Kako je bila hrabra... – kaže on, gledajući prema neboderu. – Ja nikada ne bih skupio toliku hrabrost.
– Hrabrost? – pita ga začuđeno. – Zar misliš da se radilo o tome?
Njegove oči još uvijek neodređeno kruže po plavom komadiću neba iznad nebodera.
– Pa, najviše o tome. Baciti se s tog kata... o svemu razmisliti, sve isplanirati... to zahtijeva hrabrost.
Pokušava uhvatiti njegov pogled koji se gubi negdje u zračnim predjelima. Ne uspijeva. Opet se događa, ne može vjerovati da se opet događa, ali je očito. Imali su neko vrijeme mira, zapravo, ona je imala neko vrijeme mira, čak ni predugo, možda tjedan dana u kojima se nije budila s napadajima panike i srcem koje bubnja tako snažno da se morala okrenuti na drugu stranu ili na leđa kako bi udarce ublažila. Mislila je da će ovaj put mir trajati malo dulje, ali njegov pogled nikada ne laže. On više nije tu, ne promatra je prijazno i ne zanima ga kako je spavala i kako je prošao ručak s kolegama. On je sada negdje drugdje i sva njena dobra volja samo će propasti u mekani prostor između njih dvoje.
– Zar ne misliš... – ipak pokuša ponovo – da se radilo o teškim problemima... mislim, da je bila jako loše... da joj je bilo nemoguće...
On je više ne sluša. Okreće glavu i zagleda se u cestu na kojoj trenutačno nema automobila. Njegova je kosa kruta ispod mnogo gela. Tijelo mu je vitko i savitljivo, sportsko. Rođen je za sportaša, uvijek su govorili za njega. Volio je sve sportove, ali najviše trčanje pa je naučila trčati s njim. Voljela je dane kada bi došla po njega, kao danas, i kada bi zajedno krenuli prema zelenilu u kojem su se njegove oči stapale s krošnjama. Mislila je da takvi dani znače prevagu nad lošima i da će na kraju donijeti pobjedu.
No prolazak pokraj ovog nebodera, gdje se davno ubila djevojka koju su oboje znali, grubo prekida dan koji je trebao značiti sreću. On dodiruje svoj nos i dalje gledajući niz cestu i šuti. Ona si ne može pomoći: zamišlja kako i njegovo tijelo, poput pera, lelujavo i lagano pada prema tlu.
– Zašto si se uplašila? Kažem ti, ja nemam tu hrabrost. Divim joj se.
Što ako je uskoro skupiš, pomišlja ona. Što ako je pronađeš, skrivenu u kontejneru, na putu prema doma? Što ako je iščupaš iz onog trulog panja na livadi na kojoj smo upravu bili? Ako ti je poštar ujutro donese na vrata, zajedno s paketom koji si naručio?
– Ali i dalje pomišljaš...? – pokuša ona ponovno.
Pogleda je sa smiješkom.
– Oho, da, i dalje pomišljam, i dalje pomišljam, kako je to grozno od mene. Da. Ujutro se probudim i pomišljam. Nemam pametnijeg posla. Nemam posla uopće, ako nisi primijetila. Dok ti pomišljaš o tome kako se spremiti za uredske kolege, za prvu kavicu, ja, eto, pomišljam na to kako je hrabro ovo što je Tina učinila.
Ona u želucu osjeti mučninu.
– A kad si, recimo, na lijekovima... – ali ne dovrši, oblivena sramom.
Već je trebala naučiti da se lijekovi ne spominju. Zašto sve uči toliko sporo, iako sve to s njim traje jako dugo, godinama? Zašto joj je i dalje teško pojmiti da je bolestan, da njegovo razmišljanje, osjećaji i potrebe nemaju veze s njenima? Očito, zato što sve to ne proživljava osim kroz njega, ali gdje je ta slavna empatija kojom se inače diči, ne samo ona nego i cijelo društvo, i mediji, i svi koje poznaje?
Disanje joj se oteža dok je on gleda, gotovo prkosno.
– Kada sam, recimo, na lijekovima... – naglasi posljednju riječ kao da je izgovara sasvim malom djetetu – tada ne pomišljam ni na što. Pa reci mi, draga sestro, na što je bolje pomišljati? Na skok s ovog lijepog plavog nebodera ili ni na što?
Njoj se to dvoje učini sličnim, previše sličnim da bi i njega na to upozorila pa ušuti i spusti glavu. No on čeka odgovor. Sada je gleda ne samo prkosno već i izazivački, kao da su opet ušli u jedan od uobičajenih dvoboja: ona je, dakako, bacila rukavicu, a on je, iako slab, iako bolestan, tu rukavicu prihvatio.
