kratka priča

Strah od žene

13.01.2025.
u 17:07

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

1.

Svaki čovjek ima svoju životnu filozofiju. Čuli ste za one velike filozofe: Platona, Sokrata, Hegela… Ali i mi mali ljudi imamo svoju životnu filozofiju. Analizirao sam svoj dosadašnji život i shvatio da on počiva na strahu od žene ili strahu od žena, a moja životna filozofija zasnivala se na popuštanju i nezamjeranju ženama.

Priznat ću vam: ja se bojim svoje žene.

U klubovima u kojima se liječe alkoholičari, na onim psihoterapeutskim grupama, liječenje novog pacijenta može početi tek kad taj pred svima kaže:

– Ja, Petar Petrović, sam alkoholičar.

Tako se ja sada pred svima vama usuđujem reći: Ja, Hrvoje Stanić zvan Hrki, bojim se svoje žene… I ne samo svoje žene, u djetinjstvu sam se bojao i svoje majke… Otac je oduvijek bio mekan čovjek, sve sam se mogao s njim dogovoriti, ali majka… Sve je moralo biti po njenom…

Moja supruga Stela, onako izvana, pod uvjetom da je ne poznaješ, odaje dojam predivne žene. Moram priznati – lijepa je, umiljata… Tko se ne bi u nju zaljubio? Ako je ne poznaje… Tko je ne bi poželio za djevojku? Ako je ne poznaje….

Slučajno smo se upoznali na jednom tulumu. Ja bio u dvogodišnjoj depresiji poslije prekida s djevojkom koja me ostavila… Otprve mi se svidjela i više nisam mogao ni na što drugo misliti nego na nju i na to kako je osvojiti.

2.

Hodali smo godinu dana prije negoli se ona uselila u moj stan… A znate vi kak' se cura dečku useljava u stan? Uvijek je to po metodi "malo po malo". One su suptilne i lukave, znaju one da se mi muškarci bojimo zajedničkoga života.

Naravno, dogodi se kao slučajno da ostane cura malo dulje kod tebe nakon što je zadnji tramvaj otišao, pa zapita smjernim glasićem:

– Joj, što ću sada, evo otišao mi je zadnji tramvaj, a mi se zaigrali i zapričali?!

Na to pitanje svaki bi normalan muškarac rekao:

– Pozovi taksi i problem riješen.

Al' ti si naivac i slabić pa predložiš:

– Prespavaj kod mene.

Ona, naravno, odmah pristane, a ujutro počne kukati kak' nije ponijela četkicu za zube… Drugi put kad dođe k tebi, garant u ženskoj torbici ima svoju četkicu za zube, pa je tutne u čašu u kojoj je tvoja četkica s opaskom:

– Nek' se nađe za slučaj da mi opet tramvaj pobjegne.

Mudar muškarac tada pali crveni alarm i ne dopušta da se njegova i njezina četkica dodiruju u istoj čaši u njegovoj kupaonici… Ali mi slabići naivno pomislimo:

– Što mi može nauditi jedna četkica od pet deka?

Ali nakon mjesec dana ona se već žali da joj je sinoć bilo hladno bez spavaćice u krevetu s tobom, pa ti u ormar uvalja i svoju spavaćicu… A ti, svaki put kad otvoriš ormar i ugledaš njenu spavaćicu, lecneš se i pomisliš:

– Sad više nijedna druga žena ne može u ovaj ormar odložiti svoju spavaćicu. Ova mala je zapišala teren – napola sam osvojen… I neki trnci te prođu…

Onda prođu još neka dva do tri mjeseca prije negoli ona donese svoj neseser sa šminkom… Neseser ima dobrih pet kila… Ona tvrdi da je to za apšminkanje, da ne može ići na spavanje a da se ne "apšminka"… Naravno, za apšminkanje bi joj bila dovoljna jedna vatica i micelarna vodica, ali mi uplašeni glupi i naivni muškarci pristanemo da se taj ogromni neseser nastani u našoj kupaonici, pa kad navečer idemo pišati, realni su izgledi da ćemo zapeti za njega i slomiti nožni palac… Al' ko mi kriv kad nisam imao kičmu reći:

– Ne! Dok sam ja živ taj neseser neće u moju malu jadnu kupaonicu za koju si toliko puta ustvrdila da je u neredu, pa zašto da tvoj profinjeni aristokratski neseser uopće ulazi u jednu prostačku mušku kupaonicu?!

Ali ni to s neseserom nije panika najvišeg stupnja… Dakle, u stan su vam se nasadile četkica za zube, spavaćica i neseser, ali vi ste još napola slobodan čovjek, još uvijek možete pobjeći iz te zamke… No, kad vam ona jednom, dok gledate televiziju, onako usput kaže:

– Slušaj, dragi, pa kaj nije glupo da ti i ja plaćamo dva podstanarska stana, a često sam kod tebe, kaj ne bi bilo pametnije da smo u jednome stanu pa da podijelimo troškove?!

E, to je najviši stupanj panike! Tu hrabri muškarac lupi šakom o stol i kaže:

– Mala moja, nema šanse! Bolje je da svak' plaća svoj stan, jer dok plaćam svoj stan ja sam slobodan čovjek, slobodan muškarac.

Ali, kad je moja Stela predložila život u zajedničkom stanu, ja sam progutao knedlu u namjeri da joj kažem da to ne dolazi u obzir, a onda sam progutao još jednu knedlu pa izustio:

– Vidiš… Mislim da… Pa… Što jest, jest… Kad dobro razmislim… Jeftinije je da nas dvoje živimo u istome stanu nego u dva stana.

3.

Stela i ja živjeli smo zajedno u tom našem stanu dobre dvije godine. Ja se navikao na to – nije to bilo ni tako loše – izgubio sam malo slobode, al' opet, kak' je čovjek društveno biće, nije loše imati nekoga u krevetu.

Al' onda odjednom, naglo i neočekivano, dođe nova razina vašeg utamničenja: Stela predložila jedne sunčane nedjelje da skoknemo na izlet do Samobora… Dok smo šetali preko neke glupe livade pune šumskog cvijeća, Stela reče onako usput:

– Joj, bilo bi dobro da se testiram.

Ja odmah pomislio na IQ testove pa rekoh:

– Što se imaš testirati kad oboje znamo da si lukavija i pametnija od mene?!

A ona na to pridoda:

– Ma nisam mislila na test inteligencije, nego na test za trudnoću!

Mene na to oštro presiječe u slezeni pa rekoh:

– Što će ti test za trudnoću, pa ti redovito piješ antibaby pilule!

Ma znaš, ono ljetos, kad smo išli na more, doputovali smo predvečer, a ja zaboravila ponijeti pilule, a ti pred spavanje navalio da vodimo ljubav, pa ja popustila… A sutradan bila nedjelja, apoteka zatvorena, pa navečer išli na noćno kupanje, pa opet vodili ljubav, i to na plaži…

– Pa… nisi valjda zatrudnjela u jednom od ta dva dana?!

– Pa, valjda nisam… Zato se i želim testirati da budem jedan kroz jedan sigurna da nisam…Ma, sigurno je to neki bezazleni hormonalni poremećaj.

Uglavnom, kad je u ponedjeljak nakon Samobora kupila test za trudnoću, pokazalo se da se taj "hormonalni poremećaj" zove Lucija – naša kći Lucija.

4.

Moj otac oduvijek je bio tipični papučar: mekan, popustljiv, bez svojeg ja. Mama je u svemu dominirala. Ona je određivala kojom bojom će se bojiti sobe, kakav ćemo parket postaviti u dnevnom boravku, kamo ćemo na ljetovanje, koji ćemo auto kupiti…

Ali, u jednoj je stvari otac bio čvrst i nepopustljiv kao stijena, a to je bio njegov hobi. Doslovno svake subote nakon doručka odlazio je u šahovski klub na Trešnjevci i nikad, baš nikad, nije bio spreman propustiti nijednu subotu, nijedan šahovski turnir.

Tata bi nam po povratku iz šahovskog kluba pričao o šahovskim majstorima koji su navraćali u njihov klub na Trešnjevci, jednom ih je posjetio čak i veliki Gari Kasparov, pa bi nam govorio o šahovskim turnirima na kojima je sudjelovao.

Išlo je to tako dobrih trideset godina, a onda se dogodilo da sam slučajno na kavici upoznao čovjeka koji je tajnik šahovskog kluba Trešnjevka… Kad sam mu rekao da je moj otac dugogodišnji član, čovjek me pogledao onako blijedo pa zapitao:

– A kako se zove tvoj otac?

– Stanić… Božidar Stanić.

– U našem klubu nema nikakvog Božidara, a ni bilo koga s prezimenom Stanić.

Dva dana poslije, nađem se s ocem u gradu. Pita on mene:

– Kako ti djeca, kako ti žena, je l' je slušaš?

– Ma, dobro su moji, nego kak' je tebi u šahovskom klubu?

Kaže tata:

– Sjajno… neki dan nam došao međunarodni šahovski majstor Goran Antunac…

Rekoh:

– Tata, ja sve znam, meni ne moraš više lagati.

– Što znaš?

Upoznao sam prekjučer tajnika šahovskog kluba Trešnjevka, pa ga pitao za tebe…

– E, grebi ga sine, provalio si me… Nemoj samo mami reći.

– Tata, je l' ti uopće znaš igrati šah?

– Ma znam, onako malo… Pravila i to… Al' ja baš i ne volim igrati šah… To da dva muškarca sjede jedan nasuprot drugome, a između njih ploča, to me baš ne pali…

– Pa dobro, tata, što si radio proteklih trideset godina kad si kao išao u šahovski klub? Gdje si bio sve to vrijeme?

– Uglavnom sam šetao savskim nasipom.

– Pa nisi valjda svake subote provodio po četiri sata na nasipu?

– Bogme jesam, osim ako bi padala kiša, onda bih se zabio u neku gostionicu, čitao novine i gledao ljude, pustio mozak na pašu i odmarao se od bračnog života… Znaš, sine, kad je čovjek u braku, jako je važno da ima neki hobi, to je jedini način za sačuvati duševno zdravlje, to bih i tebi preporučio… Al' molim te, nemoj reći mami… Da sazna, bilo bi joj teže nego da sam sve te godine imao ljubavnicu…

Kimnuo sam glavom. Tog dana mi je otac porastao u očima. Shvatio sam da i on ima svoju životnu filozofiju, a da se ona zove "nepostojeći hobi". 

O autoru

Miro Gavran jedan je od najvažnijih, najplodnijih i najprevođenijih suvremenih hrvatskih pisaca. Dosad je objavio jedanaest romana ("Judita", "Zaboravljeni sin", "Portret duše", "Krstitelj", "Kafkin prijatelj"…) te dvije zbirke priča ("Mali neobični ljudi", "Priče o samoći"). Djela su mu prevedena na 42 jezika. Predsjednik je Matice hrvatske u Zagrebu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije