i sunčanju. "U Indoneziji svi žele imati što svjetliju, blijedu kožu, dok ovdje svi žele biti što tamniji", objašnjava. Kaže kako joj se i dalje teško naviknuti na jaku ljetnu sunčevu svjetlost: "Sunce ovdje stvarno peče, imam osjećaj da mi koža gori, ali ljudi bez problema leže na suncu i satima se sunčaju". Dok su u Hrvatskoj uobičajeni proizvodi za tamnjenje, u Indoneziji je situacija potpuno drugačija. "Kod nas su normalni proizvodi za izbjeljivanje kože, pa čak i tretmani posvjetljivanja tena", kaže i dodaje da je i sama nekoć bila opterećena tim idealom ljepote. Dolaskom u Hrvatsku njezina se perspektiva promijenila: "Kad sam došla ovdje, shvatila sam da se više ne moram brinuti oko toga, jer ovdje ljudi misle da je tamnija koža lijepa". Kao katolkinja u zemlji u kojoj je oko 90 posto stanovništva muslimansko, Novita je odmalena osjećala diskriminaciju. "U Indoneziji moraš biti dio neke religije, piše ti i na osobnoj iskaznici". U školama su vjerske manjine često odvajane: "U osnovnoj školi sam često znala čuti riječi 'Ti si katolkinja i jedeš svinjetinu! Makni ne od mene!' jer je za njih to haram". Ipak, katoličke škole ondje slove kao jedne od najboljih, pa ih pohađaju i muslimanska djeca jer nude kvalitetnije obrazovanje. "U javnim školama učitelji često ni ne dođu na nastavu. Kod nas ne bježe djeca s nastave, nego učitelji", dodaje.
Dok se još privikavala na život u Hrvatskoj, njezina se priča počela širiti i izvan kruga obitelji i prijatelja, i to putem TikToka. Sve je krenulo prilično spontano, nakon što je primijetila trend u kojem doseljenici iznose životne priče: "Pomislila sam, ovo je baš moja situacija, ajde da probam, čisto iz zabave". Iako nije imala nikakva očekivanja, priznaje da je osjećala kako bi video mogao privući pažnju jer je, kako kaže, "na neki način kontroverzan". Već sljedeći dan mobitel joj nije prestajao zvoniti, a komentari su se nizali jedan za drugim. "Bilo je i ružnih komentara, ali većina je bila jako pozitivna. Ljudi su pisali ‘svaka čast’ i ‘možeš ti to’", kaže. Nakon komentara u kojem joj je netko poručio da bi, ako već radi u Hrvatskoj, trebala znati hrvatski jezik, odlučila je snimiti novi video u kojem razgovara s gostima na poslu. I taj je video ubrzo postao viralan, ovaj put uz još više pozitivnih reakcija. Ubrzo su je počeli prepoznavati i na radnom mjestu. "Ljudi bi mi prišli i rekli ‘Bok, djevojko s TikToka!’, neki bi čak došli samo da me pozdrave, bez da išta naruče", kaže, dok se kolege na poslu često šale na račun njezine neočekivane popularnosti. Iako trenutno nema puno vremena za društvene mreže zbog posla, razmišlja o nastavku. "Većina mojih pratitelja su Hrvati pa sam razmišljala da počnem snimati sadržaj o životu u Hrvatskoj", kaže, dodajući kako je i dalje pomalo oprezna, iako su reakcije zasad uglavnom pozitivne. Najveću podršku, kaže, ima upravo kod supruga: "On mi stalno govori da nastavim objavljivati i da vidimo kamo će me to odvesti".
@cicisdbtr_ Replying to @magdazivankov ♬ original sound - Noviiitaf.sdbtr
Na priču o njezinu životu okolina, kaže, uglavnom reagira s velikom dozom podrške i razumijevanja. Iako još nije upoznala velik broj ljudi izvan suprugova kruga, njegovi prijatelji i kumovi, ističe, od samog su početka "jako topli i puni podrške". "Uvijek me pitaju kako sam, kako mi je na poslu, stvarno im je stalo i jako smo bliski", kaže. Povremene znatiželjne poglede u javnosti, kaže, više doživljava kao posljedicu toga što je drugačija, a ne kao nešto loše. Posebno joj znači to što njihovi prijatelji, svjesni da još ne govori tečno hrvatski, često sami prijeđu na engleski kako bi je uključili u razgovor. "To mi je baš lijepa gesta", priznaje. Na pitanje što bi poručila drugim strancima koji razmišljaju o preseljenju u Hrvatsku, odgovor je jasan: "Gdje god dođeš, moraš poštovati kulturu i društvo u koje dolaziš. Trebaš naučiti jezik jer je to znak poštovanja". Dodaje kako je važno pokazati da nisi došao "praviti nered", nego graditi bolji život. "Ako imaš kaos kod kuće, ostavi ga tamo. Poštuj pravila i prilagodi se – to je najmanje što možeš učiniti", zaključuje.
Otvori KEKS Pay
Još jedan otključani iz vašeg omiljenog ciklusa "migranti za nedjeljni ručak". Postali ste redovitiji od samog ručka. Dobar vam tek, Hrvatine.