– Pa, ako je tebi draže misliti na nešto...
Njeni pokušaji jaloviji su od njegovih lijekova. Dobar dan, možda biste mu mogli promijeniti terapiju, pojačati terapiju, smanjiti terapiju, prekinuti terapiju... iz dana u dan. Iz jedne doktorske ordinacije u drugu. Ne bismo, možemo probati, ne znamo, individualno je, tko to zna, sve je moguće... iz dana u dan. Iz jednog strpljivo-nestrpljivog pogleda u drugi.
Koliko sve to može trajati? Koliko će to trajati? Pitanje koje pleše, zuji kao stršljen oko nje, koje ne može jednostavno izbaciti kroz prozor, pustiti da nađe svoj roj.
– Draže bi mi bilo misliti na onu malu plavušu s prvog kata koja je tek doselila... vidjela si je kad si bila kod mene prekjučer... draže bi mi bilo sresti je u liftu, malo se provozati s njom. Ali zašto bi se ona vozila sa mnom u liftu? Vjerojatno bi se radije zalila kantom balege i...
– Prestani. Svatko bi se rado vozio s tobom u liftu. Autu, vlaku. Bilo čemu. Duhovit si, ekstremno inteligentan, pažljiv. I ne samo to: čitaš tuđe misli i osjećaje. Nikada to nisam doživjela kao s tobom.
On je gleda, zabavljen. Na trenutak joj se učini da će joj povjerovati, no zatim mu oči ponovno dobiju onu bezizražajnost, prazninu koju ne može dokučiti.
– Kažeš to zato što si mi sestra. Naravno da znam što ti misliš i osjećaš. Nisam malouman, iako se tako osjećam na tvojim svetim lijekovima.
Ipak, ona se sada mora uhvatiti za ovu, jedinu slamku koju je uspjela pronaći.
– Ne, ti to možeš i s drugima. Bila sam prisutna u sto slučajeva. Ljudi se zbune koliko ih dobro čitaš... poslije su me znali pitati jesam li ti već pričala o njima, a ja bih rekla da nisam, da si ti jednostavno jako dobar u tome, da osjećaš druge... da si možda i pravi empat, znaš, jedan od onih ljudi koji mogu osjetiti sve što drugi osjećaju...
On odmahuje rukom i opet pogleda prema nebu.
– Pa zašto im lažeš? Naravno da si mi pričala o njima. Pričala si mi o njima u detalje, inače ne bih pristao na te susrete. Znaš da mi ljudi izazivaju strašnu nelagodu. Dapače, većina njih mi izravno ili neizravno prijeti. I nemoj ni pokušavati, samo zašuti! Već znam da ćeš reći da nije tako, ali ja znam da jest.
Njezina se nada raspršila. Kopa po sebi, po njemu, po svom sjećanju, traži nešto gusto i ljepljivo čime će se ponovo zalijepiti za njega, ili njega za sebe, ali ne pronalazi ništa. Njena je nutrina prazna za njega i samo bolno zjapi.
Sada i ona nemoćno upre pogled prema oblacima koji plutaju iznad nebodera i odluči ušutjeti, barem dok se on ne odluči pomaknuti.
– Zašto si se ukipila? – kaže on naposljetku – Bilo pa prošlo. Tina nije ni prva ni zadnja, zar ne?
Čini joj se da se on puni novom energijom uvijek kada iz nje izađe i posljednji trun snage.
– Hajmo put Maksimira! Nisam trčao već danima. Čekam svoju dozu adrenalina.
Okrene se i brzim koracima odmakne od zgrade.
Ona nastavi za njim. Gusto i ljepljivo koje je dosad danonoćno stvarala, gradila i nadograđivala između njih, nestalo je. Prostor između njih se širi, postaje velika provalija koju ona više ne zna popuniti.
No ono je ipak tu. Izgleda da se premjestilo ispod njenih nogu jer, koliko god pokušavala, više ga ne može sustići dok snažno grabi prema šumi.
O autorici
Jelena Zlatar Gamberožić (1982.) je viša znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i poslovna tajnica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Njezini glavni interesi su ruralna i urbana sociologija te sociologija prostora. Napisala je roman "Slijepa točka" (CeKaPe, 2015.) te zbirke priča "Odjavna karta" (CeKaPe, 2014.), "Ticala" (HENA COM, 2016.), "Strani gradovi" (CeKaPe, 2018.), "Svijet je gladno mjesto" (CeKaPe, 2022.) te knjigu eseja "Knjige u priči" (CeKaPe, 2023.).