Od lipnja prošle godine ansambl Kazališta Komedije nije zakoračio na svoju matičnu scenu. Zgrada je u obnovi za koju još nije sigurno kada će biti dovršena, te orkestar, glumci i plesači ne znaju kada će se uspjeti vratiti pod svoj krov. No, kakvo-takvo rješenje ipak je nađeno u suradnji s Gradom Zagrebom i sada svojevrsna prilagođena verzija nove predstave "Ponos i predrasude – uvertira" igra u palači Dverce, biseru Gornjeg grada i jednom od velikih razloga zbog kojih se Zagrebu tepa da je mali Beč.
"Ponos i predrasude" definitivno su najpoznatiji roman Jane Austin, a Komedija se prihvatila ovog romana kako bi obilježila 250. godina od rođenje slavne britanske književnice. Iako se njezina djela najčešće doživljavaju tek kao "ljubići" sa sretnim (bajkovitim) završetkom za romantične ženske duše, ona je u njima snažno progovorila o položaju žena u svom vremenu; i to žena uglavnom iz visokog britanskog društva koje su doslovno bile vlasništvo muškaraca obitelji u kojima su se rodile – očeva, muževa, braće, pa i posve dalekih rođaka koji su ih mogli izbaciti iz njihovih domova, jer pravo nasljeđivanja, kao i sva ostala prava, nisu imale. Upravo jedna takva obitelj, obitelj Bennet u kojoj se rodilo pet kćeri, u središtu je ove poznate priče. Da, ova predstava je ljubavna priča, te je dobrodošla novost ne samo na Komedijinu repertoaru, jer čini se da je baš ljubavi najmanje u našim kazalištima.
Vrijedi stoga pozvati publiku u palaču Dverce, jer riječ je o reprezentativnom objektu u vlasništvu Grada Zagreba, koji se koristi za svečana primanja gradonačelnika, što znači da u nju rijetko mogu ući "obični" građani. Zbog toga je na licu mjesta vrlo vidljivo da publiku (nema je mnogo, možda tridesetak ljudi po izvedbi) sama palača, njezin interijer, umjetnine, predivne kalijeve peći koje i same izgledaju kao vrhunska umjetničke djela, zanimaju podjednako kao i predstava.
Sama priča, iako svima dobro poznata prvenstveno zbog brojnih filmskih i televizijskih ekranizacija, doslovno razgali publiku, koja navijački dočeka sretan kraj i poljubac glavnih junaka. Ta zainteresirana i razdragana publika najbolje pokazuje kako je redateljica Marina Pejnović odlično odabrala ovaj naslov. Radila ga je prema prijevodu Mirne Čubranić koji je za predstavu adaptirala Ivana Vuković. Predstava će živjeti i u samoj Komediji, a do tada ova ambijentalna verzija nosi u svom naslovu nosi i riječju – uvertira. Osim rada s glumcima, najveći redateljski zadatak bio je kako priču, zajedno s glumcima i publikom, razvesti po prostorima Dverca. Upravo tu je redateljica obavila jako dobar posao; sve počinje u samom dvorištu, gdje publika u kaputima prisustvuje prvom balu u priči na kojem upoznaje glavne junake i njihove međuodnose. Nakon toga su pozvani unutra, gdje odlože kapute te priču dalje prate na stepenicama i po salonima palače. Štoviše, veliko finale koji donosi dva sretna kraja režirano je tako da publika sjedi u dva salona, po kojima su razmješteni i glumci. Nasumce sjedajući na predviđena mjesta sretni dio ove režijske dosjetke izvlače oni koji završe u sobi s Elizabeth Bennet, jer se njima pred očima odvije i poljubac za kraj, kada joj gospodin Darcy dotrči u zagrljaj.
O samoj režiji treba reći i to da će predstava u kazalištu zasigurno izgledati drukčije, jer ovdje su neki dijelovi (možda i malo predugi) upravo zbog prostornih ograničenja snimljeni te ih publika gleda kao filmsku projekciju (redatelj i montažer Lovro Mrđen). No, ono što je važno je to da je u ovoj ambijentalnoj verziji postignuta bliskost izvođača i publike, što je u velikoj mjeri dobitne karta ove predstave. Može gledatelj ponekad poželjeti da nije toliko blizu glumcima, kako ne bi vidio koliko su loše perike na glavama muškaraca, ali to je tako i tako detalj koji vide samo ženske oči koje brzo 'pobjegnu' na odlične haljine i kapute koje je za ovu predstavu osmislila kostimografkinja Petra Pavičić. Scenograf Stefano Katunar imat će puno više posla u kazalištu, a ovdje je maksimalno iskoristio sve prednosti Dverca, baš kao što glazba Ivana Josipa Skendera (koja je djelomično snimka, a djelomično je uživo izvode članovi orkestra Kazališta Komedija) odlično dočarava ne samo vrijeme radnje već i razlike između plesa za veći broj uzvanika i bala na kojem je samo društvena elita, što svojom koreografijom naglašava i Silvia Marchig.
Naravno i ovdje su, baš kao i u britanskim filmovima i serijama, ključni glumci. Elizabeth glumi Vanda Winter, Jane je Nera Stipičević, a naš zagrebački Darcy je Filip Juričić, koji posebno osvaja glumom u prvoj ljubavnoj izjavi nakon koje je odbijen, što je ovom iskusnom glumcu prilika da do kraja predstave osvoji i sve žene u publici, od najmlađih do najstarijih. Glavnog negativca Wickhama glumi Roko Sikavica, a od ostatka velikog glumačkog ansambla treba svakako izdvojiti i Niku Ivančić, Ivana Glowatzkog, te posebno Ružicu Maurus u ulozi najlakomislenije sestre Bennet koja bježi s Wickhamom i tim ugrozi reputaciju svoje obitelji, a posebno izglede za udaju svojih sestara.
Otvori KEKS Pay
