Kratka priča

Kukavičje jaje

18.01.2025.
u 11:07

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

S kćerkom Emilijom Barišić devet je godina hodočastio mučnim ekshumacijama i identifikacijama posmrtnih ostataka branitelja i civila, iskopanih iz masovnih grobnica istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Kada su napokon, uz šačicu neprepoznatljivih kostiju našli i PRESS karticu njezina muža, ratnog izvjestitelja Hine, otac se vrlo iznenadio Emilijinim riječima: "Voljela bih da nikad nije utvrđena Vjekoslavova smrt, jer je sudbina zatočenih nesigurna, nestalih još nesigurnija, ali varljiva nada da mi je muž živ draža mi je od spoznaje da se više nikada neće vratiti. Nada je značila manje od života, ali više od smrti."

Dugo je njezin otac molio Pukovnika, koji je nadgledao ekshumacije, da podmetnu šačicu nečijih kostiju kao Vjekoslavove, da mu spasi kćer. Pukovnik se sažalio nad mladom ženom koju je godinama sretao na identifikacijama. Naoko je kopnjela, na njezinu se licu nisu mogli prepoznati tragovi ljepote djevojke koja je kao sedamnaestogodišnjakinja izabrana za ljepoticu Slavonije i Baranje. Dugo se opirao podmetanju svojevrsnog kukavičjeg jajeta, ali popustio je, osjećajući se dužnim starom prijatelju koji mu je početkom Domovinskog rata pomagao krijumčariti oružje za hrvatsku vojsku. Barišić je zbog toga izgubio posao carinika i poslan na ulicu kao običan policajac, pozornik.

I doista, poslije prve ekshumacije posmrtnih ostataka branitelja i civila iz masovne grobnice u T., koja je uslijedila, urna s Vjekoslavovim prahom stajala je na komodi njihove dnevne sobe.

I otac i Pukovnik tješili su se kako se neće nakon devet godina doznati prava istina. Valjda se neće baš to dogoditi.

Ali dogodilo se. Emiliji se nenadano javio izvjesni Svetislav, prijatelj njezina muža, vlasnik restorana Putnik u Lipovcu, viješću kako mu je Raša Livada, beogradski član Komisije za razmjenu zarobljenih i zatočenih između dviju ' zaraćenih strana', uz drugu bocu pića, ispričao kako je ubijen osječki ratni izvjestitelj Hine Vjekoslav Martinković. Svetislav se u izvjesnom smislu osjećao krivim za njegovu smrt jer mu je upravo on dojavio da je 19. rujna 91. krenula ona zlosretna kolona tenkova iz Beograda ka hrvatskoj granici. Toj vijesti Vjekoslav nije mogao odoljeti. Čim je čuo za kolonu tenkova, pojurio je automobilom u Lipovac – nikad nije vidio tenkove okićene cvijećem... Ali uhvatili su ga srpski rezervisti i odveli u komandu mjesta. Vjekoslav se na ispitivanju branio da je došao snimili crkvicu sv. Luke koja je nedavno restaurirana, ali nisu mu vjerovali. Izvukli su film iz fotoaparata i vidjeli što je snimio… Potom su ga isprebijanog odvezli do spomenute crkvice: neka je snimi kad je zbog toga došao. Fotografija će mu biti ulaznica za nebo, uskoro će sv. Luki osobno… Razbili su mu lubanju njegovom Leicom 35 i mrtvog bacili u rijeku Spačvu. Spačva je na tom mjestu više stajačica nego tekućica, pa se njegov leš zaustavio među vrbama, uz obalu. Nakon nekoliko dana mještani su to prijavili vlastima, došla su dva radnika i zakopali ga dva metra dalje, uz rijeku.

Raši Livadi moglo se vjerovati kad je riječ o ubijenim Hrvatima.

Emilijin je otac, pijuckajući rakiju, bio zabavljen rastavljanjem i podmazivanjem svog službenog pištolja, kad mu se obratila kćer hladnim glasom.

– Eto, završio je tvoj put ka pojedinačnim i masovnim grobnicama.

– I tvoj! Napokon.

– I moj – odgovorila mu je. Prišla je komodi na kojoj je stajala urna s pepelom i bacila je u koš za smeće.

Otac ju je pogledao zgrožen.

– Jesi li ti luda? Što to radiš?

– Ja sam bila na još jednoj identifikaciji. Nedavno je otkriven jedan grob, u Lipovcu... U njemu je ležao Vjekoslav.

– Ma o čemu ti govoriš – otac je odložio nauljenu krpicu. Nije mogao zatomiti lako podrhtavanje glasa. Izlazio je iz hrapavog grla koje se odjedanput osušilo. Vidljive kapljice znoja orosile su mu čelo…

– Šef jednog restorana u Lipovcu, Vjekoslavov prijatelj Svetislav, dojavio mi je nedavno da je od izvjesnog Raše Livade, člana Komisije za razmjene zatočenih branitelja i civila te njihovih posmrtnih ostataka, koji se kod njega napio nakon jedne razmjene u Lipovcu, saznao da su poznatog osječkog novinara u rujnu 91.,uhvatili, mučili, ubili, i bacili u Spačvu…

Otac je šutio zatečen. Nije mogao niti želio vjerovati onomu što je čuo. Dogodilo se upravo ono čega se samo u najluđim mislima pribojavao.

– Zašto si me obmanuo?

Otac je šutio nekoliko dugih trenutaka. Ispio je čašicu rakije.

– Htio sam te poštedjeti daljnjeg posrtanja, zapravo smrti, jer se ni nakon devet godina nisi umorila ni odustala, a živa si se u sjenu pretvorila. Htio sam ti spasiti budućnost, kad si se već odrekla sadašnjosti… Mislio sam, nikad se neće saznati što se s njim dogodilo, pokopat ćemo ga, imat ćeš komu na grob doći i donijeti cvijeće – jer na čiji god grob da ga staviš, bit će za njega.

– Ti si ga želio pokopati više nego ja. Nikad ga nisi volio – izgovorila je s gorčinom u glasu.

– Nisam ga ja morao voljeti, ti si ga voljela za oboje, ali, eto, nije te usrećio.

– O, usrećio me. Svaki mi je dan bio s njim sretan. Unesrećila me sudbina koja mi je kurvinski podmetnula nogu… Ti ga nisi volio jer su ti fotografi slabost. Kompleks – odgovorila mu je Emilija aludirajući na umjetničkog fotografa s kojim je njezina majka 'pobjegla' kada su joj bile četiri godine.

– Majka nemajka ukrala mi je djetinjstvo, a ti mladost… Sjećaš se – provali iz nje godinama potiskivano sjećanje.

– Vjeko mi ni na maturalnu zabavu nije smio doći. Pisma koja mi je slao sa studija morao je adresirati na ime jedne od mojih prijateljica…Dok su one vikendom tulumarile, ja sam jedva smjela u kino… Nisi znao da ja tada nisam odlazila u kino, nego s Vjekoslavom, u park. Kako se nisi dosjetio da sam ja pod svakim odmorom u gimnaziji mogla bilo s kim učiniti ono čega si se toliko bojao?! Htio si biti strog, a bio si naivan… Sada ću ti reći i to – zatrudnjela sam s njim u četvrtom razredu. Pobacila sam, naravno. Ubila sam dijete u sebi da ti ne bi ubio boga u meni. Gimnazijalka, pa trudna, što bi svijet rekao!.. Jebe mi se za svijet kao i njemu za mene. Nisam se ja svijeta bojala, nego tebe.

– Eto. Plod nije pao daleko od stabla tvoje matere – izustio je otac jetko.

– Mrziš fotografe… Nikad ti ovo prije ne bih rekla, ali sada hoću. Znaš li zašto te je moja majka napustila? Ne znaš. Jednom se povjerila svom bratu Zvoni. Rekla je da si patio od erektilne disfunkcije…

Pretjerala je. Nije mu to željela reći, izletjele su joj riječi kao ptice podmuklice, ali više ih nije bilo moguće vratiti. Osjećala se kao da je godinama držala u ruci šaku blata, a tada ju je bacila na njega.

Otac je ispijao čašice pića nadušak.

– A je li? A zašto je tebe ostavila? Sad vidim da te nisam odgajao samo ja nego i drugi, ali o svom odnosu s tvojom materom pobjeguljom ne bih govorio. Nisam tolike godine, pa ne bih ni sada.

Zašutjeli su. Zaogrne ih mučna tišina. Otac je pripaljivao cigaretu na tek dopušenu. Činilo se da je sve bilo izrečeno.

– Je li to bila tvoja ili Pukovnikova ideja?

– Moja. Predložio sam mu to, a on je nerado pristao… Žalio je tebe i tvoju nesretnu sudbinu.

– Kako ćeš mu sada pogledati u oči? On je čovjek iz Vlade, na preozbiljnom poslu, a sad se kompromitirao. Kada me pozvao na identifikaciju Vjekoslavovih ostataka i dao mi njegovu novinarsku karticu i razbijeni fotoaparat, rekao mi je da će podnijeti ostavku.

– Neću ga više gledati u oči – odgovorio joj je zagonetno.

Kasno te noći Emilija nije mogla dugo usnuti. Vrtio joj se večerašnji prizor s ocem pred očima.

Pred jutro, nije još bilo svanulo, iz rastrganog sna probudio ju je glasan prasak, pucanj iz pištolja.

BILJEŠKA O PISCU: Stjepan Tomaš rođen je u Novoj Bukovici kraj Slatine. Nakon školovanja živi i radi u Osijeku. Piše romane, kratke priče i radiodrame. Posebice se ističe svojim prozama u kojima obrađuje Domovinski rat, a čitatelje je osvojio knjigom "Moj tata spava s anđelima: mali ratni dnevnik" (1992.).

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije